Tri decenije od Gazimestana: Dan D za početak zla na Balkanu

Piše: Faruk Vele

Zlokobne poruke Slobodana Miloševića, koji će nekoliko godina kasnije biti prozvan "balkanskim kasapinom", izgovorene su na današnji dan prije 29 godina, na Vidovdan, 28. juna 1989. godine. Masa je tog dana zapjevala "Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala...".  

Prevara Bosne

Desilo se sve, znakovito, na 600. godišnjicu Kosovskog boja, u osvit ponovnog početka zla na ovim prostorima. Kulminirat će šest godina kasnije, 1995. godine, kada će se zločinac Ratko Mladić, napokon, "Turcima osvetiti" u Srebrenici. Ali i mnogo ranije, već 1992. godine, u Prijedoru, Višegradu, Foči, Vlasenici, Zvorniku...

 Gazimestan je, zapisano je, postao kolijevka "velike Srbije". No, sanjana je i mnogo prije.

 Jedno je jasno, tog nam je dana "vrag zaseo na prag". Nažalost, ni tri decenije kasnije nismo posve sigurni kako možemo reći da je to zlo tek dio nesretne prošlosti ovih prostora.

 Na Vidovdan, 28. juna, dogodili su se događaji koji su trajno obilježili historiju naroda ovog dijela Evrope, a prije svega Bosne. Na Vidovdan 1389. godine, dakle prije tačno 629. godina, dogodila se čuvena Kosovska bitka između srpske i osmanlijske vojske. Vidovdan obilježava taj datum, iako je relativno mlad u odnosu na ono što veliča. Historijski izvori ga prepoznaju tek stoljećima kasnije. 

Prije 14 godina, i Slobodan Milošević je izručen Haškom tribunalu, gdje je i umro. Postoji, dakle, čitav niz drugih važnih događaja koji su se dogodili 28. juna. Poput, recimo, donošenja Vidovdanskog ustava Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca iz 1921. godine, kojim je, kako tvrde historičari, ozakonjen dotadašnji "centralistički velikosrpski sistem".

 No, za Vidovdan 1989. godine prof. dr. Nijaz Duraković je u "Prevari Bosne" s pravom napisao da je to bio ''Dan D" za početak zla na Balkanu.

 On je podsjećao da je "masa frenetično aplaudirala Miloševiću" nakon njegove najave da smo "ponovo pred bitkama", ali da su samo mudriji političari i analitičari shvatili da lider Srbije zvecka oružjem i javno prijeti ratom, koji je, pokazalo se, u njegovom štabu seriozno pripreman.

 "Čekaj, ako tako idemo, šta će od otadžbine ostati?", pitao je Ivan Stambolić, čovjek koji je stvorio Miloševića i koji će ga kasnije brutalno ubiti. Svesrpski skup nedaleko od Prištine okupio je između 300 i 500 hiljada osoba, iako su srbijanski mediji špekulirali da su se tamo okupila čak tri miliona ljudi.

 Ubrzo nakon toga je "rođen novi srpski svetac". Kako je u svojoj "Povijesti Bosne" zapisao ugledni britanski historičar Noel Malcolm, skup na Gazimestanu bio je "simbolična prekretnica u povijesti jugoslavenskih zemalja".

 Isus i Sloba

 "U Srbiji se više sedmica prije toga osjećalo nacionalno previranje na svakom koraku. Kosti srpskog kneza Lazara, koji je poginuo u Kosovskoj bici, prevožene su po bivšoj Jugoslaviji i bile su mjesto hodočašća. Na Gazimestanu su se zajedno prodavale ikone Isusa Krista, cara Lazara i Slobodana Miloševića", naveo je Malcolm.

 Redovni profesor povijesti na američkom sveučilištu Yale prof. dr. Ivo Banac kazao je ranije potpisniku ovih redova kako je tada postalo jasno šta želi Milošević.

 ''Oni koji su Miloševićeve riječi uzeli ozbiljno, vidjeli su što on doista ima u vidu. Ideologija u Srbiji je iz jednopartijske, komunističke, prešla na velikosrpsku i nacionalističku", istakao je Banac.

 Prema Bancu, opasna ideologija i poruke sa Gazimestana i danas žive.

