Sjećanje na 9. maj '93: Dan kada je Mostar svjedočio fašizmu

Na Dan pobjede nad fašizmom koji se danas obilježava širom Evrope, Mostar se sjeća žrtava jednog fašizma čiji su tragovi svježi.

Atakom na Komandu 4. Korpusa u mostarskoj zgradi "Vranica" započeo je opći napad HVO-a i HV-a na Mostar, a sukobi će biti okončani tek 1994. godine Washingtonskim sporazumom.

Piše: Faruk Vele

Agresija je odnijela hiljade života, dovela do masovnih hapšenja i formiranja koncentracionih logora (čak je i stadion Pod Bijelim Brijegom na kojem je sinoć odigran derbi Zrinjski-Velež pretvoren sabirni centar s kojeg su zatočenici upućivani u logore), te urbicida u kojem je stradao i čuveni Stari most.

Presuda Haškog tribunala iz novembra 2017. godine utvrdila je "udruženi zločinački poduhvat", te potvrdila međunarodni karakter ovog sukoba, dok je politički i vojni čelnici tzv. HRHB osuđeni na ukupno 111 godina zatvora. Nažalost, brojni mostarski slučajevi, uključujući i slučaj "Vranica", čekaju potpunu pravdu.

Mostarski "bijeli čaršafi"

Malo je u široj bh. javnosti poznato da je i Mostar imao svoje "bijele trake", one iste koje simbolično stavljamo na ruke na Dan bijelih traka sjećajući se žrtava fašizma u Prijedoru.

"Tog jutra, 9. maja 1993. godine, kada se cijeli svijet spremao da obilježi Dan pobjede nad fašizmom 1945. godine, a EVROPA svoj dan, dio Mostara slušao je artiljerijsku vatru i stalno ponavljanje proglasa Hrvatskog vijeća obrane sa potpisom Jadranka Topića da se sve jedinice Armije RBiH predaju, a svi građani Mostara, Muslimani, na vidnim mjestima, prozorima, balkonima i slično, izvjese bijele čaršafe, čitaj bijele zastave, čitaj da se predaju i kapituliraju", pisao je Sead Đulić, danas predsjednik UBNORA-a.

Kako je izgledao Mostar tih sedmica dovoljno svjedoči činjenica da u jednom izvještaju Vojne policije HVO-a od 15. juna 1993. godine, a koji je korišten u slučaju "Prlić i ostali" u Haškom tribunalu, doslovno piše:

"Danas nije bilo krivičnih djela, samo etničko čišćenje Muslimana".

Upravo u povodu 9. maja: Dana pobjede nad fašizmom, Dana Zlatnih Ljiljana, Dana logoraša, 28. godišnjice ubistva zarobljenih pripadnika ARBiH u zgradi k-de 4. Korpusa (Vranica), 28. godišnjice otvorene agresije i napada HVO i HV na grad Mostar i Dana Evrope udruženja i organizacije: UG DNRP "ZLATNI LJILJANI" HNK-a, UABNOR MOSTAR, MEDŽLIS IZ MOSTAR, UDRUŽENJE LOGORAŠA MOSTAR danas će prigodnim programima pod nazivom "Vjerni slobodi-vjerni domovini" obilježit ove događaje.

Mostarci se s posebnim pijetetom sjećaju žrtava iz Komande 4. Korpusa u zgradi "Vranica", jer taj slučaj na simboličan način svjedoči sudbinu grada na Neretvi.

Naime, na današnji dan prije 28 godina pripadnici HVO-a izveli su napad na Komandu Četvrtog korpusa Armije RBiH gdje su, poslije dugih borbi, zarobili pripadnike Armije RBiH:

Fahira Penavu, Aliju Čamu, Senada Čehića, Dževada Čolića, Mimu Grizovića, Vahidina Hasića, Dževada Husića, Zlatka Mehića, Nenada Milojevića, Nazifa Šarančića, Hasana Balića, Šefika Pobrića, kao i Feđu Huskovića.

Izmučene zarobljenike javnosti je prikazala je Dijana Čuljak u HRT-ovoj emisiji "Slikom na sliku", kao simbol "pobjede" HVO-a i HV-a nad Armijom RBiH.

"Poslije snimanja odvedeni su na Mašinski fakultet u Mostaru, gdje je smještena Komanda Vojne policije HVO i gdje su inače "obrađivani zarobljenici", pisali su 16. avgusta 1994. godine državnom i vojnom rukovodstvu Bosne i Hercegovine roditelji, supruge i djeca tada još uvijek samo nestalih boraca.

Jukina uloga

Sve do 2007. godine, za sudbinu ovih mostarskih boraca nije se ništa znalo.

