Ramiz i Dundo: Gdje god legnemo, smetamo nekome

Piše: Jelena Paunović*

Dok prolazite sarajevskim ulicama, sigurno ćete u nekom uglu primijetiti čovjeka i psa koji sjedi na velikoj crnoj torbi. Sigurno će vam upasti u oči i to da čovjek uvijek sjedi na betonu ili komadu kartona, dok pas uvijek spava na torbi u kojoj je jorgan. Taj čovjek se zove Ramiz Delić, a pas je šestomjesečni Dundo. Obojica žive na ulici.

Ramiz Delić je ratni vojni invalid. Ranjen je u ratu u nogu i zato uvijek hoda sa štakom.

„Noga me boli i teško hodam. Često sjednem da se odmorim. S vremenom se čovjek nekako navikne i na to“, kaže Ramiz.

Jedina mjesečna primanja koja ima, na osnovu invaliditeta, iznose 40 KM. Ramiz kaže i to da ne može shvatiti to da nikako ne može naći smještaj za sebe i Dundu.

„Osim Dunde, ja nemam nikoga. Ljudi su mi nudili smještaj, ali samo za mene. Niko čak ni u dvorištu ne želi psa. To nikada neću prihvatiti. Dundu nikada ne bih ostavio. On je moj vjerni prijatelj i jedina porodica. Bez njega ne bih preživio zimu spavajući pod vedrim nebom. Na strašnim minusima on me grijao i pomogao da preživim zimu“, objašnjava Ramiz svoju ljubav prema psu.

Na pitanje zašto i kako je postao beskućnik iskreno odgovara da je za sve sam kriv. Želi samo naći privremeni ili trajni smještaj za sebe i Dundu. Kaže da bi bio sretan kada bi barem imao staro auto ili kombi u kojem bi on i Dundo mogli prenoćiti.

„Gdje god legnemo, smetamo nekome. Mnoge noći smo bili prinuđeni prespavati u snijegu. Cijelo Sarajevo zna moju priču, ali konkretne pomoći nema. Sa druge strane, ni ja ni Dundo ne bismo preživjeli surovi život na ulici da nije dobrih ljudi“, priča Ramiz.

*Autorica je aktivistica za prava životinja.

Ipak neko brine o sarajevskim psima