 "Naravno da ta ideologija živi. Ona je i mnogo starija od Gazimestana i ide u 19. stoljeće. Ona je danas živa, zdrava i žilava, jednako kao i 1989. godine. S tim da smo mi u onoj fazi, što bi rekli, naoružanog primirja. Situacija je drugačija nego ranije, drugačiji su međunarodni odnosi i okruženje, pa neke stvari u ovom trenutku nisu moguće. Ali, ideologija koja je pokrenula oružane sukobe je živa i ona čeka svoju priliku", govorio je Banac prije nekoliko godina.

 A kako je sve počelo? Vidovdan je vezan za kosovski mit koji je, zapravo, formiran u 19. stoljeću.

 "Zbog te odluke, koja se opisuje kao "savez s Bogom", Srbi sebe smatraju nebeskim narodom", piše Malcolm.

 Prema liturgijskim tekstovima, a ne historijskim izvorima, knez Lazar je uoči pogubljenja od ruke Osmanlija tokom Boja na Kosovu, izjavio "kako je bolje poginuti u borbi, nego živjeti u sramoti".

 "Ipak, čak i danas, bez obzira da li to uopće ima nekog smisla ili ne, "kosovski savez" u nekim krugovima ostaje predmetom gotovo religioznog vjerovanja", primjećuje britanski autor, koji sve to naziva "produktom nacionalističke ideološke historije".

 Ideja o "kosovskom savezu" i koncept o "nebeskom carstvu" iskorištena je u okviru nacionalne ideologije i ima veze s teritorijalnim širenjem Srbije, prvenstveno na Kosovo, ali i šire na Balkan. Stvorili su je, po Malcolmu, utjecajni nacionalistički autori i graditelji nacije Vuk Karadžić i Petar Petrović Njegoš. Oni su tu nacionalnu ideologiju stvorili koristeći upravo elemente narodnog kosovskog predanja.

 "Devetnaesto stoljeće je bilo period u kojem je došlo do razvoja nacionalnih identiteta u mnogim dijelovima Evrope. U slučaju Srbije, sama ideja o formiranju nezavisne nacionalne teritorije, nužno podrazumijeva pobunu ili rat protiv osmanskih Turaka. Nacionalni mit zasnovan na simboličnom trenutku turskog osvajanja, istovremeno usredotočuje svu pažnju na neprijatelja i podsjeća Srbe na slavnu prošlost prije Osmanlija'', navodi Malcolm.

 Priča o Boju na Kosovu postala je, primjećuju ugledni strani autori, neka vrsta talismana srpskog identiteta. Zato ovaj događaj ima status kakav nema ništa drugo u povijesti Srba. Otud i fama o ''osveti Turcima'', pa nije slučajno što je zločinac Mladić tokom agresije na BiH često spominjao Turke, pa je potpuno zbunjujuće kada sami Bošnjaci danas prilično naivno iskazuju turkofilska osjećanja i mašu tuđima zastavama. To "tursko pitanje" je i svojevrsni lajt motiv i filma ''Boj na Kosovu'' koji je snimljen uoči ratova na Balkanu u svrhu nacionalnog homogeniziranja.

 „Bog kojeg se nisam odrekao“

 U tom kontekstu film ističu i autori poznatog BBC-ovog dokumentarca ''Smrt Jugoslavije''. U jednoj sceni srpski junak Miloš Obilić, koji je u "Boju na Kosovu" ubio sultana Murata, pravoslavcu koji je prihvatio islam, kaže:

 "Ja, svojom krvlju ispisujem granicu između mene i tebe".

Poznati srbijanski historičar Dušan T. Bataković konstatira kako ''kosovski savez - izbor slobode u nebeskom carstvu, umjesto poniženja i ropstva u prolaznom svijetu", još uvijek predstavlja "trajno vezivno tkivo koje prožima Srbe osjećajem nacionalnog bitka''.

Naravno, problem je kada se događaji iz 14. stoljeća primijene na današnje okolnosti. To se, nažalost, često dešava pa se, zaokupljeni prošlošću, uglavnom vrtimo u krug. Tako se stvaraju i mitovi, koji nerijetko mogu završiti kobno po sadašnjicu. To smo već vidjeli.

No, mogu li višestoljetna iskustva užasa s ovih prostora biti put da nešto naučimo iz historije? Ili da se makar ne ponavlja to da, kako zapisa Miroslav Krleža, budemo žrtve "lansiranog mita svetosti i uzvišenosti u ime kojih to poslušno slavensko život meso treba i dalje da krvari, da kolje, da pali, da ubija i siječe", i to "naravno, međusobno". Sudeći, po onom što i danas živimo – teško.