:) / Svjetski umjetnici naših korijena: U umjetnosti kao i u životu sve počiva na ljubavi

15. 07. 2020. u 13:16:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 161

Bosanskohercegovačko-kanadski umjetnici Branka Kopecki i Slobodan Radosavljević, profesori na Univerzitetu Laval u Québec, dobro su poznata imena u svijetu umjetnosti i rado viđeni gosti u cijelom svijetu, Evropi i zemljama regije.

Gotovo da nema zemlje gdje nisu gostovali, izlagali svoje izložbe, predavali i sudjelovali na raznim kulturnim događajima - osim Bosne i Hercegovine. 

"Čini nam se da je danas potrebnije više nego ikada pisati o umjetnosti i nauci, promovirati istinske vrijednosti i bar se tako pokušati suprotstaviti ovom našem civilizacijskom sunovratu, gdje je devalvacija svih životnih vrijednosti postala standard zajedno sa životom u „kafkijanskoj atmosferi”, koju većina nas eufemistički naziva - tradicijom."

Iako relativno mala zemlja, Bosna i Hercegovina se može pohvaliti vrsnim umjetnicima i naučnim radnicima koji su ostvarili zapažene rezultate širom svijeta, ali za većinu njih, nažalost, bh. javnost nije čula.

Postali ste novi članovi BHAAAS-a, šta to članstvo znači za vas i inače šta mislite o toj ideji jačeg povezivanja naših uspješnih ljudi iz dijaspore sa matičnom državom, ali i zemljama naše regije?

Radosavljević: Uspjeh je relativna stvar, ali iskustvo znači mnogo. Mislim da je oduvijek u nauci kao i u umjetnosti razmjena različitih iskustava bila osnova za napredak i unaprjeđenje znanja. Danas ta razmjena nije samo osnova ona je uslov unaprjeđenja svih disciplina kao i razvoja novih epistemoloških pravaca. Zahvaljujući razmjenama danas se znanja ukrštaju, pogledi se mijenjaju, dogme prevazilaze. Kao član grupe za istraživanje fizičkog ambijenta (GRAP) u Školi za arhitekturu i urbanizam na Univerzitetu „Laval“, u sklopu mojih doktorskih studija redovno učestvujem u razmjeni znanja između arhitekata, inženjera i umjetnika. Te razmjene omogućuju nevjerojatne istraživačke rezultate na planu koncipiranja i razumijevanja prostora. Mi smo se školovali ovdje kao i u svijetu, ali je naravno posebna radost učestvovati u svemu što može doprinijeti razvoju i osavremenjivanju oblasti kojom se bavimo u zemlji našeg porijekla i u okviru njenog kulturnog i jezičkom naslijeđa. Našim članstvom u BHAAAS-u mogućnost za razmjenu znanja i za kolaboraciju će se naravno povećati i jako smo sretni zbog toga.


Kopecki: Upravo zahvaljujući razmijeni svjedoci smo razvoja potpuno novih formi znanja kao što je na primjer istraživanje kreacija koja objedinjuje intelektualni i čulni aspekt umjetnosti. Za razliku od konvencionalne naučne forme unaprjeđenja znanja empirijskim dokazima, ovaj postupak obogaćuje proces osvještenja ne zaobilazeći nego integrišući u suštinsko razumijevanje ono što je misteriozno i neobjašnjivo u umjetnosti. Mislim da su povezivanja značajna za naučnike i umjetnike koji djeluju u BiH kao i za one koji djeluju u svijetu, bez obzira da li im je Bosna domovina ili ne. Prevazilaziti razlike je to što čovjeka unaprjeđuje u svakom slučaju. Često se iznenadimo koliko je naše znanje korisno i upotrebljivo za oblasti koje nam se na prvi pogled čine dalekim. Ja trenutno radim na jednom istraživanju koje okuplja ljude iz kriminalistike, medicine, mikrobiologije, filozofije i umjetnosti sa ciljem osvjetljivanja fenomena smrti. Prije samo nekoliko godina takva jedna istraživačka grupa nije bila zamisliva. Članstvo u BHAAAS-u je jedna izuzetna prilika da prenesemo neka naša iskustva ali i da se obogatimo iskustvima drugih. Radujemo se tom članstvu i intenzivno razmišljamo o projektima koje u okviru organizacije možemo ostvariti.

