Priča o Sarajevu: 6. april 1941. - 6. april 1945. - 6. april 1992.

Sarajevo danas obilježava svoj dan, Dan grada, 6. april.

6. april je višeznačan datum u historiji Sarajeva. Na taj dan 1941. Sarajevo je prvi put bombardovano od strane Wermachta, na isti dan 1945. su ga jugoslovenske partizanske jedinice oslobodile od fašističkog okupatora, a 6. aprila 1992. započela je opsada grada od strane bivše Jugoslovenske narodne armije, Vojske Republike Srpske i srpskih paravojnih formacija, koja je trajala 44 mjeseca.

(1)

6-15. april / travanj 1941. godine: 6. i 7. aprila / travnja bombardiran je aerodrom na Rajlovcu, Jugoslavenska pošta piše o 7-8 aviona koji čine samo materijalnu štetu. Gradsko poglavarstvo Sarajeva donosi odluku o uvođenju policijskog sata te zamračivanju grada jer su u narednim danima njemački avioni nadlijetali grad bez dejstava. Tek 12. i 13. aprila / travnja njemački avioni bombardiraju cijeli grad. Pa su tako pogođeni zgrade Suda i Pošte, vojne komande na Bistriku, paviljon, Bistrik (pruga), sklonište u Velikom parku, naselja Hrid, Bjelave i Skenderija, škola na Vratniku, današnja ulica Branilaca grada, hoteli na Ilidži i dr. lokacije. Neka bombardiranja i nisu imala određenih vojnih ciljeva sem stvaranja straha i panike i čin su klasične odmazde. U gradu je vladalo određeno bezvlašće, bez ikakve koordinacije a prisutno je masovno povlačenje vojske.

Bombardiranje Sarajeva odnijelo je oko 90 života građana Sarajeva i prilično značajnu materijalnu štetu u gradu. Njemačke jedinice ušle su u Sarajevo 15. aprila / travnja, kako javlja Jugoslovenska pošta oko 15 sati. U operacijama zauzimanja Sarajeva učestvovale su 8. i 14. oklopna divizija te 51. korpus. zauzima nje Sarajeva bilo je naravno dio širih vojnih operacija njemačke vojske. Pukovnik Beker izdaje naredbu o uvođenju policijskog sata, predaji oružja, platežnim sredstvima i tzv. nabavkama. Odmah potom Njemci svečano postrojavaju jedinice ispred sarajevske Vijećnice te "svečano" uklanjaju spomen ploču tzv. Sarajevskom atentatu i Gavrilu Principu te je nose Hitleru kao rođendanski poklon.

Nedugo potom, u Sarajevu se ustrojava vlast Nezavisne države Hrvatske, koja se proglasila 10. aprila / travnja u Zagrebu. Ovo aprilsko / travanjsko bezvlašće u Sarajevu doveli su do određenih pljački i nekoliko ubistava, stvaranja straha i nesigurnosti...što će se za mnoge Sarajlije nastaviti.

Nezavisna država Hrvatska bila je jedna klasična rigidna fašistička, policijska i ubrzo će se pokazati jedna zločinačko-genocidna tvorevina. No, ne smijemo sve ljude na javnim funkcijama uprave osuđivati: zdravstva, školstva, muzeja, komunalija, apoteka, bolnica, željezničari itd. Mnogi se nisu slagali s režimom, čak su i sarađivali s pokretom otpora ili bili njegov dio. Neki su činili šta su mogli i koliko su mogli da ne ukaljaju svoje ruke i ugled te da izvuku živu glavu.

Poznato je da je NDH, odmah po uspostavljanu, donijela svoje tzv. rasne zakone. Potvrda o tome kako je ustaški režim odmah krenuo u činjenje zločina jeste i jedna značajna rezolucija bosanskohercegovačkih muslimana iz augusta / kolovoza 1941. godine u kojoj se javno osuđuju zločini ustaškog režima i svi oni muslimani koji učestvuju u njima. Na Vracama su već u jesen 1941. godine krenula prva pogubljenja i nastavila se u naredne četiri godine. Poznata su sarajevska stratišta Vraca, Jevrejsko groblje, Merhemića Ciglane, Velešići, Beledija, Rakovica, Vogošća, Reljevo, sinagoga na Mejtašu, Centralni zatvor, Kozija ćuprija, Ilijaš, Hreša i dr.

Mračna sarajevska epizoda bila je tzv. "Kažnjenička ekspedicija" Maksa Luburića. U Berkovića vili (na Skenderiji), posljednjih mjeseci okupacije u operaciji neometanog povlačenja njemačkih snaga, činjeni su stravični masovni zločini (mučenja i ubijanja) s ciljem stvaranja atmosfere straha i nesigurnosti te razbijanja ilegalne mreže otpora. Ubijeno je na stotine ljudi. Vrhunac te "ekspedicije" bio je Luburićev "Prijeki sud" koji je krajem marta / ožujka 1945. godine na smrt vješanjem osudio i objesio 55 građana Sarajeva u samom gradu na Marijin dvoru. Ustaški zatvori su ispražnjeni i veći dio zatvorenika je pobijen.

U ljeto 1941. godine dolazi do stvaranja NOP-a (Narodnooslobodilačkog pokreta) u BiH te jača aktivnost ilegalaca u Sarajevu. Njihovim jačanjem pojačala se i aktivnost njemačke obavještajne službe ali i njemačkih snaga u BiH. Poznato je ime Vladimira Perića Valtera koji je predvodio ilegalce u Sarajevu i bio ključna figura u odbrani, odnosno zauzimanju vitalnih objekata u gradu te spašavanja istih u vrijeme oslobađanja grada.

