Potresni prizori sa migrantskog marša: Majci kažem da sam dobro....

Noću, po zimi, putuju kroz vrleti i surovu planinsku klimu Plješevice i najčešće ponovo bivaju vraćena nazad u BiH. Neke od njihovih priča zabilježio je njemački humanitarac Dirk Planert, piše DW. 

 Trudnice i djeca u vrletima Plješevice

Napadalo je oko 30 centimetara snijega i brutalno je hladno. Ova grupa je odustala od pokušaja prelaska granice i želi se vratiti u Bihać. Otkrili su je pripadnici granične policije. Trudnica, dijete i mladić iz grupe su policijskim terencem vraćeni u izbjeglički kamp IOM-a „Hotel Sedra“ u kome su smještene porodice s djecom. Za oca, kao i još jednog muškarca iz grupe, nije bilo mjesta u vozilu.

Kroz šumu punu mina

Noć je na planinI Plješevici. Grupa izbjeglica jutros je krenula iz Bihaća i upustila se u „igru“. Sutra će pokušati preći granicu. Iza njih je oko 18 kilometara napornog marša. Do granice sa Evropskom unijom moraju preći još deset kilometara. Temperatura se spustila značajno ispod nule. Oni koji skrenu sa staze rizikuju ulazak u minsko polje. Lokalni lovci upozoravaju da u šumi ima medvjeda.

Upornost mladih Marokanaca

Grupa od 20 mladića iz Maroka probija se jednom od rijetkih planinskih staza na Plješevici. Većina njih na nogama nosi poderane patike. Niko od njih nema vreću za spavanje i skoro da nisu ponijeli ništa za jelo. Nemaju čak ni baterijsku lampu, a oko 17 sati će se smračiti. Uprkos svemu tome, oni se pokušavaju domoći Evropske unije.

Spas u štali za konje

Ovi mladići su prije mraka uspjeli doći do jedinog zdanja na putu kroz planinske vrleti. Sjede na tavanu štale za konje. Šumski radnici su zbog hladnoće i zime konje sveli u grad. Mladići sa poda skidaju daske kako bi imali drva za vatru. Granica je odavde udaljena oko jednog kilometra zračne linije. Korištenje kratica je nesigurno zbog minskih polja.

Lako je poznati one koje vrate s granice

Nekoliko sati hoda udaljeno od Bihaća je mjesto Lohovo. Kroz njega jedna utabana staza vodi ka granici. Tom stazom se jedni vraćaju nazad, a drugi idu dalje. Ili polaze ili bivaju vraćeni od strane hrvatskih graničara. Ova familija iz Iraka ilegalno je vraćena sa granice. Još izdaleka se da prepoznati da li neko ide ili se vraća. Prvi sa sobom nose prtljag, a drugi uglavnom ne.

„Sigurna prostorija“

Preko puta štale za konje nalazio se restoran, koji je prošlog ljeta izgorio. Iza njega je jedna mala prostorija u koju sam donio šporet, a na podove sam postavio stiropor i plastične ploče. To je ovdje jedina „sigurna prostorija“. Tu su me otkrili graničari. Humanitarna pomoć blizu granice je zabranjena i od strane službenika Granične policije BiH se to tretira kao pomoć u prelasku granice.

Dirk Planert čeka na radnu vizu

Rašid je 20-ogodišnjak iz Afganistana. Tamo je, kako kaže, bio u talibanskom zatvoru. Na njegovoj nozii se usljed infekcije stvorila rupa. Danima sam mu čistio i previjao ranu. On je u BiH ilegalni migrant, kao uostalom i ja. Prije par dana me „uhvatila" Služba za strance. Duže od tri mjeseca sam u BiH. Sada čekam na odluku o vizi i radnoj dozvoli. Možda ću čak morati da napustiti zemlju.

Majci kažem da sam dobro

Sayed šepajući i oslanjajući se na štake svaki dan prelazi nekoliko stotina metara od fabrike do jednog kafea. Tamo ima besplatan internet i može telefonirati sa majkom u Afganistanu. „Dobro sam“, kaže. Njegov cilj je Italija. Majci ništa ne priča o svojoj nevolji, policijskom nasilju, gladi i hladnoći. „To bi joj teško palo. Zato joj kažem da sm smješten u jednom kampu i da je sve u redu.“

Promrzla i gladna djeca

Ova sirijska familija je protjerana sa hrvatske granice nazad u BiH. Na njih sam nabasao u Lohovu. Proveli su više dana u šumi, bili su promrzli i gladni. Dvoje djece je imalo temperaturu. O tome sam informirao Dansko vijeće za izbjeglice i odmah ih opskrbio toplom odjećom, dekama i hranom. Dva sata kasnije oni su opet bili na sigurnom.

Batinanje na hrvatskoj granici

Ovo dvoje djece ima temperaturu. Ukupno ih je sedmero u dobi do devet godina. Njihovi roditelji u kratkim rečenicama pričaju o ratu u Siriji i hrvatskim policajcima koji su ih tokom više pokušaja da se domognu EU-a uvijek iznova tukli pendrecima i oduzimali im stvari koje su imali. Gladni su, uznemireni i promrzli. Sami do Bihaća ne bi uspjeli stići prije mraka.

Poljubac malog Omara

Mali Omar me prepoznao. Prije dva mjeseca upoznao sam njegovu porodicu na jednom seoskom putu. Oni su ratne izbjeglice iz Sirije. Sada su usred planine Plješevice, na putu ka EU, po velikoj hladnoću. Opskrbio sam ih osnovnim potrepštinama na ovom putu. Na rastanku me Omar poljubio. Otišli su dalje rizikujući svoje živote da se domognu Evropske unje.

U BiH niko ne želi ostati

Na ovom području su četiri veća kampa IOM-a: Bira u Bihaću i Miral u Velikoj Kladuši, gdje je smješteno od 2.000 do 2.500 osoba, uglavnom muškaraca, kao i kampovi Borići i Hotel Sedra u kojima je oko 350 ljudi. U njima su porodice i maloljetnici koji su došli bez pratnje. Muškarci ponekad smještaj potraže i u ruševinama ili u obližnjim šumama. U BiH niko od njih ne želi ostati.

Zimu provodi u ruševini

Ovaj migrant provodi zimu u ruševini. Da se tu nalazio i tokom ljeta, policija bi ga još davno uhvatila i deportirala na Vučjak ili u Sarajevo. Sada se malo progleda i kroz prste, te većinu migranata niko ne dira. I u samom gradu se osjeća da je situacija opuštenija. Bihać se već treću godinu zaredom kao „usko grlo Balkanske rute“ mora pripremiti da se nosi s tim problemom.