Vaše karijere obilježene su brojnim nagradama i priznanjima. Oboje ste profesori na uglednim unverzitetima u Kanadi, svjetski poznati umjetnici, imali ste izložbe u cijelom svijetu, česti ste bili gosti u zemljama u regiji, ali vas nema u BiH. Koji je razlog?

Kopecki: Sa Akademijom likovnih umjetnosti u Sarajevu je bilo nekoliko pokušaja saradnje, ali nažalost nije došlo do ostvarenja projekata. Teško je precizno reći zašto. U maju ove godine trebala sam predavati kao gostujući profesor na Univerzitetu u Sarajevu u okviru programa «Dijaspora za razvoj» ali saradnja se nije ostvarila zbog pandemije COVID-a. Bila sam jako motivirana ovim projektom u okviru koga sam trebala održati seminar o metodologiji rada i organizaciji programa doktorskih studija iz kreacije. Ideja je bila da se u organizaciji Akademije scenskih umjetnosti seminar ponudi svim fakultetima i odsjecima koji su bazirani na procesu kreacije. Mnogo je ljudi bilo mobilizirano u organizaciji ovog projekta i zahvaljujući nastavku angažmana koordinatora Alme Šunje i Aleksandra Andjušića, kao i kolega Srđana Vuletića, Pjera Žalice i Sanje Burić sa Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, ova saradnja će se nadam se i ostvariti slijedeće godine. Vidite, učestvovanje u ovom projektu bilo je moguće zahvaljujući podršci mnogih institucija kao što su Rektorat Univerziteta u Sarajevu, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, ali i inostranih organizacija (UNDP, IOM , itd.). Bez svih tih značajnih aktera ovakva vrsta kolaboracije nije moguća. Međutim, jako je važno reći da je moje učestvovanje u ovom projektu bilo inicirano kontaktima pojedinaca kao sto su Šejla Šehabović i Tamara Sarajlić iz Muzeja književnosti i profesor Elmedin Muratbegović sa Fakulteta za kriminalistiku u Sarajevu koji već dugi niz godina prati Slobodanov i moj akademski i umjetnički rad. Mnogo institucija, mnogo rada, ali i pojedinačnih inicijativa je neophodno za realizaciju ovakvih saradnji. 

Slobodane, studirali ste likovne umjetnosti u Sarajevu. Ima li saradnje sa Likovnom akademijom u Sarajevu?

Radosavljević: Kao što je Branka već istakla, bilo je nekoliko pokušaja ali do saradnje nije došlo. Ja sam prije nekoliko godina započeo pripreme za projekat univerzitetske razmjene sa Anurom Hadžiomerspahićem. Nažalost, njegova iznenadna smrt nas je prekinula u tome. Sa beogradskim Fakultetom likovnih umjetnosti, tečnije sa profesorom Vladimirom Milanovićem ostvario sam višegodišnju saradnju koja je urodila brojnim izložbama u Kanadi i u Srbiji. Sličnu razmjenu pripremam sa Univerzitetom u Splitu u dogovoru sa profesorom Verdanom Perkovim i Sagitom Mirjam Sunarom, prodekanicom za umjetnost, nauku, međunarodnu saradnju i ECTS. Umjetničke saradnje uvijek je lakše ostvariti od onih akademske prirode u kojima se često susrećemo sa poteškoćama uslijed različitosti programa i načina funkcioniranja. Programi likovnih umjetnosti u svijetu danas su u mnogome bazirani, pored tradicionalnih disciplina, na razvoju i primijeni tehnoloških mogućnosti. Razvijanje novih programa u umjetnosti i naročito u oblasti novih medija u kojima smo Branka i ja učestvovali izvan BiH omogućilo nam je prakticiranje ukrštanja znanja u radu na promjenama i osavremenjavanju edukativnih programa. Te promjene su neophodne za praćenje novih tendencija i širenje spektra problematika u procesu istraživanje kreacija. Bilo bi mi zaista zadovoljstvo da na bilo koji način mogu doprinijeti takvim promjenama i modernizacijama i u Bosni i Hercegovini.