Te 2007. posmrtni ostaci većine njih su pronađeni na lokalitetu Rimski bunar u mjestu Goranci kod Mostara.

Sumnja da su zarobljenici postali žrtve ratnih zločina je tada dokazana.

Sudbina Hasana Balića, Feđe Huskovića i Šefika Pobrića, međutim, do danas nije poznata.

Uz najviše državne počasti, posmrtni ostaci njih deset su ukopani na Šehitlucima, dok se za trojicom njih još traga.

U spomenutom pismu od 16. avgusta 1994. godine, koje su porodice uputile državnom i vojnom rukovodstvu Bosne i Hercegovine na čelu s Alijom Izetbegovićem opisano je kako je palo komandno mjesto 4. korpusa, što je bio presedan u modernoj historiji ratovanja.

Oni su, također, otkrili kako su od svjedoka saznali da su istragu na Mašinskom fakultetu vodili, i u maltretiranju zarobljenika učestvovali: Željko Džidić, Mato Aničić, ali i Josip Marčinko – glavni istražitelj, Ludislav Jurić Jure, Miljenko Lugonja i Damir Cipra...

Ne zna se baš sve što se dešavalo u Komandi, govorila je Azra Penava, predstavnica porodica ubijenih i nestalih mostarskih boraca, ali se zna da su se predali tek poslije 36 sati i dramatičnog otpora.

Tačnije, poslije izdaje. Nakon što je sarajevski "žestoki momak" Jusuf Juka Prazina, koji se stavio pod komandu HVO-a u Mostaru, uz pomoć cisterne s gorivom zapalio zgradu!

"Prema tvrdnjama svjedoka zarobljeni su dovedeni oko 20 sati, zvjerski maltretirani, prebijani do gubljenja svijesti, lomljeni su im ekstremiteti, kidani dijelovi tijela, vađene oči, a neki su i likvidirani“, naveli su u pismu iz 1994. godine.

Tih je proljetnih dana onaj divni Mostar bio jedno od najužasnijih mjesta na planeti. Bio je to jedan od najtežih trenutaka u njegovoj dugoj historiji.

Tragedija porodice Kajtaz

Prema jednom dokumentu SIS-a iz tog perioda, iz stanova su izvedene 54 osobe i to, kako je naglašeno, "svi Muslimani".

"Odvođenje osoba i ubojstva osoba vršeno je od strane pripadnika vojnih postrojbi u noćnim satima, a transport do mjesta likvidacije vršen je vozilima... Sve osobe su ubijene vatrenim oružjem, a u tri slučaja oštrim predmetom, najvjerojatnije nožem. U jednom slučaju tri osobe su ubijene vatrenim oružjem, a zatim su zapaljene u stambenom objektu", navodi se u dokumentu SIS.

Tijela su pronalažena širom zapadnog dijela Mostara i dalje, u mjestu Bučić, pored puta Mostar-Čitluk, na haremu Balinovac, kod starih magacina na Biskupovoj glavici, na putu za Gorance, na teniskom terenu, kod fakulteta...

Kako se može vidjeti iz dokumenta i iskaza svjedoka, a koje je SIS zabilježio, pripadnici Vojne policije HVO, ATG "Baja Kraljević", ATG "Knez Domagoj" upadali su tih dana u stanove i vodili muškarce prema logoru Heliodrom.

Mnogi od njih nikada tamo nisu došli.

Semir Mačkić, Dževad Bajramović, Semir Lerić, Salih Zupčević, Hasan Hadžimahović, Nazif Ramić, Dagmar Elezović, Nermin Šarić, Adem Dugalić, Alica i Dragan Drače, Esad Efića samo su neki ubijenih prvih sedmica i mjeseci okupacije.

Među njima su i Nada Frenjo, Hatidža i Elvedina Kajtaz te Elvedinina desetomjesečna beba, kćerkica Đejlan Kajtaz!

Njihova izmučena tijela pronađena su 15. jula 1993. godine na Biskupovoj glavici u Mostaru.

"Prikupljeni operativni podaci ukazuju da se navedene osobe odvedene i lišene života od uniformiranih osoba, navodno pripadnika HVO, i Vedrana Bijuka zvani "Splićo" (evidentirani ovisnik drogama) i osoba po imenu Davor i Zoka", samo su neki od stravičnih detalja.

Ovo je samo dio žrtava fašizma u Mostaru, samo dio žrtava jedne sulude politike koja se i danas, u nešto umivenijem izgledu, pod raznim izgovorima, želi legitimizirati - od Sarajeva do Brisela. Poslije skoro tri decenije, to je porazna istina.

Neka je rahmet i slava žrtvama fašizma u Mostaru.