Uspomena na Fikreta Hodžića: Prijedorčanin kojeg je oplakivao i Schwarzenegger

Među njima i svjetski poznati glumac i sportista Arnold Schwarzenegger, koji je kroz pismo naslovljeno na Fikretovog sina Džemala, poslano posredstvom američke ambasade u Beču 1993. godine, izrazio žaljenje zbog smrti sportiste svjetskog ranga.

Poznati glumac je podsjetio kakva je sportska i ljudska veličina bio Prijedorčanin, koji je 9. jula 1992. godine s porodicom izveden, a potom i pogubljen nedaleko od porodične kuće u Trnopolju.

Pismo Schwarzeneggera uz druge uspomene na Fikreta Hodžića nalazi se u Muzeju zločina protiv čovječnosti i genocida u Sarajevu, u kojem se nalaze stotine eksponata koji svjedoče o svoj surovosti rata i ratnim zločinima na prostoru BiH od 1992. do 1995. godine.

Fikretova supruga Suada Hodžić i danas čuva preostale fotografije svog muža, njegovu odjeću, majice i opremu u kojoj je trenirao. Prisjećajući se davno minulih lijepih vremena, u razgovoru za Suada Hodžić je ispričala kako je prvi bodybuilding klub u Bosni i Hercegovini osnovao upravo njen muž Fikret i to 1975. godine u Trnopolju. Klub su nazvali Partizan, a 1976. godine došla je i prva titula.

Fikret je u svojoj kategoriji postao prvak tadašnje države. Na vrhu Jugoslavije u bodybuildingu Hodžić se zadržao sve do 1991. godine. Titulu prvaka u kontinuitetu je branio 15 puta. Posljednju predratnu titulu, prisjetila se Suada Hodžić, Fikret je osvojio u godini kada je obilježavao 15. godišnjicu braka i isto toliko godina od osnivanja kluba.

„Život sa Fikretom je bio najljepša bajka koja se može ispričati. On je bio čovjek koji nije znao biti ljut, nije znao povisiti ton, uvijek je bio s osmijehom. Zvali su ga 'bilder s osmijehom'. S njim sam živjela život kakav bih samo mogla poželjeti svakoj mladoj ženi“, prisjetila se Suada.

Do 9. jula 1992. godine, prisjeća se Suada Hodžić, svaka kuća u Trnoplju je primila izbjeglice, pa je cijelo mjesto bilo faktički logor. Tada su najprije sakupljene izbjeglice a potom i stanovnici Trnopolja. Tog 9. jula su došli srpski vojnici i poveli Fikreta, Suadu, i dvoje maloljetne djece.

„Nedaleko od kuće su Fikreta zaustavili, a nama rekli da produžimo. Nedugo zatim iza mojih leđa se začuo rafal. Kada sam se okrenula vidjela sam Fikreta na zemlji i momka koji je držao Kalašnjikov i smijao se. Da je ko tuđi ne bi bilo toliko krivo već je to bio momak koji je trenirao kod nas, u našoj kući. Mi smo morali dalje, nije bilo povratka. Djecu sam zadržala da se ne vraćaju i ne okreću“, kazala je Hodžić i dodala kako su već prvo veče na ulazu u logor Trnopolje njenu 15-godišnju kćerku Elvisu pitali za ime, a potom je i tražili u logoru.

Suada ju je, kako je kazala, skrivala umotanu u deku sjedeći na njoj kako bi izgledalo kao da sjedi na koferu.

Fikret je ubijen u četvrtak 9. jula, a u subotu 11. jula je Suada, kako se prisjetila, uspjela izaći iz logora pod izgovorom da ide do kuće da donese djeci nešto za jelo. Fikreta je pronašla na mjestu gdje je ubijen. Pronašla je u djeverovoj kući dvije deke u koje je ubijenog muža zamotala.

„Jedanaestog jula 1992. godine bila je deportacija iz logora, to je sreća što smo preživjeli. Nakon deportacije, kad smo došli na slobodnu teritoriju tek sam tada postala svjesna šta se dogodilo i šta se moglo dogoditi“, kazala je Hodžić i dodala da je nakon skoro dva mjeseca s djecom uspjela otići do Zagreba, a potom u Austriju u Beč, gdje su imali status izbjeglice.

Pismo Schwarzeneggera promijenilo način postupanja s Hodžićima

Dok su boravili u Beču posjetio ih je predstavnik američke ambasade u Austriji.

„Vjerovatno je dobio instrukcije da provjeri šta je s nama. Kasnije su nas odveli u druge prostorije gdje nam je uručen paket i pismo od Schwarzeneggera. To je veoma dobar čovjek. On i Fikret su bili prijatelji i vjerovatno da nismo bili zbrinuti u to vrijeme da bi se pobrinuo za nas. Problem je bio što nismo znali čitati engleski jezik pa smo zamolili službenike u tamošnjem birou za izbjeglice. Kada su to pismo pročitali imali smo posve drugačiji tretman. Ništa nam nije falilo, ono najvažnije“, prisjetila se Suada kroz suze.

U Kairu, glavnom gradu Egipta, na takmičenju 1981. godine, kako je kazala Suada Hodžić, upoznali su se Fikret Hodžić i Arnold Schwarzenegger. Poslije su se družili na svim međunarodnim takmičenjima. Upitana da li bi kada bi bila u mogućnosti nešto poručila Schwarzeneggeru, Suada Hodžić je podsjetila da se radi o veoma dobrom čovjeku.

"Arnold Schwarzenegger je veoma dobar čovjek. Upoznao je Fikreta ali nije porodicu. Međutim, voljela bih da dođe u Prijedor, u Trnoolje, da vidi gdje je Fikret ukopan. Bili su prijatelji", poručila je Hodžić.

Sadašnjost suprotna prošlosti

Iz Austrije su otišli u Njemačku, a 1997. su se Suada i sin Džemal vratili u Sanski Most. Nešto kasnije, 2000. godine tragično je stradao i sin Džemal.

„Život iz bajke“, kako je ranije svoj život sa Fikretom i djecom nazivala Suada Hodžić, koja od 2004. živi u Trnoplju u obnovljenom dijelu kuće, sada je suprotnost svega onoga od prije 1990. godine.

„Znate onu kletvu 'imao pa nemao', ja sam to doživjela. Desi se po pet dana da nemam kruha u kući“, kazala je.

Fikretovi sportski počeci

Rođen 26. juna 1953. godine Fikret se tim sportom počeo baviti ustvari jer je bio niži i manji u odnosu na vršnjake, praveći tegove salijevajući beton u konzerve. Kada se vratio iz vojske, za tegove je koristio točkove od vagona. Sam je izrađivao sprave budući da mu je otac imao kovačnicu. Počeo je 1983. izvoziti sprave za vježbanje, od čega je porodica i živjela.

Imali su teretanu u Trnopolju i u Kozarcu, kako je kazala Hodžić, hiljade sportista je prošlo kroz njihove teretane, pa čak i onaj koji je ubio Fikreta.

U Sanskom Mostu postoji klub koji nosi ime „Fikret Hodžić“ koji vodi Emir Nadarević, bivši Fikretov učenik, a nedavno je bio domaćin državnom prvenstvu u bodybuildingu u čast Fikreta i njegovog sina Džemala Hodžića. Na godišnjicu pogibije Hodžića, koji je ukupan na šehidskom mezarju u Kozarcu, već nekoliko godina se u Trnopolju okupljaju njegove klupske kolege i mladi sportisti. Fikretovi pehari, medalje, plakete i druga priznanja nestali su uglavnom prilikom pljačke porodične kuće i teretane u Trnopolju, 1992. godine.