50MINUTA: Actress, Xiu Xiu

Večerašnja emisija 50minuta (emituje se svake srijede u 22h i reprizno petkom u istom terminu) nosi predznak eksperimentalnog, kroz muziku koja je uvijek na neki način uzbudljiva u svojoj igrariji.

Prvi dio emisije pripada britanskom muzičaru i producentu, kojemu je ime Darren J. Cunningham, a ništa više uzbudljiv pseudonim Actress. Kako se Darren baš opredijelio za ovakvim imenom predstavljanje javnošću, ostaje misterija, ali običnost njegova pseudonima svakako je u suprotnosti sa neobičnošću njegove muzike i ličnosti. Tako to obično bude – zanimljivo se krije nerijetko iza krinke jednostavnosti, koja je najvarljivija maska.

Cunningham, ili Actress ne može se pohvaliti dugotrajnom diskografskom karijerom,  ali može svojom dubokom vjerom u ono što je ljudsko, ali još i više, u ono što je iznad čovjeka. Njegov album iz 2012 godine bavio se temama reinkarnacije, iskušenja, smrti i gubitka raja. Odmah je jasno da je svijet Darrenov pomalo i mračan, a tomu svjedoči i njegova muzika. Ono što je u njoj izrazito ljudsko, je ona čovjekova tama, i zato je smrt kao motiv istovremeno bila i u početku pomenutog izdanja koje se zvalo, sasvim logično, R.I.P.. No, Darren ima i na to vrlo zgodan odgovor: ako se u startu govori o smrti, to istovremeno ostavlja prostora i za neku nadu.

Već posljednjih nekoliko godina Cunningham vodi vlastiti label, Werk Discs, kroz koji je otkrio i u kojem je udomio nekoliko kreativnih imena nove scene elektroničke muzike, kao što su Lukid, Starkey ili Disrupt. Lično, kao Actress, Darren je 2008 godine objavio za svoju etiketu album Hazyville, nakon kojeg su uslijedila dva izdanja za neovisnu izdavačku kuću Damona Albarna, Honest Jons, pod naslovima Splazsh (2010) i R.I.P. (2012). Paralelno sa studijskim aktivnostima Darren je kao DJ stajao kroz Fabric live evente uz Modeselektor, Kode 9 te Flying Lotus.

Cunnigham je ovoga mjeseca objavio za vlastitu etiketu Werk Discs, i istovremeno za Ninja Tune, četvrti studijski album Ghetoville, ''bljuvanje plamena iza bijeloga zida tišine'', izdanje koje u izvanžanrovskom okviru kontemplira nad elementima hip hopa, disca ili breakbeata, koje svojom strukturom ponavljajućih obrazaca ostavlja donekle osjećaj rezigniranosti pred iscrpljenošću modernog vremena, ali koje se distorzijom eksperimenta ipak diže protiv njegove dosade. Actress veli da se ''svijet izravnao, (...) mašine su se pretvorile u kamenje, (...) pseudoumjetnici obijesni jure, ali put se nastavlja.''

Drugi dio emisije priziva večeras drugu vrstu odvažnog i individualnog govora, ovoga puta kroz reinterpretacije fraza dobro poznatog glasa.

Xiu Xiu je američki sastav takođe eksperimentalne orijentacije, za koju bi neki kazali da je avangardna, ali radi se samo o zvuku i muzici koja izlazi iz uobičajenih poimanja poznatih žanrovskih odrednica. Za one koji nisu privučeni formom nego sadržajem, Xiu Xiu imaju ponuditi interesantno iskustvo, koje će se zasigurno smjestiti u nekome kutku svijesti i pamćenja.

Idejni tvorac Xiu Xiu koncepta je Jamie Stewart, a trajanje istog je nešto više od decenije. Mlad je ovo projekat, koji je svoje prvo studijsko izdanje predstavio 2002 godine, sa naslovom Knife Play, a najnovije, deveto po redu, Angel Guts: Red Classroom, objavit će početkom mjeseca februara. Do tada, valja se posvetiti aktuelnom uratku koje nudi jednu izobličenu i provokativnu predstavu pjesama i njihovih interpretacija mnogo starijih i poznatijih od odvažnih Xiu Xiu. Numere ''Don't Explain'', ''Wild Is The Wind'', ''See Line Woman'' ili ''Just Say I Love Him'', uprkos tomu što nisu napisane za nju, Nina Simone je nekoć sjajno otpjevala, i njene su izvedbe postale klasicima historije novije muzike, kroz žanrove kao što su jazz, blues ili gospel. Xiu Xiu i Jamie Stewart su se neustrašivo upustili u ring sa ovim izvedbama, i za samo jedan dan snimili vlastitu verziju istih, mnogo drugačiju od originala. Za tu priliku Stewart je angažirao i nekolicinu jazz muzičara, među kojima je i američki saksofonista Tim Berne, koji je sarađivao sa Marc Ducretom, Joey Baronom, Bill Frisellom, John Zornom, Django Batesom te članovima The Bad Plus. Ako Xiu Xiu ne zazivaju povjerenje svojom reputacijom, onda je Berne možda garantni list izdanja koje se jednostavno zove Nina, i koje izaziva barem na jedno, informativno slušanje.

Ipak, kada je muzika u pitanju nikakve garancije ne vrijede, osim one koju obećava muzički sadržaj sam. U slučaju izdanja Nina Xiu Xiu, možda je važno koliko je konzument otvoren za jedan vrlo ličan i specifičan pristup, koji samo u fragmentima sjeća na zvuke originala koje tretira. Strastveni zaljubljenici izvedbi Nine Simone i pjesama na albumu Nina možda bi se našli uvrijeđenim Stewartovom interpretacijom i aranžmanima, ali pogled sa druge strane možda bi primijetio da su oni hrabri i da u svojoj reinterpretaciji imaju i izvjesnu autorsku dimenziju. Bilo kako bilo, Nina je zanimljiv primjerak tretmana poznatog, slobodan i nesputan, i u svojoj (ne)promišljenosti teatarski privlačan.