Vidovdan – simbol krvave historije Balkana: Od Boja na Kosovu do "srpskog sveta"

Član Predsjedništva BiH Milorad Dodik čestitao je danas komandantu Trećeg pješadijskog puka Oružanih snaga BiH, brigadiru Miloradu Krajšumoviću, kao i svim pripadnicima ovog puka krsnu slavu - Vidovdan, ističući da je 28. juni "jedan od najvažnijih datuma koji je obilježio srpsku istoriju kroz vijekove".

Dodik je poželio da svaki budući Vidovdan “bude zavjet sabornosti, hrabrosti i odlučnosti srpskog naroda da ostanu na časnom i ponosnom putu svojih predaka“, jer su „uvijek bili na strani slobode, istine i pravde“. Saopćeno je ovog iz Kabineta člana Predsjedništva BiH, jednog od eksponenata politike „srpskog sveta“.

“Vojska Republike Srpske formirana je 12. maja 1992. godine i za svoju krsnu slavu uzela je Vidovdan, praznik posvećen Svetom knezu Lazaru i junacima izginulim u Kosovskom boju koji se dogodio na Vidovdan 1389. godine”, podsjeća Srna, prenose Nezavisne novine.

Trending

Hrvati trojkama zasuli koš BiH: Zmajevi izgubili prvi od dva ključna meča za odlazak na Eurobasket

Fitilj Prvog svjetskog rata

Vidovdan, koji se obilježava na današnji dan, 28. juna, neobično je važan u inače krvavoj historiji balkanskih država.

Na Vidovdan 1389. godine, prije, dakle, 633 godine, dogodila se čuvena Kosovska bitka između srpske i osmanlijske vojske, koja je nagovijestila višestoljetnu vladavinu Osmanlija na tlu Balkana.

U bh. javnosti se nedovoljno zna, ili se zanemaruje, da je u Boju na Kosovu učestvovala i bosanska vojska pod zapovjedništvom vojvode Vlatka Vukovića, koju je poslao bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić, a u filmu “Boj na Kosovu” Zdravka Šotre iz 1989. godine - može se vidjeti i “zastava od ljiljana”!

Također,, 28. juna 1914. godine, prije tačno 108. godina, pripadnik terorističke “Mlade Bosne” Gavrilo Princip u Sarajevu ubio austrijskog prestolonasljednika Franza Ferdinanda, što je bilo neposredni povod za početak Prvog svjetskog rata. Gavrilo Princip i ostali učesnici u atentatu na Ferdinanda zato se i nazivaju "Vidovdanskim herojima".

Sloba kao Isus

Također, 28. juna 1989. godine održan je i svesrpski skup na Gazimestanu na Kosovu odakle je bivši srbijanski predsjednik Slobodan Milošević najavio krvave pohode koji će uslijediti 90-tih godina prošlog stoljeća, a koji su kulminirali genocidom nad Bošnjacima u Srebrenici.

„Šest vijekova poslije, danas, ponovo smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene“, kazao je Milošević prije 33 godine, 28. juna 1989. godine.

Masa je tog dana zapjevala „Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala.“ Gazimestan je tako, zapisano je, postao kolijevka „velike Srbije“ ili, prevedeno na jezik današnje politike, kolijevka „srpskog sveta“.

Za Vidovdan 1989. godine prof. dr. Nijaz Duraković je u „Prevari Bosne“ zapisao da je to bio - ''Dan D" za početak zla na Balkanu.

On je podsjećao da je „masa frenetično aplaudirala Miloševiću“ nakon njegove najave da smo „ponovo pred bitkama“, ali da su samo mudriji političari i analitičari shvatili da lider Srbije zvecka oružjem i javno prijeti ratom.

„Čekaj, ako tako idemo, šta će od otadžbine ostati?“, pitao je Ivan Stambolić, veliki prijatelj Sarajeva, čovjek kojeg će Milošević dati ubiti i baciti u kreč.
Svesrpski skup nedaleko od Prištine okupio je između 300 i 500 hiljada osoba, iako su srbijanski mediji špekulirali da su se tamo okupila čak tri miliona ljudi.

Ubrzo nakon toga je „rođen novi srpski svetac“. Kako je u svojoj „Povijesti Bosne“ piše ugledni britanski historičar Noel Malcolm, skup na Gazimestanu bio je „simbolična prekretnica u povijesti jugoslavenskih zemalja“.

„U Srbiji se više sedmica prije toga osjećalo nacionalno previranje na svakom koraku. Kosti srpskog kneza Lazara, koji je poginuo u Kosovskoj bici, prevožene su po bivšoj Jugoslaviji i bile su mjesto hodočašća. Na Gazimestanu su se zajedno prodavale ikone Isusa Krista, cara Lazara i Slobodana Miloševića“, isticao je Malcolm.

Kako god, jedno je jasno, tog nam je tog, rekao bi Balašević, „vrag zaseo na prag“. Nažalost, ni tri decenije kasnije nismo posve sigurni kako možemo reći da je to zlo tek dio nesretne prošlosti ovih prostora, kojoj bi i ovaj tekst trebao biti posvećen.

Inače, postoji i čitav niz drugih važnih događaja koji su se dogodili 28. juna, poput “Vidovdanskog ustava” Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca iz 1921. godine, kojim je “ozakonjen dotadašnji centralistički velikosrpski sistem”.

