Akademik Hadžiselimović: Zelena biotehnologija je rješenje za izazove čovječanstva

Akademik prof. dr Rifat Hadžiselimović je emeritus Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i naučni savjetnik Instituta za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju nedavno je govorio na Trećem međunarodnom kongresu zelene biotehnologije. 

Tim povodom, profesor Hadžiselimović dao je intervju u kojem pojašnjava kako zelena biotehnologija može pomoću čovječanstvu u najvećim izazovima budućnosti. 

Egzaktni podaci i procjene tempa rasta globalne ljudske populacije, nedvosmisleno upozoravaju na mogući kolaps, pa čak i nestanak civilizacije zbog prenapregnutosti kapaciteta planete Zemlje. Kakvo je vaše viđenje toga?

Trending

Bezobrazno ili ne | Cijene kafe u ugostiteljskim objektima u Bosni i Hercegovini i do 5 maraka

Prof. Hadžiselimović:  Smatra se da je, tokom proteklih milion godina, našom planetom prodefilovalo oko 80 milijardi ljudi, od čega je oko 6-7 % naših suvremenika. Na osnovu ekoloških proračuna iskoristljivosti prirodnih resursa, vjeruje se da prije pojave poljoprivredne proizvodnje (sakupljanjem plodova, lovom i ribolovom) nije bilo moguće prehraniti više od 20 miliona ljudi. Procjenjuje se, međutim, da ih je prije 8-9 hiljada godina bilo jedva oko 6-10 miliona.

Prvi veliki skok u brzini rasta svjetske populacije javlja se nakon početka domestikacije biljaka i životinja, odnosno nakon pojave poljoprivrede i neolitske kulturne revolucije u proizvodnji oruđa za rad. U jednom relativno dugom periodu nakon toga, čovječanstvo se udvostručavalo svakih 1.700 godina. Početkom bronzanog doba (prije oko 5.000 godina) bilo nas je oko 25 miliona, početkom željeznog doba (prije oko 3.500 godina) – 70 miliona, a već početkom nove ere – oko 130 miliona. Oko 1.600. godine, kada se završava faza usporenog rasta ljudske populacije, čovječanstvo je brojalo oko 500 miliona ljudi.

Nakon toga, u razdoblju ekspanzije na novootkrivene nenaseljene teritorije, a posebno u zamahu industrijske revolucije 18. stoljeća, dolazi do nove velike demografske eksplozije, tj. do izrazitog povećanja proizvodnje hrane i brzine rasta ljudske populacije. U tom periodu čovječanstvo se udvostručavalo za manje od 200 godina: 1800. godine na Zemlji živi oko 900 miliona ljudi, 1900. god. – preko 1,6 milijardi, 1950. preko 2,5 milijarde. Prema uvjerljivim proračunima, sveukupnu suvremenu ljudsku populaciju čini preko 7 milijardi žitelja, a 2100. godine bi nas bilo desetak milijardi.

Količina raspoložive hrane bila je i ostala glavni regulator veličine ljudske populacije, od njenih prapočetaka pa sve do danas. Procjenjuje se da i danas, u kosmičkoj eri civilizacije, oko polovine čovječanstva gladuje ili živi na ivici gladi? Da li postoji rješenje za ovaj problem?

Prof. Hadžiselimović: Ni najoptimističnije prognoze o poboljšanju i proširivanju izvora, odnosno povećanju ukupne količine hrane, ne mogu zamagliti moguće posljedice i opasnosti od nekontroliranog rasta ljudske populacije. Čak i ako bi uspješno riješilo problem snabdijevanja hranom i pitkom vodom, otklonilo uzroke ekolške krize, odnosno spriječilo zagađivanja životnog okružanja, uz održavanje sadašnjeg intenziteta demografske eksplozije, čovječanstvo bi se relativno brzo našlo pred ozbiljnim problemima.
Na to upozorava i nekoliko (nimalo pretjeranih) prognoza koje se baziraju na stvarnim podacima o osobenostima rasta ljudske populacije.

Tako, naprimjer, ukoliko se svjetsko stanovništvo bude udvostručavalo svakih 50 godina (što je registrirano još polovinom prošlog stoljeća), već za sto godina će porasti na 18 milijardi. Teško je pretpostaviti sta bi u tom slučaju bilo polovinom trećeg milenija, do kada bi se svjetska populacija iz 1950. umnožila oko 3.000 puta i dosegla ukupnu današnju količinu žive biomase na Zemlji; još teže je i zamisliti da bi, prema ovoj stopi rasta, 2800. godine na Zemlji bilo mjesta samo za stajanje, jer bi bila pokrivena sa oko 630.000 milijardi pripadnika vrste Homo sapiens, a da bi se 4200. godine masa ljudskih tijela izjednačila sa masom naše planete. 

