Zbog ubrzanog načina života na udaru mentalno zdravlje žene

Doktor Sartorius, univerzitetski profesor, bivši direktor Svjetske zdravstvene organizacije i bivši predsjednik Svjetske psihijatrijske organizacije, danas radi kao predsjednik Asocijacije za unapređenje programa mentalnog zdravlja.

Problemi mentalnog zdravlja sve su učestaliji u modernom svijetu, a Bosna i Hercegovina nije iznimka po tom pitanju, govorio je ranije dr. Sartorius. No, s obzirom na činjenicu da je narod ove zemlje prošao kroz izrazito teško razdoblje pitali smo našeg sagovornika kako ocjenjuje stanje mentalnog zdravlja u BiH.

Bosna ima izvanrednih pozitivnih atributa koji su itekako važni, ljudi su srdačni, obitelj još uvijek postoji i ljudi se međusobno pomažu. Ljudi imaju određenu lagodu da na određeni način prihvataju i tešku situaciju s mnogo hrabrosti. To im omogućava da se preživi i nešto što je jako teško, povijest koja na neki način još živi, povijest koja bi neki narod satrala, ovaj nije.

Ovdje ljudi žive i rade i mnogi su veseli i funkcioniraju, onako kako znaju.

Profesor Sartorius, ekspert s bogatim iskustvom i znanjem u oblasti zaštite prava osoba s duševnim smetnjama, borbe protiv stigme i diskriminacije vezanih za mentalne poremećaja naglašava kako bi borba protiv stigme trebala biti jedan od najvećih prioriteta zdravstva općenito, a naročito službe za psihijatriju. Jer stigma je nešto što čovjeka isključuje iz života, iz društva. Stigma je često gora od same bolesti, kaže on.

„Ljudi ne samo da imaju bolest nego imaju i taj biljeg tu stigmu koja ih označava, i kada jedanput dobiju tu stigmu, to je vrlo teško nositi. Ona vas sprečava i u dnevnom životu i da dobijete stan i da dobijete posao i da nađete partnera, u svakom pogledu ta stigma stoji na njima. I kako prolazi vrijeme, samopouzdanje sve više pada i čak kada postoji mogućnost da čovjek dobije nešto ne usuđuje se pitati za to nešto.

Bolest samo po sebi je strašna, ali stigma i diskriminacija koja ide uz bolest je vrlo teško podnošljiva."

Prva pomoć za svakog oboljelog je da promislimo, svako za sebe, o stavu prema duševnom bolesniku o načinu na koji se ophodimo prema njemu

„Jedini način je početi od samog sebe. Promisliti da li sam ja voljan prihvatiti čovjeka koji ima duševnu bolest. Jer izvori stigme su u školovanju, u štampi i drugim oblicima medija... u iskustvu nekih ljudi, u krivim pričama. Da bi se nešto postiglo treba sistematski gledati na sve te činitelje da ih se nekako smanji.“

Uloga osoba bliskih bolesniku je od presudno značaja, ističe dr. Sartorius.

„Liječnik mora biti na jednom od mjesta, ali ne uvijek na prvom mjestu. Način na koji ljudi koji okružuju bolesnika postupaju prema njemu je odlučujući za razvoj bolesti.

Čovjek mora uzeti u obzir da je to bolesno stanje koje dovodi do određenih promjena, to ne treba potpuno prihvatiti nego treba pomoći bolesniku da prevaziđe neke od posljedica bolesti. Naročito je važno pomoći čovjeku koji je bolestan da ne izgubi samopouzdanje, jer na neki način loša iskustva to što nisam dobio posao ili što nisam u nečemu drugom uspio postepeno smanjuje čovjekovu volju i snagu da se može boriti i to je razlog što je posebno važno biti uz bolesnika

Ovdje nije riječ samo o porodici, nego o ljudima od povjerenja. Nekad su to ljudi na poslu, prijatelji ili ljudi koji su porodični prijatelji. Ljudi moraju biti svjesni da kada pomažu nekome kome je pomoć potrebna pomažu istovremeno i sebi samima."

