Džemil Hodžić: Kako je potraga za slikom ubijenog brata pomogla mnogima

"To se desilo 3. maja 1995. godine. Za mene je to bio dan sa kojim se okončao rat, ali i moje djetinjstvo. To je momenat koji me je formirao kao ličnost, dan kada sam bukvalno prestao biti dijete.

Kada kažem da se tada za mene i rat završio mislim na sve ostale događaje koji su se odvijali u mjesecima poslije", počinje svoju životnu priču za portal Radiosarajevo.ba Džemil Hodžić, Sarajlija koji je pokrenuo projekat Sniper Alley, kako bi kreirao arhiv fotografija iz opkoljenog Sarajeva, ali i pronašao fotografije brata Amela koji je ubijen za vrijeme opsade.

Nakon godinu i po od pokretanja projekta, Džemil je pronašao fotografiju svoga brata, a sad već nakon skoro tri godine i uspio kreirati više od 92 galerije slika u sistemu, gdje je pohranjeno više od 50 hiljada fotografija.

Trending

Bećiragić nakon poraza od Hrvatske: "Razlika od 13 koševa ništa ne znači u ludnici u Skenderiji"

Ovo je priča o bratskoj ljubavi koja je jača svega:

"Snajper ga je upucao. Mozak nije ništa drugo registrovao. Otrčao sam da javim mami, zovnuo sam hitnu pomoć i ponio sa sobom deku da umotamo Amela. Mama je pokušala da mu uradi umjetno disanje i pokušavala je da mu pomogne dok smo se vozili prema bolnici, ali bilo je uzalud. Amel je već tada umro, iako smo mi pokušali da ga spasimo u bolnici. Bilo je kasno. Rahmetli doktor Nakaš nam je rekao: da je operativni sto bio pored Amela kada se to desilo, ne bi uspio da ga spasi. Ja se svega sjećam, svakog detalja, vriska i pokreta. Sve je tako bistro i jasno. Od doručka, čokolade koju smo podijelili i čega smo se igrali na ulici. Cikot djece. Sunčano majsko sunce. Primirje. Sjećam se ljudi koji su dolazili poslije našeg povratka iz bolnice. Donosili su hranu koju do tada skoro pa nikako nisam vidio. Odjednom sam imao desetine čokolada.

Dan je bio dug kao godina. A ostatak godine, kao i dobar dio 1996. godine su toliko mutni da se ja uopšte ne sjećam ni masakra na Kapiji, genocida u Srebrenici, Markala koje su se desile u avgustu, a ja sam već išao u školu u septembru. Sjećam se kao da je bio mir i kao da nije bilo pucanja. To je jedna velika rupa u mom životu i dugo godina me bilo stid da to spominjem. Ja sam uvijek mislio da su se Markale desile prije Amelove pogibije. Jednostavno tih detalja u mom pamćenju nema. To je očito bio moj neki odbrambeni sistem i neko potiskivanje svega što se meni desilo. Kao da više ništa nije bilo važno. Amel je ubijen i tu ja ništa ne mogu uraditi. Rat ili mir, meni je bilo svejedno. Tek prije par godina sam ustanovio jedan dio hronologije opsade našeg grada. Još uvijek učim i pokušavam sve da spojim u glavi. Više me nije stid da ne znam o nekim događajima ili da ne znam kako se tačno i kada desio neki masakr u Mostaru. Ja ponovo proživljavam rat samo sada kao odrasla osoba, zvuči destruktivno, ali vjerujte nije. Naprotiv. Mislim da je u mom slučaju to nešto što bi se moglo nazvati post traumatični rast. Bar se nadam. Iskreno se nadam da je to, jer inače ne znam kako sve ovo da objasnim", priča Hodžić za portal Radiosarajevo.ba.

Iz čežnje i želje za trajnom uspomenom nastao projekt

Kako je došao na ideju da traži fotografije iz rata i pokrene stranicu pod nazivom Sniper Alley Photo, a koja ima za cilj "pronaći, identificirati i arhivirati" fotografije, Džemil ističe iz ljubavi prema bratu.

"Bilo je perioda u mom životu kada bih uzeo Amelove igračke ili pregledavao njegove teke. Čitao sam šta je pisao po koricama udžbenika. Uvijek me zanimalo kakav je bio u školi, kakav je bio kao prijatelj. ili kao nečija simpatija. Sve te stvari bi se lakše zamislile kada bi recimo imali sliku te osobe.

Nedostajala mi je njegova fotografija da spojim njegov lik sa svim tim zamislima. Uvijek sam se pitao ima li negdje neka slika Amela iz rata, na putu do škole ili negdje na bazenima na Bentbaši. Htio sam da ga vidim u tom periodu, onako kako ga se ja sjećam. Da ga pokušam sebi ponovo vratiti, da ponovo imam živog brata. Ja u biti o njemu nikad ne pričam u prošlom vremenu i nikada sebi ne mogu dozvoliti da kažem da sam imao brata. Ja i dan danas imam brata i nisam jedinac, samo što je Amel ubijen. Nekad se slučajno desi da to izreknem, pa se ostatak dana korim kao da sam ga se odrekao.

