Priča o Amelu i Džemilu Hodžiću: Kako je nastao projekt pronalaženja fotografija iz vremena opsade

Danas je tačno 30 godina od svirepog ubistva mog brata rahmetli. Ubio ga je srpski snajperista dok se igrao tenisa u našoj ulici, napisao je danas, 3. maja, na društvenim mrežama Džemil Hodžić, Sarajlija koji je 2019. pokrenuo projekt "Sniper Alley Photo", s ciljem pronalaženja, identificiranja i arhiviranja fotografija iz perioda opsade 1992-1996.

Ovaj projekt je i nastao zbog Amela i dan danas nastavlja da živi u njegovu čast i uspomenu na svu ubijenu djecu Sarajeva i Bosne i Hercegovine, navodi danas Džemil Hodžić i nastavlja: "Projekat je pokrenut 2019. sa mojom pričom, sa našom pričom, svjedočanstvom svih nas koji smo preživjeli agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu."

Hodžić je, uz možda posljednju fotografiju brata i njega, objavio i svoju priču koju portal Radiosarajevo.ba objavljuje u cijelosti:

Trending

Požar pod kontrolom: Helikopter Oružanih snaga BiH gasio vatru na Fortici kod Mostara

"RAT

Zovem se Džemil i rođen sam u Sarajevu, u Bosni, 1983. godine.
Ovo je moja priča.
Priča o odrastanju tokom rata.

Sjećam se kakav je život bio – jednostavna, nemarna i bezbrižna avantura, kao da ništa nije važno. Moj brat i ja bismo išli u školu, vraćali se kući, jeli, izašli napolje, igrali se i radili ono što svako dijete radi. Igrali dok se ne srušimo od umora, ponekad preskakali obroke zbog dječje, hipereuforične navale adrenalina. Nismo htjeli ništa da propustimo. Za nas je boravak vani bio hrana, dani su bili prekratki, sreća beskrajna.

No, 1992. se moje djetinjstvo dramatično promijenilo – počeo je rat. Moj i život moje porodice iznenada su prekinuti, bez ikakvog upozorenja. U jednom trenutku je bio mir, u sljedećem rat. Život više nikad nije bio kao prije. Nije da sam to tad znao; možda je bolje što sam živio u dječjem paralelnom svemiru. Ali nije baš ni da nisam imao pojma, samo sam bio sretno i optimistično dijete.

Kad je počeo rat, imao sam skoro devet godina i završavao treći razred osnovne škole. Sjećam se da sam svoj deveti rođendan proslavio u improvizovanom skloništu s porodicom i prijateljima, gdje smo se svi skrivali od granatiranja.

Iako je bio rat, nama djeci je bilo zabavno. Igrali smo se, pretvarajući se da smo vojnici, skrivajući se u skloništima, saginjući se kao da smo na prvoj liniji. Bilo je zabavno, jer nismo morali ići u školu i mogli smo se igrati vani, nesvjesni vrlo stvarnih opasnosti oko nas. Često bismo se budili uz zvuk pucnjave i eksplozija. Ono što je drugima izgledalo haotično i bizarno, nama je bilo normalno. Tad je to bio dio svakodnevnice. Sjećam se kako smo gledali crvene baklje koje bi osvijetlile nebo prije nego što bi počelo pucanje. Baklje bi polako padale uz pomoć malog padobrana. Trčali smo za bakljama i igrali se s padobranima, besplatnim igračkama, kako smo ih smatrali, ali svi smo znali za šta su ih koristili: svrha im je bila da otkriju i vide koga sljedećeg ubiti.
Kad se rat zahuktao, mnoge su porodice već bile napustile Bosnu, komšije i prijatelji su odselili. Moja je ostala.

Otac se pridružio bosanskoj vojsci kako bi odbranio našu zemlju od srpskih agresora. Bio je ponosan čovjek i smatrao je nečasnim napustiti svoju domovinu. Majka je tokom rata neprekidno radila kao medicinska sestra u lokalnoj bolnici. Iako je svakodnevno gledala kako ljudi umiru, umiraonica bi ona rekla, nikad to nije donosila kući. Nikad nisam osjetio bol, depresiju ili bilo kakvu patnju kojoj je svjedočila u bolnici.

Izračunao sam da su, uz vojni raspored mog oca i noćne smjene moje majke, njih dvoje tokom tri godine rata bili odsutni cijelu jednu godinu. Brat i ja smo većinu vremena bili sami kod kuće. Kad bi se čule sirene upozorenja, ne bismo išli u školu, bilo je preopasno. Ali za nas je zvuk sirena značio da je vrijeme za igru. Pobunili bismo se i ne bismo išli u sklonište. Bizarno, usred ratne zone izlazili bismo vani i igrali se cijeli dan. Bez domaće zadaće, bez roditelja da nas gnjave, to je bio san svakog djeteta. Iz današnje perspektive to zvuči ludo, ali kao dijete 1995. godine, iako mi je rat bio praktično pred vratima, osjećao sam se oslobođenim, sretnim i slobodnim.

1995.

Gotovo na kraju rata, u maju 1995. godine, tokom primirja između dvije strane, ako je tako nešto uopšte bilo moguće u umovima zvijeri koje su nas mučile 3 godine, moj se život zauvijek promijenio. Igrali smo se vani. Moj stariji brat je igrao tenis, a ja sam sa svojom rajom igrao klikera. Odjednom je snajper počeo pucati na nas. Brat je pogođen u prsa. Počeo je hodati prema kući, držeći se za ranu. On je bio jedini pogođen. Najviši među nama, najstariji, potencijalni vojnik za nekoliko godina. Djeca vrište, plaču, majke ih dozivaju, totalni haos. Dok je pokušavao stići kući, još uvijek na nogama, s ranom koja je krvarila, otrčao sam po pomoć i javio majci koja nam je spremala ručak nakon noćne smjene u bolnici. Dok mu je pokušavala pomoći, zgrabio sam deku da ga zamotamo, nazvao hitnu pomoć i došao da prisustvujem posljednjim trenucima moga brata. Umro je u krilu moje majke, dok ga je ona pokušavala vratiti u život.

Te trenutke, taj dan, nikad neću zaboraviti. Sjećam se našeg posljednjeg obroka, posljednje čokolade koju smo podijelili i odjeće koju je nosio, i sata umrljanog krvlju. Uzeo sam sat sebi, i nisam ga htio oprati danima nakon toga, još uvijek ne znam zašto. Kako to da se sjećam doručka tog dana, kako je to moguće? Toliko je detalja u mojoj glavi.

Ubijen je sa zloglasne ‘Špicaste Stijene’.

Imao sam 12 godina, a on 16 kada je ubijen. Od tad dijelim život na prije i poslije njegove smrti, dok ga drugi dijele na vrijeme prije i poslije rata. 3. maj 1995. je datum zauvijek urezan u moje sjećanje. Bio je to dan kad se moje djetinjstvo završilo. Rekli su da je primirje, ali tako nešto nije postojalo u srpskom ratnom priručniku."