Arhitektonska sjećanja

Branka Kopecki i Slobodan Radosavljević - undefinedFoto: BHAAAS: Arhitektonska sjećanja

Sa zemljama regije su drugačija iskustva?

Kopecki: Mi smo zaista imali mnogostruku saradnju sa akademskim i umjetničkim centrima u zemljama regije. Izlagali smo više puta u Srbiji, a ja sam tri puta i predavala na doktorskim studijima iz kreacije kao gostujući profesor na poziv profesora Aleksandra Mladenovića i Fakulteta likovnih umjetnosti u Beogradu. Slobodan i ja izlagali smo u Splitu zahvaljujući pozivu hrvatskog umjetnika Vedrana Perkova, profesora na Akademiji umjetnosti u Splitu i više puta u Dubrovniku zahvaljujući dugogodišnjoj saradnji sa umjetnikom Božidarom Jurjevićem i Studiom Let 777 kao i Centrom Lazareti uz organizacionu podršku Jelke Tepšić i biroa gradonačelnika grada Dubrovnika. Doživjeli smo i izuzetan prijem umjetnika Dorinde Bulić Ćotić, Ivane Pegan Baće i Svena Klobučara u Galeriji Flora u Dubrovniku, gdje smo izlagali 2019. Trenutno smo u dogovorima sa Univerzitetom u Ljubljani u vezi moguće umjetničke i akademske razmjene sa ovom institucijom zahvaljujući Gospodinu Vojku Brataniču iz Ministarstva edukacije Slovenije.

Vaše izložbe «Arhitektonska sjećanja I i II» bile su vrlo zapažene. Odakle ideja za ovakav koncept?

Radosavljević: Arhitektura i generalno problematika prostora su u centru moga interesa već dugi niz godina. Tom problematikom se intenzivno bavim od početka doktorskih studija u okviru istraživačke grupe GRAP (Grupa za istraživanje fizičkog ambijenta) koja djeluje na Univerzitetu Laval. Projekti «Arhitektonska sjećanja I i II» koje smo realizovali u Splitu i Dubrovniku 2019. godine, razmišljaju arhitekturu u kontekstu snažnog prisustva virtualnih realnosti u kojima kompleksna relacija između objektivnog i subjektivnog mijenja našu percepciju vremena i prostora. Projekti su bazirani na preplitanju simulirane, hibridne i dokumentarne slike arhitektonskih elementa u multisenzorialnom dispozitivu. Taj dispozitiv čiji elementi su: fotografija, crtež, kaptacija prostora infracrvenim kamerama i projekcija 3D u realnom vremenu, nam omogućuje ekstenziju uobičajene percepcije prostora i građevina sa namjerom evociranja simboličkih, vremenskih, intimnih i kolektivnih vrijednosti koje arhitektura svojim postojanjem prenosi.

Kopecki: U umjetnosti kao i životu sve počiva na ljubavi, a tu ljubav i interes za arhitekturu prenio mi je moj ujak, sarajevski arhitekta Branko Tadić koji već dugi niz godina živi u SAD-u. Zahvaljujući njemu, prvi put sam se još u djetinjstvu susrela sa žarom kreacije i neprospavanim noćima u kojima se marljivo radi da bi se ostvarilo ono o čemu sanjamo. Zahvaljujući njegovom radu, počela sam se interesovati za istoriju i filozofiju arhitekture. Znate, mi imamo takva imena kao sto je Zlatko Ugljen čija djela su dio svjetske baštine. Slobodan i ja bili smo dirnuti predstavljanjem njegovih arhitektonskih ostvarenja u okviru izložbe Toward a concrete Utopia u muzeju MoMA u New Yorku i knjizi istoimenog naslova posvećenoj arhitekturi i značajnim arhitektima Jugoslavije u periodu 1948-1980. Razmišljanjima o arhitekturi bavila sam se još i za vrijeme studija na filozofskom fakultetu. Tema moga diplomskog rada bila je struktura gotskih katedrala. Oduvijek me je zanimala činjenica da je prije svog materijalnog postojanja u formi funkcionalne građevine, arhitektura suštinski gledano koncept i ideja. Ona se u formi ruševine u svom tragičnom i neizbježnom raskidu sa originalnom formom ostvaruje i upotpunjuje trajanjem u kome se apsorbuju i isprepliću kulturne, istorijske i duhovne konstalacije ali i društvene norme i političke moći i uticaji. U tom smislu, ona je jedna specifična forma memorije koja u mnogome određuju naš identitet i naš kulturni, intimni ali i društveni način bitisanja.