Na koncu, simbolično, 28. juna 2001. godine, 12 godina poslije Gazimestana, Milošević izručen Hagu, gdje je i umro.
Međutim, kako je svojevremeno ocijenio prof. dr. Ivo Banac, opasna ideologija i poruke sa Gazimestana žive.

„Ta ideologija je i mnogo starija od Gazimestana i ide u 19. stoljeće. Ona je danas živa, zdrava i žilava, jednako kao i 1989. godine. S tim da smo mi u onoj fazi, što bi rekli, naoružanog primirja.. Ideologija koja je pokrenula oružane sukobe je živa i ona čeka svoju priliku“, govorio je Banac nekoliko godina prije smrti 2020.

Vidovdanski mit i 21. stoljeće

A kako je sve počelo?

Vidovdan je vezan za kosovski mit koji je, zapravo, formiran u 19. stoljeću.
Prema ocjenama stručnjaka, taj mit ima veoma važno mjesto u srpskoj tradiciji, a za posljedicu je, kako smo vidjeli, imao i neke tragične epizode i u prošlosti tog naroda.

Kako je primijetio ugledni i Malcolm, nijedan element tog mita nije bio tako moćan kao takozvani ''kosovski savez''. Radi se o vjerovanju da je srpskom knezu Lazaru Hrebljanoviću (1329-1389), koji je, kao vodeći oblasni gospodar zapovijedao srpskom vojskom u Kosovskom boju (a spominje se i u čestitki koju je uputio Dodik), „ponuđen izbor između zemaljskog i nebeskog kraljevstva“. On je izabrao „kraljevstvo nebesko“.

Nebeski narod

„Zbog te odluke, koja se opisuje kao "savez s Bogom", Srbi sebe smatraju nebeskim narodom", piše Malcolm.

Prema liturgijskim tekstovima, a ne historijskim izvorima, knez Lazar je uoči pogubljenja od ruke Osmanlija tokom Boja na Kosovu, izjavio „kako je bolje poginuti u borbi, nego živjeti u sramoti“.
„Ipak, čak i danas, bez obzira da li to uopće ima nekog smisla ili ne, „kosovski savez“ u nekim krugovima ostaje predmetom gotovo religioznog vjerovanja“, primjećuje britanski autor, koji sve to naziva „produktom nacionalističke ideološke historije“.

Ideja o „kosovskom savezu“ i koncept o "nebeskom carstvu" iskorištena je u okviru nacionalne ideologije i ima veze s teritorijalnim širenjem Srbije, prvenstveno na Kosovo, ali i šire na Balkan.

Stvorili su je, po Malcolmu, utjecajni nacionalistički autori i graditelji nacije Vuk Karadžić i Petar Petrović Njegoš. Oni su tu nacionalnu ideologiju stvorili koristeći upravo elemente narodnog kosovskog predanja.

„Devetnaesto stoljeće je bilo period u kojem je došlo do razvoja nacionalnih identiteta u mnogim dijelovima Evrope. U slučaju Srbije, sama ideja o formiranju nezavisne nacionalne teritorije, nužno podrazumijeva pobunu ili rat protiv osmanskih Turaka. Nacionalni mit zasnovan na simboličnom trenutku turskog osvajanja, istovremeno usredotočuje svu pažnju na neprijatelja i podsjeća Srbe na slavnu prošlost prije Osmanlija“, navodi Malcolm.

Priča o Boju na Kosovu postala je, primjećuju ugledni strani autori, neka vrsta talismana srpskog identiteta.

Zato ovaj događaj ima status kakav nema ništa drugo u povijesti Srba.

Otud i fama o „osveti Turcima“, pa nije slučajno što je zločinac Ratko Mladić tokom agresije na BiH često spominjao Turke.

To „tursko pitanje“ je i svojevrsni lajt motiv i spomenutog filma ''Boj na Kosovu'' koji je snimljen uoči ratova na Balkanu u svrhu nacionalnog homogeniziranja.

„Bog kojeg se nisam odrekao“

U tom kontekstu film ističu i autori poznatog BBC-ovog dokumentarca ''Smrt Jugoslavije''. U jednoj sceni srpski junak Miloš Obilić (Kobilić), koji je u "Boju na Kosovu" ubio sultana Murata, pravoslavcu koji je prihvatio islam, kaže:

"Ja, svojom krvlju ispisujem granicu između mene i tebe".

Poznati srbijanski historičar Dušan T. Bataković konstatira kako „kosovski savez - izbor slobode u nebeskom carstvu, umjesto poniženja i ropstva u prolaznom svijetu“, još uvijek predstavlja „trajno vezivno tkivo koje prožima Srbe osjećajem nacionalnog bitka“.

Naravno, problem je kada se događaji iz 14. stoljeća i ideologija iz 19. stoljeća stavljaju u kontekst 21. stoljeća. To se, nažalost, često dešava pa se, zaokupljeni prošlošću, uglavnom vrtimo u krug. Tako se stvaraju i mitovi, koji nerijetko mogu završiti kobno po sadašnjicu. I to smo već vidjeli.

No, mogu li višestoljetna iskustva užasa s ovih prostora biti put da nešto naučimo iz historije? Napokon. Ili da se makar ne ponavlja to da, kako zapisa Miroslav Krleža, budemo žrtve „lansiranog mita svetosti i uzvišenosti u ime kojih to poslušno slavensko život meso treba i dalje da krvari, da kolje, da pali, da ubija i siječe“. Naravno, međusobno.