Tom Waits: Bad As Me

"I'll tell you all my secrets but I lie about my past…'', pjevao je Tom Waits na svome albumu Rain Dogs iz 1985 godine. Iskusni i neobično talentirani majstor lažiranja i deformacije vlastite historije, on je neko ko ima hiljade čudnovatih priča u rukavu – ispod kojeg krije i 'tetovirano prekršeno obećanje', kako veli još jedan njegov stih.

Reći će da se rodio kao vrlo mlad, na stražnjem sjedištu taksija, na parkingu jedne bolnice u Whittieru, California. Već je rano morao donositi odluke, pa je prva od takvih važnih bila plaćanje nekih dolar i osamdeset pet centi taksisti. Čim je izašao iz taksija, počeo je tražiti posao. Jedini koji je mogao naći bio je onaj u porodilištu na određeno vrijeme. No, uskoro je dobio otkaz, pa je izgubio iluzije o radu (labor).

Tom Waits je, naime, uvijek htio biti stariji nego što jeste. Teško ga je i zamisliti kao nemoćnu bebu izgubljena pogleda, udobno umotanu u urođene iluzije o svijetu. Waits je, nasuprot ovakvoj viziji, vječito strugao po dnu ljudskog ovozemaljskog postojanja, i jedini svijetli ideal u koji je zurio, bila je gotovo uvijek priča o nekoj ljubavi – poput one koja svaku noć u oronuli bar dovodi čovjeka otrgnutog i umornog od života, i koji uz čašu svake te noći skuplja hrabrosti da razgovara sa konobaricom. To je za Waitsa istinska ljubav, jer je među ljudima koji nemaju više šta izgubiti – osim života samog.

Premda će uvijek lagati o svojoj prošlosti, da bi vlastitu i privatnost svoje porodice zaštitio od nasrtljivih novinarskih i drugih predatora, pripovijedat će svojim pjesmama najdirljivije priče, u kojima se uvijek može naći svakome prepoznatljiva i iskrena emocija.

 

Tako je sa Tom Waitsom oduvijek bilo, i tako je i danas, kada je izašao njegov novi studijski album, 17ti nakon od onog prvog, Closing Time, iz davne 1973 godine. Prešao je od tada Waits dugi, prašnjavi put, čiji je dio proveo u jeftinim hotelima i svome Buicku, sa bocom u jednoj i cigarom u drugoj ruci, neumorno kopajući po ljudskim pričama. Od toga mu je i glas otežao, postao hrapav i silan, pa vas tjera da povjerujete u sve što njegov vlasnik kaže.

No, vlasnik tog glasa već neko duže vrijeme ne provodi na cesti i uz kapljicu. Tom Waits godinama vodi miran život, na jednom imanju u Kaliforniji, sa svoje troje djece i njihovom majkom i srodnom dušom, Kathleen Brennan. Njih dvoje su zajedno napravili gotovo sve na Waitsovim albumima još od Swordfishtrombones iz 1983 godine, i to na principu ''...ti donesi kući, ja ću skuhati...'', kako ona veli, ili pak ''...ona pere, ja sušim...'', kako kaže on.

 

Novo izdanje, Bad As Me, prvi je pravi studijski materijal nakon Real Gone iz 2004 godine. Na njemu je Waitsu opet podršku pružila njegova saputnica, ali se tu pojavljuje i još jedan dugogodišnji saradnik – sjajni gitarist Marc Ribot, ali između ostalih i Flea iz Red Hot Chili Peppers, te Keith Richards.

No, Waits je ovdje leader, njegove su muzika i riječi, te glas poput eha samoga pakla. U svemu tome je i bijes i tuga, sućut i prkos. Kroz već prepoznatljivu waitsovsku neodoljivu i eksperimentalnu skalameriju od bluesa, jazza, cabareta, slušamo o nostalgiji, bijegu, gorčini, želji i ljubavi - od onoga koji ne stavlja sebe u poziciju kakvog pravednika, već govori sa mjesta gdje je nagomilano u vlastitoj propasti ono najgore i najbolje od čovjeka. Waits u svojoj 61 godini život i dalje gleda iz svoje nekonvencionalno iščašene perspektive, u kojoj se sudaraju  smijeh i serioznost – gdje vlada naizgled haos misli i emocija. No, upravo tu leži prava istina o ljudima, i Waits je nosi od momenta kada je došao na ovaj svijet, sa trodnevnom bradom u onom taksiju ispred porodilišta.

Iako loš do kosti, Tom Waits je jednostavno ljudska duša koja je i dalje u stanju čuditi se životu. On je rijetka zvijer koju možete pronaći samo ondje gdje duga dotiče zemlju.

'You know where I can be found
Where the rainbow hits the ground...'

(Chicago, Bad As Me)