Svi ostaci kultura ostavljeni u miraz Sarajevu

Zamislite da prošetate jednim gradom, a u centru vas dočekaju ostaci Osmanskog carstva - mali dućani u kojima vrhunski majstori rade svoje zanate i prodaju te proizvode. Zatim krenete dalje, pa vidite veličanstvene prizore iz nekadašnje Austrougarske, poput građevina s velikim prozorima, oblicima na zgradama poput lavova, ljudske glave... A nakon još nekoliko minuta te šetnje - dočeka vas moderna gradnja s visokim zgradama u kojima su smješteni dvoetažni stanovi, ali i poslovni prostori svjetskih brendova.

Da, takav grad postoji, to je Sarajevo u koji je smješteno nekoliko kultura koji su godinama pravi mamac za sve turiste koji oduševljeni posjećuju i Baščaršiju i Vijećnicu i tržne centre. 

Upravo svi ti historijski i kulturni ostaci našeg glavnog grada su bili tema razgovora s poznatim arhitektom Nežadom Mulaomerovićem, koji iza sebe ima impresivnu biografiju. Bio je dio tima koji je učestvovao u obnovi Olimpijskog muzeja i Vijećnice, za koju kaže da je ujedno bila njegov najveći dosadašnji izazov.

Trending

Titove brigade lopatom izgradile 242 km pruge za 7 mjeseci, vlast danas ne umije popraviti 80 metara

Sarajevo - šetnja kroz različite periode arhitekture

"Sarajevo ima tu prednost da je moguće sagledati periode kroz historiju, pogotovo po pitanju arhutekture, jer ako izuzmemo srednji vijek i davnu prošlost, ne moramo u biti ići tako daleko, već imamo dosta sačuvanih ostataka iz perioda osmanske arhitekture. To je naša sarajevska čaršija, koja je zaštićeni spomenik kulture i očuvan primjer arhitekture iz tog vremena. Predost Sarajeva po pitanju razvijanja kroz periode je ta što je njegova konfiguracija terena kojoj je nastao takva da se grad mogao širiti samo nizvodno. Tako su i sve pridošle kulture nakon osmanskog perioda se nastavile širiti nizvodno pa imamo jasne granice između osmanske arhitekture, austrougarske, moderne, post-moderne...", rekao je Mulaomerović za portal Radiosarajevo.ba.

Podcrtava da su upravo najznačajnije kulture u arhitekturi bile osmanska, austrougarska i ona današnjice.

"Prednost našeg grada je jer ljudi mogu bukvalno da se prošetaju kroz period i arhitekturu kroz razne periode. Ako se popnete dalje, recimo do Bijele tabije koja je bila dio srednjovjekovne utvrde te koja je za vrijeme Osmanlija bila kapija iz koje se kontrolisao grad. Postoji i dosta srednjovjekovnih ostataka", navodi Mulaomerović.

Kako prepoznati različite stilove?

A sarajevskog arhitektu smo pitali na koji način možemo prepoznati ove različite vrste stilova na današnjim građevinama.

"Osmanska arhitektura odlikuje se tom sitnom građom – kao na Baščaršiji. Nema mnogo primjera javnih ustanova iz tog perioda i većih volumena, jer je to sitna struktura, male kućice, radnje – sitnije mjerilo. A već dolaskom Austrougarske, osjeti se raskoš u arhitekturi i projektovanju te oblikovanju. Oblici poput lavova, dekoracija, gipsane dekoracije u enterijeru i eskterijeru – to je sve utjecaj secesije u Europi.

Lako je to prepoznati – Osmanlije karakteriše jer su manji prozori, manja mjerila i vrata, također i elementi strehe, prozorčići.. U austrougraskoj građevini su viši otvori, prostori, širi, raskošniji... Sama dekoracija i prikaz ulice je potpuno drugačiji", pojasnio je Mulaomerović.

Ipak, kako navodi, većinom se u današnjim građevinama mogu primijetiti neki elementi iz doba Osmanlija, a rijetko iz vrijeme Austrougarske.

Gradnja Vijećnice - dosta kontroverzi

Mulaomerović izdvaja obnovu Vijećnice kao njegov najveći profesionalni izazov, barem do sada. Više je razloga za to.

"Vijećnica je primjer gdje se ta austrougraska arhitektura desila u srcu Baščaršije, što je izazvalo i tada dosta kontroverzi i nezadovoljstva kod stanovnika. Arhitektura kod nas tada nije radila primjese javnih objekata", pojasnio je arhitekta.

Navodi kako na početku obnove ove ustanove, cijeli tim nije imao dokumentaciju koja im je bila potrebna, te su dosta toga morali istražiti.

"Vijećnica je najraskošnija i najskuplja palata na ovim prostorima iz AU perioda i, iz nepoznatog razloga, jako puno novca je utrošeno u njenu gradnju koja je trajala četiri godine – od 1892. do 1896. godine", zaključio je Mulaomerović.