Iz te ogromne želje i čežnje je nastala ideja koja je živjela u mojoj glavi nekih dvije godine prije nego što je projekat pokrenut u avgustu 2019. godine. Sniper Alley Photo je nastao iz ljubavi prema mom bratu rahmetli. Iako je sve počelo sa mojom pričom, nikad nije bila namjera da se na ovome stane i da ja budem centralna figura. Danas nakon skoro tri godine imamo 92 galerije u sistemu i sigurno bar pedesetero djece, sad već odraslih ljudi, se prepoznalo i našlo fotografiju baš kao što sam i ja tražio. Njihove reakcije i taj opis emocija kada su se ugledali ili kada su vidjeli nekog svog voljenog je nešto što se ne može opisati nego samo doživjeti. Ono što sam pokušavao da učinim za sebe, učinio sam i drugima možda čak i više, a to je upravo misija projekta", pojašnjava Hodžić.

Na stranici se nalazi veliki broj fotografija nastalih u opkoljenom Sarajevu, kako izgleda proces traženja, da li su samo ljudi na fotografijama i kako izgleda proces traženja Džemil ističe:

"Oko 1200 fotografija se nalazi na stranici, a mi sigurno u sistemu imamo preko 50 hiljada. Za mnoge nemamo prava da objavimo, mnoge nisu iz Sarajeva, a ima i fotografija koje nisu fokusirane na djecu i odrastanje pod opsadom. Na primjer, dosta fotografija ima koje su prazne ulice i ‘samo’ zgrade, ovo samo je pod navodnicima zato što su i te fotografije jako bitne, ali trenutno ne i za naš projekat. O samom procesu bi se mogao snimiti jedan dobar dokumentarni film i mogao bih vam pričati cijelu noć. Bilo je tu nevjerovatnih ‘slučajnosti’ i zanimljivih momenata kada sasvim neočekivano dođete do slike ili nekog imena. Samo prošle sedmice sam pronašao pet fotografa za koje nikad prije nisam čuo. Baš kad sam pomislio da je to to i da je broj od skoro 300 konačan, proces traženja bi se mogao razložiti u pet šest kategorija. Od one najlakše, gdje imate agencijske fotografe i njihova imena su dostupna svima, do onih koji su radili za određene magazine, pa i nije teško pronaći kontakt do onih za koje nikad niko nije čuo.

Mislim da sam pokupovao sve dostupne knjige kada je rat u BiH u pitanju. U mnogim tim knjigama se pronađu raznorazna imena, poveznice za koje niste prije čuli. Te ljude onda pokušate naći gdje drugo nego na socijalnim medijima poput Facebooka, Instagrama, Twittera. Moram spomenuti da bez socijalnih medija ne bi bilo moguće", pojašnjava Hodžić.

Ističe kako je preko prijatelja dolazio do nekih fotografa i novinara koji inače ne koriste socijalne platforme.

U jeku ruske invazije stigao odgovor čovjeka iz Ukrajine

"Bilo je tu i onih koje kad bi ih tražio, oni bi već bili među mojim prijateljima, oni su mene dodali prije nego što bi ih ja kontaktirao. Prošle sedmice sam našao jednog Japanca, bio je potpisan u jednom magazinu iz 1994. godine malim slovima ili što kazu ‘read the small print’. Nema ga nigdje online, ni slike ni imena. Samo se spominje da je bio mentor jednom drugom fotografu. Iz te biografije nađem kontakt i pošaljem tom fotografu poruku na Instagramu i zamolim ga da mi podijeli e-mail adresu svog mentora.

Čovjek je u Ukrajini i nisam se nadao da bi mogao odgovoriti, al morate probati. U roku sat vremena je odgovorio, odmah sam poslao e-mail i misteriozni čovjek se skoro pa odmah javio. Kaže da se vraća iz Ukrajine i da je malo zauzet, ali će rado poslati slike i biti dio projekta. Taj period čekanja može potrajati i dvije godine. Bilo je i takvih primjera. Ako ovo nije fascinantno ja ne znam šta je. Mi ne znamo kakve on slike posjeduje i ne znamo kakva se čuda mogu desiti. Ja razmišljam na ovaj način, da je prošle sedmice umro i te njegove slike, naše slike, umrle bi sa njim i nikad ih ne bismo vidjeli. Kako sada čekam njega, čekam i ostalih 40 fotografa, raznorazni su razlozi njihovih ‘kašnjenja’. Strpljenje je sastavni dio naše svakodnevnice. Želio bih se zahvaliti mnogim fotografima, novinarima, urednicima koji su sami od sebe mene kontaktirali i poslali slike ili neke korisne informacije. Također mnogobrojnim korisnicima Facebooka, Twittera i Instagrama, koji su učestvovali u stvaranju baze podataka. Previše je imena da se pojedinačno zahvaljujem, ali ima ljudi koje nikad neću zaboraviti", poručuje Hodžić za portal Radiosarajevo.ba.