Sarajevo u periodu 1943-1945 trpi i saveznička bombardiranja u kojima gine određen broj civila i trpi se značajna materijalna šteta (po izvještajima Kotarskog nadzorništva narodne zaštite). Ovo vrijeme karakterizira sistemsko pljačkanje svekolike imovine i nekretnina što može da se prati kroz arhivsku građu ureda Riznično upraviteljstvo u Sarajevu - uprava za židovske nekretnine koja je izvršavala zakonske odredbe NDH o podržavljenju židovskih nekretnina i preduzeća te uprave Rizničnog upraviteljstva za podržavljeni imetak koja je vodila evidenciju i upravljala nekretninama onih koji su ubijeni i odvedeni u logore smrti ili na drugi način lišeni slobode i života.

Sarajevo broji preko 10.960 žrtava / ubijenih. Njih preko 9000 su žrtve terora i genocida (7090 Jevreja, 1427 Srba, 412 Bošnjaka, 106 Hrvata, 16 Crnogoraca, 5 Slovenaca, itd...). Njih preko 1100 poginulo je u partizanskim jedinicama a 725 ljudi su dali živote kao ilegalci ili njihovi saradnici. Populacija stanovništva bila je desetkovana (preko 13 % stanovništva Sarajeva je stradalo u II svjetskom ratu) piše Historijski arhiv Sarajevo.

(2)

6. april / travanj 1945. godine: Sarajevska operacija - od početka marta do 12. aprila / travnja - Sarajevo je za okupatora bilo od posebnog značaja jer je služilo kao prihvatna baza i oslonac glavnih snaga Grupe armije E koje su se povlačile dolinom Zapadne Morave - Sandžak - dolina Bosne - sjever. Grad je igrao iz više razloga ključnu ulogu za njemačke snage. Isprva insistiranjem Hitlera da se Sarajevo brani do zadnjeg (do 20. marta / ožujka), potom odbrana Sarajeva i zadržavanje jugoslavenskih partizanskih jedinica (tada već Jugoslavenske armije) da bi se izvukli ljudstvo, ranjenici i materijalno-tehnička sredstva. Njemačke snage činili su: 21. brdski armijski korpus (181. divizija, 7. SS divizija Prinz Eugen, ostaci 369. legionarske divizije). Ustašku vojsku su činili: 8. i 15. divizija plus razne četničke formacije koje se djelovale uz sadejstvo s njemačkim snagama.

Jugoslovensku armiju u oslobađanju Sarajeva čine: II, III i V korpus (II korpus: 3., 29. i 37. divizija; III korpus: 27. i 38. divizija; V korpus: 4. i 10. divizija), artiljerijska brigada i tenkovska četa. Brigade: 16. muslimanska brigada, 18. srednjobosanska brigada, 20. romanijska brigada, Hercegovačka brigada itd. U etapama se išlo iz više pravaca koncentričnim napadima na grad s ciljem stvaranja dvostrukog prstena. Istovremeno su trajale i operacije ilegalaca u Sarajevu u cilju zaštite infrastrukturnih objekata. Te operacije je predvodio iskusni ilegalac Vladimir Perić Valter.

(3)

Sarajevo 5-6. april / travanj 1992. godine: Nakon održanog referenduma o suverenosti i nezavisnosti Bosne i Hercegovine i izlaska iz jugoslovenske federativne zajednice u Bosni i Hercegovini se zaoštrava sigurnosno-politička situacija. Naime, već 1991. godine jedinice JNA vrše agresiju na području hercegovačkog sela Ravno i na području Kupresa da bi u aprilu započela prava agresija Jugoslovenske armije i srpskih paravojnih formacija napadima na Bijeljinu, Zvornik i Sarajevo potom Foča, Višegrad i naposlijetku cijela Bosna i Hercegovina.

Tog dana započinje najduža opsada u modernoj historii ratovanja. Trajala je 44 mjeseca, što je npr. tri puta duže od opsade Staljingrada. Ovaj grad ponovo proživljava kalvariju u kojoj bjesomučnim granatiranjem i snajperskim djelovanjem gine 11.541 građanin, (od toga 1.601 dijete) a bilo je 50.000 djelimično i teško ranjenih. Broj stanovnika se pri kraju opsade 1995. godine smanjio na 250.000.. Za vrijeme opsade prosječno je palo 329 granata dnevno na Sarajevo. Rekord od 3.777 ispaljenih granata uknjižen je 22. jula 1993. godine. Granate su napravile ogromnu štetu, a najveću štetu su pretrpjeli civilni, kulturni i vjerski objekti.

Veći dio opsade grad je bio bez vode, gasa i struje. Bolnice i drugi civilni objekti (škole, ambulante, humanitarne kuhinje, groblja, pijace, parkovi, kuće i zgrade, izbjeglički centri i dr.) su bili stalna meta artiljerijskog i snajperskog djelovanja. No, Sarajevo nije klonulo, kako vojno, tako i duhovno i kulturno.

Opredjeljenost pozitivnim ljudskim vrijednostima i antifašizmom jeste ono što je i u ovo teško vrijeme za ovaj grad i Bosnu i Hercegovinu bio prioritet i suština otpora. Tog 6. aprila / travnja 1992. godine, za Sarajevo sudbonosnog datuma, Evropska zajednica priznala je Bosnu i Hercegovinu kao suverenu i nezavisnu državu a potom su to učinile i Sjedinjene američke države.