Pitanje je da li se ne varaju i oni futurolozi koji traže izlaz u „invaziji“ Kosmosa; možemo na trenutke zanemariti i biološke i tehničke poteškoće u ostvarivanju tih očekivanja, ali nikako ne bi trebalo previdjeti podatak da bi 9000. godine biomasa čovječanstva bila ravna masi danas poznatog Svemira! To su, naravno, teorijska predviđanja, ali ona počivaju na argumentiranim proračunima, izvedenim iz stvarnih podataka, tako da se u razmatranju ove problematike moraju ozbiljno uzimati u obzir.

Kako onda možemo riješiti problem prenaseljenosti planete Zemlje?

Prof. Hadžiselimović:  Očito je da se rješenje problema prenaseljenosti mora tražiti na “majci” Zemlji, sopstvenim sposobnostima i snagama. Kontrola rasta ljudske populacije, prema tome, predstavlja jedinu alternativu koja pruža mogućnost i otvara trajnije perspektive za uravnoteženu ljudsku egzistenciju na ovoj planeti.

Sposobnosti svjesne individualne i društvene samokontrole odavno su čovjeka izdvojile iz životinjskog carstva. One, stoga, i danas predstavljaju najznačajnije pretpostavke za djelotvornost mjera koje se preduzimaju u oblasti planiranja porodice i rasta populacije. Planskim djelovanjem i različitim mjerama društvene stimulacije, u mnogim dijelovima svijeta već su postignuti značajni uspjesi u kontroli rađanja, u humanizaciji odnosa među spolovima i u ostvarivanju odgovornog roditeljstva.

Gdje tražiti rješenje za probleme svjetske gladi?

Prof. Hadžiselimović: Pored postepenog uspostavljanja kontrole nad demografskim kretanjima, izvjestan optimizam ulijevaju i perspektive koje izviru iz racionalnijeg gazdovanja prirodnim resursima i različitih mogućnosti konvencionalne ili alternativneproizvodnje većih količina kvalitetnije hrane primjenom zelenih tehnologija.

Prvim lovcima i sakupljačima za egzistenciju su bila potrebna prirodna dobra sa većim površina; u početnoj fazi razvoja poljoprivredne proizvodnje, za egzistenciju jednog čovjeka bilo je potrebno 0,5 km2 obradive površine, a od primitivne poljoprivredne proizvodnje (na krčevinama i požarištima) ni danas ne može da preživi više od 8 ljudi po 1 km2 proizvodnog. tla. U uslovima naprednije proizvodnje taj odnos je 2.000 m2 po čovjeku.

Polazeći od raspoloživog fonda standardnih proizvodnih površina (oko 14,5 miliona km2 oranica i 26 miliona km2 pašnjaka), a računajući na podizanje produktivnosti poljoprivredne proizvodnje na razinu razvijenih dijelova svijeta, procjenjuje se da već danas postoje uvjeti za normalnu egzistenciju oko 47 milijardi ljudi. Ukoliko bi se, međutim, potrebna površina proizvodnog tla za preživljavanje jedne osobe smanjila za jednu trećinu, što ima sasvim realne perspektive, kapacitet naše planete bi se popeo na oko 157 milijardi ljudi.

Da li nam biotehnologija može pomoći da promijenimo postojeću paradigmu razvoja i proizvodnje, da je učinimo efikasnom za svakodnevne životne potrebe ali i ekološki prihvatljivijom?

Prof. Hadžiselimović: Novim generacijama biotehnologa, ostalih naučnika i proivođača, kao i globalnih i lokalnih vasti slijedi težak zadatak da nađu optimalna rješenja ovih rastućih protivrječnosti. Prije portage za svemirskim kapacitetima za proizvodnju hrane, valja nam na majci Zemlji potražiti dostupna rješenja u kojima značaj zelenih tehnologija teško može biti precijenjen.

Proteklih dana svjedočili smo uspješnoj prezentaciji dijela širokog spektra mogućih zelenih biotehnologija i njihovih potencijala tokom Trećeg međunarodnog kongresa zelene biotehnologije koji je održan u organizaciji Instituta za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju Univerziteta u Sarajevu. S ovog mjesta učesnici Konferencije, upozoravaju na nekoliko bitnih podataka o demografskoj eksploziji i mogućnostima održivog razvoja uz primjenu naprednih informacionih i bioloških tehnologija u održivoj proizvodnji hrane, metaboličkom inženjerstvu, zaštiti okoliša, zdravlja i biodiverziteta na Zemlji.

Hvala na razgovoru.