Postoji jako puno ideja ističe Hodžić i naglašava kako je to neki dugoročni plan za cijeli projekat. Trenutno je sve digitalno, a ideja je da ovo sve postane i nešto što je fizički prisutno u Sarajevu. "I ovo sada je već ogromno da ja sam vodim, teško stižem na sve detalje i sve obaveze da budem iskren pošto iz dana u dan baza postaje sve veća i veća. Jos uvijek nemam nikakvu saradnju, ali nije isključeno da se nešto ne ostvari u budućnosti. Kao i sve tako i projekat ove vrste bi puno koštao i to je prvi dio koji moramo riješiti", mišljenja je Hodžić.

Sarajlija Džemil danas ne živi u Sarajevu, živi i radi u Kataru, ali kako ističe nije otišao zauvijek.

"Ja sam na nekom produženom službenom putu tako reći, nisam ja otišao da ostanem zauvijek. Iako ne živim u BiH, ja se osjećam da sam još uvijek tu, i sam projekat je dobar pokazatelj mog života u Bosni i Hercegovini. Tako da ja sada nekome šaljem poruku i da se obraćam mladima bilo bi kao da se obraćam i sam sebi. Prije toga bih se samo osvrnuo na to da mnogi koji šalju ovakvu vrstu poruka ili da kažem oni koji jako puno pametuju to rade bez imalo osnova i ovdje ne želim da nikome uskraćujem pravo na osvrt, ili da ih ja ponižavam na osnovu moje tragedije i projekta. Svako ima svoju patnju i svako je preživio rat i genocid na svoj način. Ko sam ja da nekome to uskraćujem. Šta želim da kažem, da bi ljudi bolje shvatili pokušat ću to objasniti iz neke internacionalne perpsektive. Šta meni ima jedan Francuz pričati o Rusiji i napadu na Ukrajinu. Kad sam svojim kolegama Englezima, Francuzima, Italijanima govorio da će biti rat prije nekih osam mjeseci oni to apsolutno nisu ozbiljno shvatali. Jednostavno nemaju takvu percepciju kao ja, kao neko ko je prošao nešto slično", tvrdi Hodžić.

Čitajte svjedočenja onih koji su preživjeli

Za kraj našeg razgovora poručuje mladima da čitaju, istražuju o historiji Bosne i Hercegovine i da ne dozvole da drugi govore u naše ime.

"Poruka mladima, pogotovu onima koji ne znaju puno o našem ratu i o genocidu na našu zemlju jeste da slušaju one koji su proživjeli opsadu Goražda, zloglasne kampove u Prijedoru, ratna dešavanja u Mostaru, pitajte vojnike iz rovova Bihaća, Bosanske Krupe, Treskavice, Vlašića, pitajte one koji su preživjeli masakr na Kapiji. Čitajte svjedočenja onih koji su preživjeli streljanje u Srebrenici. Pitajte majke koje još uvijek traže kosti svojih sinova, braće i muževa.

Toliko toga ima da vam niko ko se bavi kvazi političkom analizom, ratom i ratnim zbivanjima za grantove i pare nekih kratkotrajnih radionica nema pravo šta pričati. Totalno su irelevantni i treba da ih izbjegavamo i ignorišemo. Došlo je vrijeme kada mi pričamo. Meni su svjedočanstva moje majke, koja je radila kao medicinska sestra u Vojnoj bolnici duge četiri godine, dovoljan obrazovni program da mi ne treba neka brošura u kojoj će pisati nemili događaji ili incident. Za kraj, rat možda jeste završio, ali agresija na našu državu nije. Dušmani ne spavaju.

Mnogo je primjera tog rata u miru i teško se odlučiti za jednu poruku pored svih skorašnjih događanja kao što su raznorazne blokade naših institucija, izborni zakon, narativ oko Dobrovoljačke, lista je ogromna. Zlikovci pokušavaju prekrojiti istinu i promijeniti dobro ustanovljene činjenice. To je taj rat koji još uvijek traje. Mi smo vlasnici naše historije i mi je pišemo. Nisu uspjeli onda, neće ni sada. I ja sam taj koji mogu da kažem nikad više, a ne europska zajednica i ne organizacije koje isto govore i za Ukrajinu kao što su govorili nama. Ja kažem i to mislim: Nikad više!", kazao je Džemil Hodžić za portal Radiosarajevo.ba.