Zašto je važno da svaki dan pokažete djeci koliko ih volite

Života mi, u životu je najvažnija ljubav. Ne znam koja je vama prva pala na pamet, ali koja god da je, baš je ona najvažnija. Djeca ne rastu dobro ako ih ne volite, odrasli postaju depresivni ako ih niko ne voli, stariji ljudi se najviše plaše da ih niko neće voljeti, jer su ostarjeli. Ljubav, ljubav, ljubav, voljeti, voljeti, voljeti.

Tekst objavljen u rubrici 'Šta drugi pišu' prenosimo s Krempitushka.com.

Ironija današnjeg vremena je što na svakom ćošku imate savjete o voljenju, kako da se volite, s kim da se volite, što se ljubav ove ili one vrste kvalifikuje kao (ne)ispravna, što ljubav trpaju u sve, pa i u reklamu za apoteku. A nikad manje vremena za voljenje nije bilo. Ne mogu vam reći kako da sredite svoj emotivni život u zrelim godinama, jer za tim čarobnim receptom i sama tragam. Ali ja znam da korijenje mog problema čuči u djetinjstvu. Zato volite svoju djecu svaki dan. Znam da ih volite, ali da li im to dovoljno pokazujete?

Nemam djecu. Mnogi roditelji će prevrnuti očima na moju potrebu da se petljam u roditeljstvo. Nemam djecu. Ali imam djetinjstvo koje je proširilo svoje pipke na mene danas, na mene danas s kojom se svaki dan borim i razgovaram. Ovaj tekst piše djevojčica ošišana na paž čiji roditelji nisu bili svjesni da je njihovoj djeci potrebno više pokazivanja ljubavi.

"Ja sam strog roditelj. Mora se znati ko je glavni."

Zaustavite se na sekund. Udahnite tri puta i izdahnite. Sjetite se sebe kao djeteta. Da li je ljutnja vaših roditelja učinila išta sem toga da taj trenutak zapamtite kao onaj u kojem ste se plašili, gledajući u osobu koja vas je stvorila kao u nekog ko je potencijalno opasan, jer je glasan, namršten i priča nekim nerazumljivim jezikom koristeći (ponekad) psovke i mlateći rukama. Nema glavnih u roditeljstvu. Razgovor je rješenje. Dijete od malih nogu treba naučiti da je razgovor opcija rješavanja problema. Igrajte se igre vjerujem ja tebi, vjeruj ti meni, podijelite sa svojim omladincem neku svoju grešku da lakše shvati da to nije kraj svijeta, da svi griješimo. Razgovarajte o nečemu što mislite da nije dobro uradio/la tražeći uzrok tome, a nakon toga razmtrajući posljedicu do sitnih detalja kako bi dijete razumjelo zašto nešto nije u redu. Shvatate, vi i danas griješite? A oni, oni tek uče šta je ispravno.

“Ne mogu. Umorna sam. Razgovarat ćemo/igrat ćemo/šetat ćemo sutra.”

Izvinite, da vas pitam nešto, da li ste vi odabrali da se dijete rodi ili je baš ono odabralo vas da mu budete roditelj? Vjerujte, nekad se sutra ne desi, jer sutra dijete pronađe neku zanimaciju koja zamjeni vas u njegovom životu. Svaki trenutak koji propustite u odrastanju svog djeteta je nenadoknadiv. Gubite priliku da ga upoznate, gubite priliku da mu postanete prijatelj. Živimo u vremenu kad je neophodno da radimo i mnogo više od 8 sati dnevno da bi svi mi, pa i vaša djeca, imali onaj minimum neophodan za osmijeh na licu i miran san. Vaše raspoloženje je i njegovo raspoloženje. Ono je raslo u vama, ono se hranilo vašom hranom, vi ste ga stvorili, vaše raspoloženje formira njegovo. Ako radite 10 sati, spavate 6, ostaje vam osam sati. Neka potrošite 2 sata na ručak, sat vremena na higijenu. Ostaje vam 5. 

Budite fer i prema sebi i prema djetetu. Pola vremena potrošite na sebe (to uključuje i vaš brak), a pola na dijete. Ili ga uključite u neke stvari na koje trošite taj ostatak vremena. Kuhajte zajedno. Niste svjesni, ili ste zaboravili, kakav je osjećaj ući u kuhinju, to neprikosnoveno carstvo majke u kojem nastaje sve ono što obožava da jede, i ono od čega pozeleni. Prvi dodir mekanog brašna iz kojeg ne želite da izvdite ruku, lomnjava jaja u kojem se nalazi žuto oko i razgovor o tome da li bi to jednom postalo pile. Gledanje buhtle, suflea ili hljeba kako u rerni mijenjaju boju i veličinu, i samo postavljanje stola. Tako se bude porodica.

"Neću da ga hvalim, uobrazit će se. Zato je kritika iz raja izašla."

Oh, kakva greška. Jedna od mojih najvažnijih osoba u svijetu je jedna od divnijih majki koje poznajem. Upravo na njenom primjeru sam gledala koliko dijete može odrastati na lijep i zdrav način, vjerujući u sebe, svoju okolinu i forsirajući svoje dobre strane. Ne, nije hvaljenje ona priča pred prijateljicama u kojima je svačije dijete najljepše i najbolje. Ne, nije hvaljenje kad je sve što vaše dijete uradi savršeno i bezgrešno. Hvaljenje je kad posmatrajući svoje dijete shvatite da radi nešto bolje od očekivanog (iako su očekivanja majka svih zajeba). Hvaljenje je ono kad dijete iz teškog kontrolnog iz matematike dobije 4, pa vi kažete "Svaka čast, pa to je već pobjeda" pa poslije s njim, smirenim zbog neuspjeha koji u njemu izgleda kao erupcija Vezuva, možete razgovarati o tome šta mu je falilo do petice, pritom ne praveći od petice trčanje maratona. Ocjene su ionako stvar trenutka, ne opšteg i primjenivog znanja nužno.

