50MINUTA: James Blake, The Knife

Nova emisija 50minuta predstavlja večeras radove kojima se već neko vrijeme nadamo.

U prvom dijelu emisije slušamo mladog autora što je svojom pojavom i prvim izdanjem objavljenim 2011 godine otkrio jedan veoma ličan izraz, kombinaciju poznatog u jednom specifičnom i novom pakovanju. Od tada se prostranstvo popularne muzike proširilo na još jednu u sada već beskonačnosti žanrovskih izvedenica, mehanički ili elektronički soul.

James Blake donio je soul u minimalističkom ruhu elektroničkog zvuka, u kojem je i tišina bila dijelom neobično lijepih i nježnih tekstura. Blake kao da je uspio usporiti vrijeme, zaustaviti svijet u njegovu užurbanom pokretu. Na svome debi albumu otkrio nam je svoj neobično topao i senzibilan vokal koji je zazvučao poput molitve za ljubav, sa pozadinom elektroničkih zvukovlja što su djelovala poput priviđenja. James Blake je podsjetio da se sa malo može napraviti mnogo, odnosno da je ljudska predstava i jednog i drugog samo još jedan izraz naše površnosti.

Dragocjena posebnost Blakeova pokazuje nam se ovih dana u novoj svojoj verziji, drugom studijskom albumu ovog umjetnika po imenu Overgrown. Sa njim James Blake objašnjava da je još malo porastao, odrastao i sazrio u razumijevanju i interpretaciji onoga što u sebi nosi. Kazuje nam da je zainteresiran za minimalistički eksperiment sa elektroničkim zvukom, ali da je takav eksperiment samo prostor u kojem se odvija  suptilna igra osjećaja. Izdanje Overgrown je u tom smislu cjelina, koju prožima izvjestan ton i raspoloženje. Sada se ono zove i neo soul, što se odnosi na sve generirano u proteklim godinama iz soula i R&B-ja. No, ako se otmemo potrebi da smještamo u ladice sve gradivne sastojke Blakeovog rada, onu cjelinu koja stoji na početku naše dekonstrukcije i analize sasvim jednostavno možemo nazvati samo individualnim govorom jednog zanimljivog i kreativnog ljudskog bića. Savremenim, a istovremeno veoma tradicionalnim.

Drugi dio večerašnje emisije bavit će se projektom što (za razliku od Blakea kojem je, čini se, samozatajnost karakterna osobina) forsira tajnovitost, i to kao stav.

Na počecima karijere švedskog dua The Knife, koji čine Karin Dreijer Andersson i njen brat Olof Dreijer, ta je (samoza)tajnost djelovala kao vid skromne predanosti muzici, nasuprot samopromoviranju. Danas, nakon sedam godina studijske pauze, opet su pod izvjesnim velom misterije The Knife objavili svoj četvrti album, Shaking the Habitual.  Niz izvrsnih numera kojima se predstavio u proteklih nešto više od decenije, duo sada nastavlja izdanjem koje na određeni način pomjera njegove lične granice.

One posebnosti što su od 2001 godine donijeli u svome zvučnom sadržaju albumi The Knife (2001), te naročito Deep Cuts (2003) i Silent Shout (2006), Shaking the Habitual možda više otkriva svome konceptu, koji je podređen primarno razumu, nego osjećajima. The Knife propovijedaju o aktuelnim golemim problema ljudskog roda, destruktivnim političkim i društvenim sistemima, vladavini novca i moći, pozivajući se i na pojedine radikalne misli proteklih decenija. Ovakvu sadržinu od riječi vjerno upotpunjuju muzičke mutacije kao na rubu kontrole, neustrašive i začudne. Iz izvora elektroničkih ali i akustičnih, one kao da zvukom oblikuju sav nemir koji je obuzeo čovječanstvo današnjice.

Shaking the Habitual nije uvijek ugodan, ali to je neizbježna posljedica njegovog govora. Jer, osvrnuti se na stanje ljudske vrste danas, znači uroniti u distorziju jednog sveopćeg ludila, u kojem se valja svim humanim sredstvima boriti za dobar i pravedan svijet.