Ulica Nova - ulica snova

Da li je taj zanat najstariji... i da li je zanat? 

Star je, zasigurno, koliko su stare i fine alatke neophodne za tu rabotu. U obrt se puno ne razumijem, ali bih rekao da je oko kupoprodaje takozvane fizičke ljubavi, oduvijek sve tu...i kupci i prodavci i razbojnička nadgradnja i, dakako, vlast. 

Piše: Valerijan Žujo za Radiosarajevo.ba

Vlasti je, po pravilu, više stalo do prihoda od tog posla i kontrole „entuzijazma“ koji pomenutu razmjenu prati, nego do moralne čistote... Govorili mi o ovom poslu potežući eufemizme i lirska izmotavanja ili ga grubo i tačno zvali kurvalukom, njegova suština je ista. 

Za pola milenija postojanja Sarajeva, „seksualni esnaf“ u našem relativno mladom gradu, razvijao se po uzoru na starija urbana središta. U prvo vrijeme drama se plela oko krčmi i hanova uz česta krvava iživljavanja svjetine nad protagonisticama (najmanje krivim, ali ne i sasvim nevinim). Povremeno, vlast bi ove djelatnice (jer je većina njih bila sa sela ili iz provincije) protjerivala u mjesta porijekla. I druga strana u tom nadduravanju pokazivala je okretnost i inventivnost. Procedure su stalno usavršavane. U tom smislu nisu bile bezazlena ni zapošljavanja konobarica, kućnih pomoćnica, guvernanti... To je stiglo s Kakanijom. Ni domaćim meraklijama te vrste, nije nedostajalo maštovitosti. Otuda legenda o sepetima u kojima su ljepotice skrivene dopremane na Trebević bogatim i raspusnim teferičlijama. 

Austrougarska okupacija značila je uvođenje do perverzije razrađenog sistema uprave, zarad mira reda i stalnog punjenja budžeta. I zanimacija o kojoj govorim, bila je uređena u skladu s tim načelima. Prvih desetak godina praktikovana je samo policijska, sanitetska i finansijska kontrola brojnih krčmi, svratišta i „zabavišta“ na „Dolnjim Hisetima“ (istočno od stare Fabrike duhana, između sadašnjih ulica Kotromanića, Hiseta i Maršala Tita). Na Marijin-Dvoru je bila i željeznička stanica. Promet golem, posla preko glave. Iz tog vremena je i izreka: Ukeketila se, ko kurva marindvorska...

Elem, stanovnicima tog kraja dojadiše i veseli domaćini i još veseliji gosti ovih radnji, pa u više navrata peticijama zatražiše da ih vlast ove „zabave“ kutariše. Velim zabave, jer je i zvanično bordel tada nazivan „noćnim zabavištem“. Godine 1899. na samom izmaku 19. stoljeća, stroga, pedantna i odlučna administracija barona Appela, načini pravi podvig u tom smislu. Na lijevoj obali Miljacke, malo nizvodno od sadašnjeg Centra Skenderija, u kraju poznatom kao Podtekija, projektova i izgradi za cigle dvije godine, ne jednu, nego sedam javnih kuća. Nije vlast u ovom naumu omela činjenica, da je na tom lokalitetu bila tekija nakšibendijskog reda. 

Plan za ulicu bordela 1899. godine
Nazivi su im bili: „Crvena lampa“, „Plava lampa“, „Tri ruže“, „Pet mašina“ i tako to... Tako je nastala potpuno nova ulica, kojoj do dana današnjeg ostade ime Nova. U prizemlju tih zabavišta bile su kafane i restorani, a na spratu sobe. Ako bi se kogod od gostiju preko mjere nakitio i razigrao, uvrh ulice je bila žandarmerijska ispostava. Uz nju je stajala i sanitetska stanica, gdje su glavne akterke ove drame dolazile na pregled i ovjeru odgovarajuće radne knjižice. Vlast je ovaj biznis uredila i njegove dioničare utjerala u suru. To je više nego jasno iz pogoleme sačuvane dokumentacije o poslovima i sporovima vezanim uz pomenute lampe, ruže i mašine. U jednom aktu Samuel Hofmann, nakon što je od Samuela Bereitera za 90.000 kruna kupio noćno zabavište „Plava mašina“ u Novoj ulici na broju 3, traži od općine „točarinsku dozvolu“; u drugom Lucija Misleta traži ovjeru izmjena projekta javne kuće; u trećem Sofija Fleš, traži potvrdu da je držala radnju te vrste, kako bi regulisala porez.