Ja i danas, s 27 godina, rastem od pohvala, ali pohvala ljudi koji su mi važni, a porodica to mora biti.

Posmatrajte to ovako: Ako moji roditelji i uža porodica, te moji prijatelji, ne vjeruju u mene, kako da očekujem da okolina primijeti koliko se trudim i koliko sam dobar/dobra u nečemu? Tako se gradi samopouzdanje. Tako što slabe strane jačate zajedno, iznoseći argumentovanu kritiku, smještenu u formu prjateljskog razgovora, ne urlanja i kažnjavanja, a kad jake strane bodrite zajedno. A pogledajte oko sebe koliko je uplašenih ljudi, bez mrve samopouzdanja, koji čitajući knjige za samopomoć pokušavaju da poprave što se popraviti da.

"Ne budi dosadna, ne možemo sad."

Djeca nisu dosadna, samo ih je lakše oduševiti. Njima 100 puta ponovljena pjesmica ne dosadi zato što su oduševljeni činjenicom da nešto što su pročitali, nešto što piše u nekoj knjizi, mogu naučiti napamet. Njima padanje prvog snijega ne znači da će ujutru čistiti auto, grijati auto, bljuzgavicu i pitanje "Hoće li pokvasiti noge" nego znači iskonsku radost, sreću, mogućnost da vrhom jezika uhvate koju pahulju, i ako bude sreće, pravljenje Snješka i spuštanje niz obližnje brdo. 

Njima čitanje uvijek iste slikovnice ne znači čitanje uvijek iste slikovnice, nego oduševljenje, jer unaprijed znaju šta će se desiti na sljedećoj strani i prije nego je okrenete. Male, slatke vidovitosti jednog malog vilenjaka kojem morate sačuvati sve te male radosti od ružnoća koje vrebaju sa svih strana. Budite vi to lijepo u njegovom svijetu, jer će mu biti lakše da to lijepo poslije nađe u nekom drugom. Nisu dosadna djeca, dosadni ste vi. Pomirite se s tim.

NIKAD

Nikad nemojte reći djetetu da je glupo. Glup je samo onaj ko nekom slabijem od sebe kao jedini argument u raspravi iznese njegovu potencijalnu glupost za koju nema dokaze, jer je vjerovatno on gluplji.

Nikad nemojte dijete uključiti u raspravu sa mužem/ženom, rodbinom, samom sobom. Jer oni ne mogu biti krivi ni za šta u vašem životu. Krivicu za njegov razvoj kao čovjeka možete snositi vi, on za teške situacije u vašem ne može.

Nikad nemojte zaboraviti da im kažete koliko su lijepi, kako im divno stoji nešto novo što su obukli, kako su mirišljavi okupani i koliko su lijepo napisali tu rečenicu.

Nikad nemojte prestati da ih obožavate, od glave do pete, da im pripremite omiljeno jelo kad se najmanje nadaju, da im napravite poklon svojim rukama, nešto što sam vi znate da ono voli i iznenadite ga na važan dan.

Nikad nemojte preskočiti da se svakom uspjehu obradujete kao da je najveći na svijetu i kao da taj dan treba slaviti kao nacionalni praznik. Sjetite se tih uspjeha u danima kad vam raspoloženje nije dobro, pa iz njih izvlačite osmjehe za svaki dan.

Nikad nemojte biti ljuti na svoje dijete duže od 20 minuta. Jer svaki minut je kao godina. Svaki minut je kilometar izgrađenog puta između vas.

Nikad ne upoređujte svoju djecu s drugom. Jer ono ne može biti kao Marija, Saša, Jelena ili Teodora. Jer i Marija, Saša, Jelena i Teodora imaju svoje loše i dobre strane. Baš kao vaše dijete. I ono je najdivnije od sve djece. I vi ćete od njega napraviti dobrog, divnog, pametnog, mentalno zdravog čovjeka.

Itd, itd. I samima će vam već doći stvari i situacije koje možete učiniti ljepšim i boljim. A to će se desiti onda kad shvatite da i vama treba ljubavi. Sve je to začarani krug. Opustite se, ovo je ionako samo jedna dugačka vožnja vozom. Hoćete li uživati u predjelu kroz koji prolazite, ili ćete se nervirati jer je sjedište neudobno a pušenje zabanjeno, vi odlučite.

Najljepše kod mogućnosti da budete roditelj je činjenica da upravo vi stvarate generacije koje dolaze. Istina, svijet ih gradi, ulica ih začini, škola izbriše neke momente koje ste mislili da ste im zauvijek ucrtali, ali korijen, suštinu bića, brusite vi.

Volite svoje dijete. Svaki dan. Jer on boljeg, iskrenijeg i važnijeg prijatelja od vas ne bi smio imati. Neka svijet stane na trenutak da zagrlite svoje dijete, jer je to hrana i njemu i vama. Ponekad je i samo zagrljaj dovoljan da se oboje odmorite.