50MINUTA: David Lynch, Fuck Buttons

Prvi dio večerašnje emisije predstavlja novi album jednog starog znanca, koji je primarno orijentiran ka filmu, ali se pomalo usput bavio i muzikom.

On se zove David Lynch, a poznat je po svojoj neobičnoj i mračnoj filmskoj estetici i nedovršenim pričama. Lynch je prije izvjesnog vremena objavio svoj debi solo studijski album, Crazy Clown Time, koji se, poput njegovih filmova, više ticao atmosfere nego strukture. No, to izdanje nije bio prvi izlet ovoga umjetnika u svijet muzike, i to u autorskom smislu. Radio je Lynch na soundtracku za horor Eraserhead iz 1982 godine, i na muzici gotovo svakog svoga filma sve do Inland Empire iz 2006 godine. Izdao je 2009 EP Fox Bat Strategy, na kojem je okupio muzičare s kojim je sarađivao još od Fire Walk With Me, a 2010 se sa dvije pjesme našao na izdanju Dark Night of the Soul, Danger Mousea i Sparklehorsea. Još prije svega pomenutog, on je radio sa sjajnim Angelom Badalamentijem, te producirao i napisao stihove za albume Julee Cruise, čiji je hipnotizirajući vokal svojevremeno lebdio nad Twin Peaksom. Međutim, Crazy Clown Time predstavljao je gotovo u cjelosti solo projekt Lyncha. Bila je to pretežno mračna muzika blues ozračja prožeta elektronički modificiranim vokalom autora, uz tu i tamo nešto electro popa. Tekstovi su bili jednostavni, bez naročito značajnih kontemplacija, ali kroz deformirani glas Lyncha izlazili su veći i strašniji nego što ustvari jesu. Ukratko, Crazy Clown Time bio je nekom vrstom autorova filmskog ugođaja u zvuku.

Specifični senzibilitet Davida Lyncha uvijek ponudi nešto neuobičajeno, pa makar tome nekad i nedostajalo smisla. Sada se vraća sa nasljednikom Crazy Clown Time, albumom The Big Dream,  još jednim proizvodom Lyncheva tzv. modernog bluesa, kojim odjekuje atmosfera njegove opsesije mračnim i bizarnim. Ono što je i ovdje najznačajniji adut Lyncha je njegov osjećaj za ćudljivu atmosferu, no iza nje teško da se može nazrijeti kakav ozbiljniji sadržaj. Glavna atrakcija albuma je ime samoga autora, koji se samo iskreno bavi vlastitim svijetom. U njemu lutaju razne sorte nadrealnih utvara – od njih su neke strašne, a neke pomalo i smiješne. Poput onog psa kojeg je Lynch jednom izmislio, glavnog junaka njegovog stripa The Angriest Dog in the World. Pas je ''toliko ljut, da se ne može pomjeriti''. Zavezan u jednom dvorištu i kontinuirano ukočen od bijesa on osluškuje riječi iz strip-balona što dopiru iz kuće: “Pete has a police record”/ “What does he have a police record for?”/ “I guess he likes Sting and their music.”

U nastavku večerašnje emisije, iz čudnovatog imaginarnog svijeta Davida Lyncha putujemo u konkretni Bristol, veoma značajan u popularnoj muzici modernog vremena. Ovaj grad ni danas ne miruje i donosi i dalje na muzički svijet neke nove i važne autore.

Sa korakom ispred, uzbudljivi i drugačiji su Fuck Buttons, dvojac Andrew Hung i Benjamin John Power. Udružili su se 2004 godine, a iza sebe imaju već dva uspješna studijska albuma. Fuck Buttons proizvode zvuk koji ne štedi niti vlastitu energiju, niti uši slušatelja. Muzika dua je elektronički post rock, ili post rock elektronika, u ekperimentalnom noise maniru i pojačana zvučnim efektima na veoma glasno. Ukratko, radi se o koncentriranom i moćnom sredstvu koji su Fuck Buttons smislili za slušanje u kućnom i klupskom prostoru, i ne samo u vremenu sadašnjem, nego zasigurno i u budućnosti, jer ovaj zvuk pripada i onome što slijedi.

Fuck Buttons početke su bilježili sa live nastupima, pravim koncentracijama adrenalina.  Organizirali su ih kad god su imali prilike, pa su jako brzo stekli vjerne pristalice svog zvuka. Tek 2007 godine su potpisali i za jednu izdavačku kuću, ATP Recordings, i izdali svoj prvi singl kojeg su pratile sjajne kritike i recenzije. Pisalo se o njima mnogo štošta, od onoga da su poput rakete atmosferične i neumorne paljbe,  do toga da zvuče kao sam kraj svijeta. Za to vrijeme, Fuck Buttons su nastupali i sakupljali materijal za svoj prvi album koji je objavljen u martu 2008. Nakon toga su njihovu muziku počeli puštati DJ-evi i sa mainstream radio stanica, iako uvijek u neprilici zbog imena dua, smišljajući alternativne nazive pri najavama.  Debi izdanje Fuck Buttons Street Horrrsing bilo je glasna zvučna smjesa elektroničkog zvuka, neartikuliranih vokala i opetovanog ritma u nekada skoro pa bučnoj distorziji. Album je dobio pohvale i najviše ocjene, a naslijedio ga je 2009 godine Tarot Sport. U odnosu na prethodnika ovo je bilo nešto mirnije, sabranije izdanje, sa više elektroničkih primjesa i manje gitarske buke. Uprvo objavljeni treći album dua, Slow Focus,  divlji je miks svog njihovog prethodnog iskustva, prava zvučna turbulencija soničnih elemenata i efekata. Ovaj pomalo zastrašujući i prostran svijet djelovanja Fuck Buttons čini se kao svojevrstan vrtlog zvukovlja, koji nije opasan, već naprosto uzbudljiv.