Zoran Ivančić: Moglo bi bit, da je lakše umrit...

Ilustracija: Armenia (sa nepoznatog bloga)

I bijaše tako Sarcozy u Ruandi. Znate ona zemlja u kojoj je bilo sranje kad i kod nas. Samo gore. Prvi put se govorilo o pojmu megadeath, nažalost ne o bendu nego o milijun ubijenih. Privilegirani su ubijani mecima, ostali tupim i ostrim predmetima. Do tada se mislilo da je za megadeath potrebno nuklearno oružje.

Francuska je imala intenzivnu ulogu prije, za vrijeme i poslije genocida u Ruandi. Takvu ulogu da je ta nekada frankofonska zemlja „prešla“ na engleski kao službeni jezik i prikljucila se Commonwealthu.

Moja prijateljica iz Ruande, Jacqueline, u apilu 1994. je imala 9 godina. Nakon što su joj ubijeni roditelji, braća i sestrice, pobjegla je s bakom sa mjesta egzekucije. Uskoro je i baka stradala i Jacqueline je sama 3 mjeseca bježala i bježala i svjedočila daljnjim ubojstvima i zlodjelima. Pričala mi je o tim strahotama nakon što smo se do sita isplakali u Srebrenici, ranije poznatoj kao „sigurna zona“, kakvom ju je proglasio francuski general Philippe Morillon.

Za milijune mrtvih i preživjelih žrtava u Ruandi, naš ti je Nicolas nabrojao veliku količinu frazetina, „moramo se osvrnuti na pogreške“, „krive procjene“, „bilo je prekasno“, „neprihvatljivo“, „vladalo je sljepilo“, dosta mlak rječnik za jedan megadeath. Jedno obično ljudsko „žao mi je“ nije se moglo čuti. Vjerovatno je problem u meni, što sam uopće tako nešto očekivao od predsjednika najdiplomatskije zemlje.

Tu i tamo možemo čuti da je nekom pojedincu, instituciji ili državnom parlamentu žao zbog Srebrenice. Nisu to veliki potezi, takve stvari se osuđuju po defaultu. Čak je i Douglas Hurd rekao da mu je žao zbog Srebrenice. Perverzni britanski baron Hurd je pri tom mislio da je bilo pogrešno proglasiti sigurnu zonu, a ne da je bilo pogrešno šutke iz satelita promatrati kako se u njoj odvija genocid. Počiniteljima i njihovim brojnim podržavateljima i negatorima Srebreničkog genocida nije žao. Faktor koliko je nekome žao je očito direktno proporcionalan odgovornosti pojedinca ili skupine za neko nedjelo.

Čini se da nije žao ni Turcima za genocid koji su počinili nad Armencima prije skoro sto godina. Nedavna rezolucija američkog kongresa u kojoj se spominje genocid nad Armencima izazvala je bijes u Turskoj. Svjetska kulturna ikona iz Turske, Orhan Pamuk, morao se prije par godina sakrivati i izbivati iz Istanbula jer je rekao: „30 000 Kurda i milijun Armenaca je ovdje pobijeno. I o tome niko ne govori. Pa moram ja.“. I tada je dakle bilo megadeath događaja. Pokrenut je sudski progon protiv njega i knjige su mu spaljivane.

O armenskom genocidu sam saznao iz nekog interviewa sa, u Jugi jako popularnim, francuskim pjevačem Charlesom Azanvourom (Shahnour Varenagh Aznavourian), ne sjećam se da se o tome učilo iz povijesti.

Profesor Lemkin je rekao da je riječ genocid smislio da opiše šta se desilo Armencima a kasnije se Hitler uklopio u taj opis. A isti taj Hitler je 1939. rekao „Tko se još danas sjeća što se dogodilo Armencima?“ misleći da će i holokaust proći nezapaženo. Ako je potreban krunski dokaz da je univerzalno priznavanje svih genocida i podučavanje o njima povijesna nužnost, to vam je to.

Na sve strane postavlja se pitanje kada će u Srbiji usvojiti deklaraciju o genocidu u Srebrenici. I ja mislim da je trebaju usvojiti što prije i bez kozmetičkih zahvata, suočavanje sa prošlošću je u korist i njihovih građana i njihove djece. Međutim, mene bi interesiralo kada možemo očekivati od parlamenta Bosne i Hercegovine da usvoji deklaraciju o genocidu nad Armencima i genocidu u Darfuru. Ne u inat Turskoj i Sudanu, nego na njihovu i našu korist. Žrtve rata u Bosni i Hercegovini nas obavezuju da nam ne bude svjedno ni za jedan genocid u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, a Turskoj i Sudanu je potrebno suočavanje sa samim sobom da bi doživjeli katarzu i okrenuli se budućnosti. Male su šanse da će sami doći do toga. Naime Erdogan je, u stilu Aralice, unatoč povijesnim činjenicama, rekao da genocida nije bilo jer to naprosto „nije u duhu našeg naroda“. O Baširu da ne govorim.