Da li su «Arhitektonska sjećanja» vaši omiljeni projekti ili biste ipak prednost dali nekom drugom projektu?

Kopecki: Ljepota ovoga čime se mi bavimo je u stalnom preispitivanju, u vječnom nezadovoljstvu i nemiru koji nas vuče ka novome i nepoznatome. Paul Eluard je to divno rekao: «Nepoznata, bila je moja omiljena forma». U umjetnosti postoje različite etape. Postoje projekti na kojima radimo čitav život i nikada nismo spremni da ih podijelimo sa drugima i oni za koje smo spremni da se borimo čak i kada su neprihvaćeni i neshvaćeni u momentu njihovog prikazivanja u javnosti. «Arhitektonska sjećanja I i II» su posljednji veliki projekati koje smo Slobodan i ja realizovali u kolaboraciji. Svako od nas ima i svoje lične interese i produkcije koje nemaju puno dodirnih tačaka, ali arhitektura je svakako sadržaj koji nas oboje motiviše i koji ćemo nastaviti da istražujemo kako u zajedničkim tako i u individualnim projektima.

Planirate li «Arhitektonska sjećanja» predstaviti i u BiH?

Radosavljević: Da i jako se radujemo toj mogućnosti. Planovi su da to učinimo upravo u okviru aktivnosti dvanaestih Dana BHAAAS-a, koji bi trebali biti održani slijedeće godine u Mostaru sa određenim aktivnostima u Sarajevu. Trenutno smo u kontaktu sa organizatorom aktivnosti profesorom Ismarom Volićem sa kojim radimo na sagledavanju prostornih i tehnoloških mogućnosti koje možemo imati za predstavljanje ove izložbe. Naravno, radimo i na prilagođavanju konceptualnog i vizuelnog sadržaja ovog rada kulturnoj i arhitektonskoj baštini BiH.

Jeste li u kontaktu sa umjetnicima iz BiH?

Radosavljević: Mnogo je umjetnika iz svih zemalja regije koji su prikazujući svoj rad u Kanadi prošli i kroz našu kuću i sa kojima smo ostali u kontaktu. Iz BiH je bilo malo umjetnika koji su izlagali u Québec-u. Prije više godina sarajevski umjetnik Enes Zlatar Bure koga poznajem još iz mladosti je gostovao u umjetničkom centru La Chambre Blanche. Bila je to prilika za ponovno druženje. U kontaktu smo sa Udruženjem za kulturu i umjetnost Crvena sa kojima bismo u budućnosti rado ostvarili razmjenu umjetnika. Često smo u kontaktu sa umjetnicima bosanskog porijekla koji su aktivni ovdje u Kanadi kao što je to moj školski drug Goran Hamšić koji dugi niz godina živi i radi u Montréal-u i Sadko Hadžihasanović koji je vrlo aktivan u Torontu i izlaže svuda po svijetu.

Uzori u karijeri

Branka, sudeći prema vašem CV-u vaša prva ljubav je književnost, jer ste završili komparativnu književnost i filozofiju umjetnosti, a doktorirali likovnu umjetnost. Šta je to što je uticalo na vas da karijeru usmjerite ka likovnoj umjetnosti?