Sartorius vjeruje kako je depresija vezana uz određeno slabljenje veza među ljudima, određeno slabljenje međuljudskih odnosa gdje voljnost jednog da pomogne drugom u nevolji manja nego što je nekada bila. Zbog toga smatra kako je u svijetu povećan broj depresije i anksioznih stanja.
Također ukazuje kako je važno na vrijeme prepoznati depresiju kako bi se mogla adekvatno tretirati, ali nikako ne uzimati antidepresive na svoju ruku.

„Bolest depresija ima svoju karakteristiku, naročito ako se radi o težim oblicima i tada se primjenjuju i antidepresivi. No postoje druga stanja koja su slična depresiji, ali nisu depresija i neće se popraviti ako se koriste antidepresivi. Zato je jako važna uloga medicinskih radnika, zdravstvene službe da prepozna kada se radi o depresiji a kada o depresivnim simptomima koji su prisutni kod mnogo nas i to vrlo često ali nisu bolest koja zahtijeva liječenje antidepresivima.“

Kao samopomoć dr. Sartorius u prvom redu preporučuje sport koji poprima veoma važnu ulogu u mentalnom zdravlju ljudi.

„Sport se pokazao kao nešto što ima izvanredno pozitivno djelovanje i na kognitivnu sposobnost, sposobnost mišljenja, i na raspoloženje, sprečava i smanjuje depresiju u značajnoj mjeri. Ne pretjerano ali dovoljno da se čovjek može prepustiti osjećaju da je aktivan a ne da sjedi snužden u ćošku i da se sam grize. Sport je sasvim sigurno koristan za mentalno zdravlje. Nedavno je čak objavljen nalaz da je hodanje kao oblik fizičke aktivnosti mnogo korisniji za duševno stanje, pogotovo depresije, ako se provodi u zelenom. Ima dakle razlike da li se i sport provodi u gradskom sivilu ili u prirodi.“

Pritisak na žene u današnjem svijetu je ogroman

U užurbanom svijetu kakav jeste danas, posebno je na udaru mentalno zdravlje žena koje se pored zaposlenja i dalje bave svojim tradicionalnim ulogama. Dodatni problem danas je i pitanje koliko i ko posvećuje pažnju kada je odgoj djece u pitanju.

„Žene su uvijek mnogo radile, brinule se za obitelj, djecu, bolesne i za mnoge druge stvari ali danas možda više nego ikad jer su i zaposlene. Pritisak na žene je ogroman, pogotovo ako su tu i djeca. Djeca jednostavno ne mogu shvatiti da su majka i otac jako zaposleni. Dijete želi da mu se posveti pažnja kada ono želi da mu se posveti pažnja. Ne može se to odgoditi i stalno govoriti - čekaj s tobom ću kasnije. Problem je još veći što učitelji u školama koliko god su spremni učiti dijete ne žele preuzeti na sebe odgovornost za odgoj djeteta. Jer odgoj je mnogo više od predaje znanja. On uključuje stvaranje skale vrijednosti on odlučuje na koji način ćemo se način odnositi prema drugim ljudima i mnogo drugih stvari. Odgoj postaje sve važniji i danas se mora podijeliti sa širom familijom, sa djedom, bakom, bratom, sestrom jer jednostavno roditelji više ne uspijevaju da to sami valjano urade."

I za kraj naš sagovornik upozorava na loš utjecaj modernih tehnologija na porodicu.

„Glupost je posvetiti pažnju mašini kada imaš živog čovjeka, kada imamo svoje dijete i ono ima nas. Jer ono što dobijemo iz mašine su podaci to nije emocija, to nije život to nisu ljudi. To je blijeda slika, informacija koja nema ličnosti.“