Ulica Nova  
Da je posao cvjetao, moguće je zaključiti iz zanimljive investicije Margaret Vičić Koženi. Ova poslovna žena, vlasnica nekoliko javnih kuća u Novoj ulici, podigla je 1909. godine naspram Braunove palate „Marienhof“, za to vrijeme luksuzan hotel pod imenom „Kontinental“ (kasniji vlasnici su ga nazvali Hotel „Royal“, a Sarajlije „Štunden-hotel“). Bilo je to kako se u reklami navodi „stjecište otmjene publike“. Novine između dva svjetska rata bilježe afere uglednih Sarajlija, čija scena je bio ovaj hotel. Zdanje Hotela „Royal“ je važno urbanistički, zarad mjesta gdje je podignuto i arhitektonski zbog primjene takozvanog bosanskog sloga i elemenata secesije.

Javne kuće našeg Sarajeva: Kupleraji na Skenderiji, Marijin-Dvoru, Baščaršiji...

Hotel „Royal“


Iz Beča do sarajevske znamenitosti /Die Muskete/
Može biti, da je društvo na karikaturi iz bečkog lista Die Muskete, tražeći upravo Hotel „Royal“, malko zalutalo do objekta sličnog backgrounda. Nema šta, inspirativno mjesto. Bečki umjetnik je shvatio ulogu „Drine“ u balkanskoj revoluciji...

Tu bi se ova nepretenciozna priča mogla razliti k'o delta, koja bi ponijela i na papir nanijela desetine zanimljivih persona, računajući znamenite sarajevske „dame noći“, „vojničke majke“, moćne „Madamme“, ali i razne (bez uvrede) „funjare“, „trapađoze“, „droplje“, „fanfulje“... („trebe“ ne bi, jer se taj izraz u našem vremenu emancipovao do uobičajenog naziva za djevojku... Moja treba sprema magisterij na Pravu... Svašta!)

Jedna od formula elitne prostitucije u Sarajevu austrougarskog razdoblja, kao i vremena između dva rata, bile su ženske kafanske kapele. Ne bih da griješim dušu, ali broj tih malih sastava i izgled članica (prema sačuvanim fotosima), podosta kazuje. Ako ništa, bijaše to moćan mamac za goste. Novine iz tog vremena, pune su oglasa te vrste. Primjerice, u restoranu „Marienhof“, glavna atrakcija, pred Prvi svjetski rat bijaše ženska kapela „Betina“.

Javne kuće su u Sarajevu zabranjene 1924. godine. Tako barem piše u odluci Gradskog poglavarstva. Djelatnost je, zapravo prešla u ilegalu. Da je to bilo tako, vidljivo je iz nove zabrane deset godina kasnije. Vlast je izvela snažan udar na prostituciju, o čemu 9. septembra 1934. godine kratko izvještava beogradska Politika. 

„Sarajevo, 29. septembra, 1934. g. Danas su definitivno zatvorene sve javne kuće u Sarajevu. U ovim kućama je ranije bilo do 250 devojaka, a poslednjeg meseca ostalo je samo stotinu. Od njih je danas pre podne dobrovoljno otputovalo iz Sarajeva pedeset, a ostale će biti stražarno sprovedene u svoja rodna mesta.“

Endehazijska nakaza je 1942. godine za njemačku vojsku i ustaše, da se malo odmore od „posla“, ponovo otvorila u Novoj ulici „zabavište“.

Pišući još početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća o Sarajevu,  a baveći se i ovom temom, predložio sam jednom tadašnjem važnom uredniku, da moje zapise o ovdašnjim seksualnim transakcijama objavi. On je s visine kazao da to nije afirmativno za Sarajevo. Ja, jest za Pariz, za Amsterdam, za Hamburg, za Beč, za Rim...jest za Napulj, za Marsej i Stambol na Bosforu, a nije za Sarajevo...Vela havle! Kao da prava pitanja ne dolaze na početku, a ne na kraju, kad je šteta učinjena. Prije konačnog razlaza i u poslu i u životu, pogledali smo se nas dvojica s mnogo međusobnog sažaljenja. On je mene sažaljevao, pretpostavljam, zbog onoga čime sam se pozabavio i o čemu sam pisao...A, moje sažaljenje prema njemu, to znam, bilo je zbog načina na koji je čovo razmišljao.

Ovo pripovijedanje se nekome može učiniti suhim, sterilnim... ez safta, jer iz njega ne govori iskustvo, nego knjiško poznavanje prilika i detalja...Dakle, ovo nije lična spoznaja, nego izvjestan uvid... Korektno je to kazati, mada može zazvučati kao isprika ili odbrana...

No, ostaje otvorenim pitanje, može li muška glava i (eventualno) duša, shvatiti i osjetiti razmjere patnje i dubinu poniženja, koje su žene kroz ovu svoju ulogu podnijele i podnose.