Kopecki: Uticali su događaji i iznad svega ljudi. Jedan od velikih utjecaja u mladosti na mene je svakako imao Dragan Stenek. Još na studijima, provodili smo dane i noći pričajući o slikarstvu ali i poeziji, filozofiji. Za nas je umjetnost bila nedjeljiva cjelina i smisao našeg života. Nismo mnogo razmišljali o tome kako nas i u šta društvo svrstava po onome čime se bavimo nego koliko nas to čime se bavimo ispunjava. Nakon tragične Draganove smrti objavljena je knjiga Krhotine smisla posvećena njegovom stvaralaštvu koja uz njegov rad predstavlja i duh vremena u kome se naša generacija formirala. I danas kada čitam sjajna Jergovićeva književna ostvarenja često pomislim na ispreplitanje i akumulaciju raznih izraza koje jedno djelo može da sadrži. Svaki Jergovićev roman uz sadržaj i umijeće literarnog izraza donosi i specifičnu boju, zvuk i ritam. Ja se bavim likovnom umjetnošću ali i pisanjem o toj umjetnosti o čemu sam mnogo naučila još u Oslobođenju od Zorice Beus, a kasnije i od mnogih kanadskih i francuskih likovnih kritičara koji su mi otkrili ljepotu iskazivanja suštine o «neizrecivom» na nekim drugim, ne maternjim jezicima.

Ko vam je bio uzor u karijeri?

Radosavljević: Uzori su oni koji mijenjaju duboko stvari u nama i ostavljaju zauvijek tragove koji utiču na cijeli naš život. Na samim počecima za otkrivanje mog interesa za umjetnost zaslužan je moj brat Zlatan Fazlić Fazla. Uz njega sam otkrivao prve kvalitetne crteže i sam proces stvaranja. Uz njega i njegove dane i godine pisanja pjesama i bavljenja muzikom sam živio. On je nedvojbeno uticao na moje opredjeljenje da se bavim umjetnošću. Po dolasku u srednju umjetničku školu osoba koja je uticala ne samo na mene nego i na mnoge generacije je svakako bio moj razrednik Hasan Sučeska, izuzetan čovjek i pedagog. Nakog toga na Likovnoj akademiji bio je to moj profesor Nusret Pašić koji nas je čak i kroz cijeli rat motivisao da nastavimo sa stvaranjem. Po dolasku u Kanadu na programu grafičkog dizajna bio je to Frédéric Lépinay, a na magistarskim i doktorskim studijima to su svakako umjetnik i pedagog Marcel Jean, arhitekt André Potvin i moja direktorica istraživanja, arhitektica Claude Demers. Imam tu sreću da sam okružen prijateljima za koje je umjetnost život, posao i strast. Umjetnici Jean-François Côté, Martin Bureau i Éveline Bulva kao i François Vallé, direktor umjetničkog centra La Chambre Blanche me svakodnevno inspirišu svojim radom i svojim odnosom prema umjetnosti. Za moja iskustva i saznanja vezana za nove tehnologije, naročito je zaslužan Jean Pierre-Turcotte sa kojim sa radio na koncepciji i realizaciji brojnih projekata.

Kopecki: U umjetnosti smo paradoksalno uvijek sami i nikada nismo sami, jer za to što činimo zaslužni su mnogi prije nas, ali i oni koji su sa nama, koji nas okružuju i sa kojima nešto svakodnevno dijelimo. Ono čemu se divimo u galerijama i što otkrivamo u knjigama svakako je značajno ali pravi uzori su uvijek oni sa kojima smo radili, koji su nas učili i pomagali nam da ustrajemo u onome što želimo. Ja sam zaista jedna jako sretna žena. U mom životu takvih ljudi je bilo mnogo počevši od svih onih koje sam već pomenula do onih koje nikako ne mogu zaobići kada je riječ o utjecajima. Mislim na moje drage prijatelje Dragicu Orlando koja nažalost više nije sa nama i na Darka Lukića prijatelja iz vremena studija u Sarajevu, čiji rad u Zagrebu i danas pratim ali koga već godinama nisam vidjela. Mislim na one od kojih sam učila kao što su u Sarajevu bili moji sjajni profesori Tvrtko Kulenović i Marko Vešović. To su svakako i veliki kanadski umjetnici i pedagozi: Marcel Jean, David Naylor, Joceline Alloucherie i Richard Mill. I danas, ja se svakodnevno inspirišem razmišljanjima i djelima mojih bliskih prijatelja umjetnika. Jean-François Côté, Alexandre David et Diane Létourneau su oni sa kojima već godinama dijelim sumnje i ubjeđenja. Imam i tu sreću da je moj životni saputnik osoba koja ima ista interesovanja. Umjetnost, sa svim što ona kao poteškoće ali i radost podrazumijeva je suština Slobodanovog i mog života.

