Srebrenica nije samo 11. juli: Majka Nedžiba Salihović o boli i nepravdi koja traje

Teški snovi u kojima se ponavlja sve ono što sam doživjela tokom ratnih godina u Bratuncu i Srebrenici, genocid, nestanak muža, sina, brata. Tako je u snovima, a na javi slično, sjećanje, tuga i bol za onima koji su ubijeni u julu 1995. godine u Srebrenici, kaže 73-godišnja Nedžiba Salihović, jedna od majki Srebrenice, čiji 25 godišnji sin Kiram je ubijen u genocidu u Srebrenici.

U javnosti je upamćena po fotografiji koju je 1995. napravio američki fotoreporter Ron Haviv a na kojoj  Nedžiba u očaju raširenih ruku stoji ispred vojnika UN-a u bazi u Dubravama kod Tuzle nakon pada Srebrenice.

Haviv je fotografisao više od 26 ratnih sukoba i radio u preko 100 zemalja u posljednje tri decenije, a posjetio je Nedžibu u Bratuncu kad je izrečena presuda Ratku Mladiću.

Trending

Semir Efendić za Radiosarajevo.ba: "Ideologija kojoj robuje Max Primorac učestvovala u Holokaustu"

"Sve sam tužnija i ogorčenija, pitam se je li tolika krv prolivena, toliki nišani u Potočarima, da bi danas život bio ispod svakog dostojanstva. Moja svekrva je u genocidu izgubila četiri sina, i dva unuka. Najteže mi pada što sam zaboravljena, što se ni za Bajram, niko se ne sjeti da me obiđe, posjeti. Krv mog sina, muža, brata, zaslužuje poštovanje", s tugom priča Nedžiba.

Suprug Rifet, imao je 42 godine kad je ubijen, brat 35 godina kad je stradao.

Pet puta je išla u Tuzli na identifikacije posmrtnih ostataka koji su izvađeni iz masovnih grobnica.

Sina je prepoznala po hlačama, sašivenim od humanitarnog platna, a muža po cipeli.

"Uz svu bol i tugu, treća životna dob donosi i bolest, otežano kretanje, potrebu za pomoći druge osobe, ali od minimalne penzije teško se i osnovne potrebe mogu zadovoljiti", priznaje ova srebrenička majka.

Povod za razgovor sa ovom srebreničkom majkoma, je postavljanje cvijeta Srebrenice ispred UN-a u New Yorku i tri decenije od uspostave mora u BiH, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

Kaže da joj je drago što je i srebreničkim cvijetom u New Yorku priznat genocid, kao trajno sjećanje na zločine počinjene 1995. godine u Srebrenici.

Osim mira, država koja je preustrojena potpisivanjem Dejtonskog sporazuma, za Nedžibu nije donijela ništa značajno. Borba za golu egzistenciju…čistila je stanove, poslovne prostore, da bi kreditima kupila stan u Vogošći. Mislila je da će tu imati bolje uslove za život, Nažalost, ništa od toga.

Zaborav i nebriga, kaže Nedžiba, i rezignirano dodaje kako su je mnogi političari i čelnici udruženja tražili kad je trebalo da ide po različitim skupovima, manifestacijama, okruglim stolovima, promocijama… Danas, niko ne dolazi. Srebrenica, nije samo 11. jula. Još 364 dana u godini žene Srebrenice žive sa svojom boli i vjerom da će se na boljem svijetu susresti sa svojim sinovima, muževima, braćom i drugim srodnicima koji su ubijeni u julu 1995. godine.

Sin Nisvet sa porodicom živi u Švedskoj. Nakon što je imao moždani udar, teže mu je da dođe u BiH. Telefonska komunikacija je svakodnevna, kaže Nedžiba, na kraju razgovora.