U Budimpešti izložba fotografija Velije Hasanbegovića

U srijedu je u Budimpešti, u Centru za umjetnost i kulturu pri Centralnoeuropskom univerzitetu, otvorena izložba fotografija Velije Hasanbegovića pod nazivom Višegrad Genocide Memories.

Hasanbegovićeve fotografije bilježe trenutke sjećanja i povratka, kako emotivnog, tako i onog fizičkog, hiljada Višegrađana, u danima godišnjica, dženaza, iskopavanja, koji kao da postaju jedina veza sa bivšim mjestom stanovanja, rodnim gradom ili selom.

Hasanbegović na otvaranju izložbe

Ratni zločin, ratni progon i sve drugo što rat donosi, pretvore, tako, rodni grad i cijelu priču o životu u priču o smrti. A ta priča o smrti nije tek teološka ili metafizička apstrakcija, nego stvarna smrt, ona smrt iz masovnih grobnica, iz svježe iskopanih grobova, iz spiska imena ljudi koji je čovjek nekada znao.

Hasanbegović je pri otvaranju izložbe okupljenim studentima i profesorima ovog univerziteta, kao i drugim posjetiteljima, ispričao svoju životno-ratnu priču, onu o preživljavanju strijeljanja. Takva činjenica, u svjetlu ovih fotografija, nije samo puka životna priča, nego čvrsta podloga i jako dodatno značenje.

Tako i Hasanbegovićeve fotografije, njegova foto-priča o Višegradu, bilježe stalnu prisutnost smrti, gdje se živi likovi sa fotografija, realna lica, ljudi sa imenima, ne pojavljuju kao bilo kakvi subjekti. Ljudi na Hasanbegovićevim fotografijama su uvijek tek objekti koji su na čekanju otkopavanja, identifikacije, ukopavanja, nove godišnjice.

Ali, valja reći i to da ove fotografije, kao i mnoge raniji Hasanbegovićevi radovi s višegradskom tematikom, imaju svoju dodatnu težinu i pozadinu. Hasanbegović je, naime, kao šesnaestogodišnji mladić uspio, zajedno sa ocem i bratom, pobjeći sa strijeljanja na koje su ga odveli – kakve li bosanske priče – prvi susjedi.

Tom činjenicom svaka Hasanbegovićeva fotografija dobiva novi sloj značenja, svaka od njih kao da vraća dug životu sjećanjem na mrtve i na bijeg od vlastite smrti.