Šta biste poručili mladim umjetnicima iz BiH?

Radosavljević: Položaj umjetnika u bilo kojem društvu nikada nije bio lak, tako je i danas. Mnogo toga određuje mogućnosti današnjih mladih umjetnika, ne samo u BiH nego i u svijetu. S druge strane, zahvaljujući komunikacijskim mogućnostima i postojanju brojnih međunarodnih programa obim i značaj njihovog djelovanja danas je mnogo veći. Mislim da mladi umjetnici trebaju iskoristiti svaku priliku koja im pruža iskustvo saradnje i promjene, iskakanja iz ustaljenih navika. Kao predsjednik upravnog odbora jednog od najaktivnijih umjetničkih centara u tehnološkoj kreaciji La Chambre Blanche (u prevodu Bijela soba) u Kanadi, imam priliku da upoznam jako puno umjetnika iz cijelog svijeta. Svi oni danas imaju slična pitanja, sumnje i preokupacije. Kulturne razlike među njima su vrlo male, jezičke barijere su gotovo nepostojeće. Ono sto želim reći je da mladi umjetnici iz BiH trebaju što više odlaziti na rezidencije u zemlje širom svijeta, ali i raditi na razvijanju programa i umjetničkih centara koji mogu organizovati konstantni prijem stranih umjetnika na ovim prostorima.

Kopecki: Ja mislim da mladi umjetnici treba da šalju poruke nama starijima i društvu u cjelini. Mi trebamo biti tu da im pomognemo, da pred njima otvaramo puteve kao što su drugi, stariji od nas, otvarali pred nama. Radeći kao profesor na fakultetu shvatila sam kolika je to privilegija biti neprestano u kontaktu sa mladim ljudima koji nam prenose nove vibracije i otkrivaju nove vizije, koji nam pomažu da ostanemo budni, motivisani i začuđeni svijetom. Oni nas obavezuju da neprestano radimo na sebi, da se mijenjamo i otkrivamo. Rijetke su profesije koje to omogućavaju. Moramo vjerovati mladim ljudima, biti spremni da učestvujemo u njihovim rizicima, nadama, očekivanjima. Njihove želje i ambicije su jedini pravi garant razvoja i napretka svakog društva.

Planovi za budućnost?

Radosavljević: Trenutno sam zaokupljen radom na tri publikacije koje u slijedećem periodu trebam objaviti u naučnim časopisima koji se bave problematikom prostora i arhitekture. Mnogi drugi projekti u domenu vizualnih umjetnosti, ali i onih u polju zvuka i akustike su u toku elaboracije. U umjetnosti, često radimo paralelno na više projekata i to je istovremeno zanimljivo ali i zahtjevno.

Kopecki: Planova je kao i uvijek mnogo, vremena i novca uvijek nam nedostaje i to je dobra ravnoteža za ostvarivanje želja. Želja uvijek imam. Slobodan bi dodao, naročito onih koje su teško ostvarljive. Što se tiče onih ostvarljivih, nakon godine umjetničkog i istraživačkog odsustva sa univerziteta, posvetiti ću se prije svega svojim studentima. Ukoliko putovanja budu moguća, Slobodana i mene očekuju i serije konferencija u Francuskoj kao i projekat na omažu velikom kanadskom umjetniku. Njegovo ime je Bill Viola. Tu je svakako i rad na istraživanju posvećenom fenomenu smrti. U tom istraživanju biti ću naročito zaokupljena poteškoćama vezanim za nemogućnosti prenošenja iskustva smrti jer, kao što nam kaže Levinas : «Kad je smrt ovdje, ja više nisam ovdje» ali i tragovima koje iza sebe ostavljamo. Tu je svakako i rad na izložbi u Sarajevu. Možda još mnogo toga što nije u planovima će se otvoriti kao mogućnost. Vidite, ovaj razgovor sa vama nije bio planiran, a omogućava mi da razmislim o značajnim pitanjima koje sama sebi, onako uz kafu, nikada ne bih postavila. Vaša pitanja vraćaju me u prošlost, sjećaju me značajnih ljudi i događaja u mom životu.

Hvala vam na tome.

NEMA KOMENTARA