Umberto Eco: Slom kodeksa licemjerja

Piše: Umberto Eco, Liberation/Presseurope.eu

Afera WikiLeaks ima dvostruku vrijednost. S jedne strane, ispostavlja se da je to lažni skandal, skandal koji samo izgleda kao skandal naspram licemjernog okruženja u kom se razvijaju odnosi između države, građanstva i štampe. S druge, on označava ogromnu promjenu u međunarodnoj komunikaciji – i najavljuje regresivnu budućnost napretka ”rakovim korakom”.

Pročitajte sve o WikiLeaksu

Ali, krenimo redom. Najprije, WikiLeaks potvrđuje činjenicu da je svaki dosje koji sastavi tajna služba (bilo koje države) sačinjen isključivo od isječaka iz štampe.”Zapanjujuća” američka otkrića o Berlusconijevim seksualnim navikama u stvari otkrivaju ono što se mjesecima moglo čitati u bilo kojim novinama (osim, naravno, u onim čiji je vlasnik sam Berlusvoni), dok uznemirujući prikaz Gadafija već odavno čini štivo za kabaretske farse.

Ambasade su se pretvorile u špijunske centre

Pravilo koje kaže da tajni dosjei moraju sadržati samo vesti koje su već svima znane, od suštinskog je značaja za razumijevanje dinamike tajnih službi, ne samo u ovom vijeku. Svratite u bilo koju knjižaru sa ezoterijskim naslovima i otkrit ćete da svaka knjiga u ponudi (o Svetom Gralu, ”misteriji” Rennes-le-Château [šarlatanskoj teoriji izmišljenoj da privuče turiste], o Templarima ili Rozenkrojcerima) samo ponavlja, od riječi do riječi, ono što je već napisano u starijim knjigama. I to ne samo zato što okultni autori bježe od istraživanja (ili ne znaju gdje da traže vesti o ne-postojećem), već i zato što posvećenici okultnog vjeruju u ono što već znaju i u ono što potvrđuje sve što su već čuli. To je i formula uspjeha Dena Browna.

Isto važi i za tajne dosjee. Doušnik je lijen. Lijn je i šef tajne službe (ili je, u najmanju ruku, ograničen – inače bi bio, šta ja znam, urednik u Liberationu): on će kao istinito ocijeniti samo ono što prepoznaje. Vrhunske tajne o Berlusconiju, koje je američka ambasada iz Rima doturila u Washington, ieo su iste priče koja se pojavila u Newsweeku nedjelju dana ranije.

Pa čemu onda tolika buka oko ovih otkrića? Prije svega, WikiLeaks govori o onome što svako ko je upućen već zna: da su ambasade, bar od kraja Drugog svjetskog rata – a s obzirom da šefovi država mogu jedni drugima da telefoniraju ili odlete kod kolege na večeru – izgubile svoju diplomatsku funkciju i, osim povremene ceremonijalne uloge, pretvorile se u centre za špijunažu. Svako ko gleda istraživačke dokumentarce zna to vrlo dobro, i samo iz licemjerja foliramo neznanje. Ipak, izgovoriti to javno predstavlja kršenje obaveze licemjerja i baca nimalo laskavo svjetlo na američku diplomatiju.

Kružno nadziranje

Drugo, sama ideja da bilo koji stari haker može zaroniti u najtajnije tajne najmoćnije zemlje sveta, zadala je težak udarac prestižu State Departmenta. Tako da skandal zapravo šteti ”počiniocima” više nego ”žrtvama”.

Ali, okrenimo se dubljem značaju onoga što se ovdje desilo. Nekada, u Orwellova vremena, sila se mogla zamisliti kao Veliki Brat koji nadzire svaki pokret svojih podanika. Orwellijansko proročanstvo potpuno se obistinilo onog trenutka kada je silama postalo moguće da nadziru svaki telefonski poziv bilo kog građanina, svaki hotel u kom je odsjeo, svaki autoput kojim je prošao i tako dalje. Građanin je postao totalna žrtva nadzirućeg oka države. Ali kada se pokaže, kao što se sad pokazalo, da čak i katakombe državnih tajni nisu izvan hakerskog domašaja, nadziranje prestaje da bude jednosmjerno i postaje kružno. Država svakog građanina drži na oku ali i svaki građanin, ili bar svaki haker – samoproklamovani građanski osvetnik – može da gurne nos u svaku državnu tajnu.

Kako se sila može održati ako više nije u stanju da sačuva čak ni sopstvene tajne? Istina je, kako je Georg Simmel jednom primijetio, da je prava tajna – prazna tajna (koja se nikad ne može razotkriti); također je istina i da je sve što se zna o karakterima Berlusconija ili Merkelove zapravo prazna tajna, tajna bez tajne, jer je već u javnom domenu. Ali zaista razotkriti, kao što je to WikiLeaks učinio, da su tajne Hillary Clinton prazne tajne - znači oduzeti joj moć. WikiLeaks nije naštetio Sarkoziju ili Merkelovoj, već je nepopravljivu štetu nanio Clintonovoj i Obami.

Tehnologija sada napreduje rakovim korakom

Kakve će biti posljedice ove štete, nanijete veoma moćnoj sili? Očigledno je da, u budućnosti, države više neće moći da stavljaju svoje povjerljive podatke online: to bi bilo isto kao zalijepiti ih na nekom skrivenom uličnom ćošku. Ali, podjednako je jasno i da je, s obzirom na savremene tehnologije, besmisleno nadati se tajnosti razgovora telefonom. Ništa lakše nego otkriti da li je šef države doletio ili odletio, ili kontaktirao nekog od svojih kolega. Kako će se onda tajne stvari obavljati u budućnosti? Znam da je, zasad, moja prognoza još uvijek science-fiction, dakle, fantastička, ali ne mogu se oteti prizoru državnih agenata koji diskretno putuju u kočijama, rutama koje se ne mogu pratiti, noseći poruke u svom pamćenju ili, ne više od toga, tek poneki dokument sakriven u cipeli. Samo po jedna kopija će se čuvati, i to – u zaključanoj ladici. Konačno, i pokušaj provale u Watergate kompleks bio je manje uspješan od WikiLeaksa.

Jednom sam bio u prilici da konstatujem kako tehnologija sada napreduje rakovim korakom, tj unazad. Čitav vijek nakon što je bežični telegraf unio revoluciju u komunikacije, Internet je obnovio telegraf koji radi na (telefonske) žice. (Analogne) video kasete omogućavale su filmofilima da pretresaju snimke frame po frame, premotavanjem unaprijed ili unazad, kako bi razotkrili sve tajne montažnog postupka, ali (digitalni) diskovi danas omogućavaju samo skokove sa jednog poglavlja na drugo. Brzim vozom stići ćemo od Rima do Milana za tri sata, dok će let na istoj ruti, računajući i transfer do aerodroma i nazad, trajati tri i po sata. Tako da ne bi bilo neobično ni ako se političke i komunikacione tehnologije vrate na konjsku zapregu.

U pradavna vremena, štampa bi pokušavala da otkrije šta se kuha ispod žita po ambasadama. Danas, insajderske informacije ambasade traže od štampe.

Prijevod teksta prenosimo sa prijateljskog portala E-novine