Nemir i bol u Ferhadiji: Sjećanje na poginule sugrađane

Nakon intoniranja himne BiH, općinske i kantonalne delegacije, građani Sarajeva, porodice i prijatelje ubijenih minutom šutnje i učenjem Fatihe odali su počast ubijenim sugrađanima.

Tog dana su granate ispaljene s položaja Vojske RS-a ubili 26 i povrijedile 108 građana.

Tragičnog dana, prije 24 godine, od rasprskavajućeg dejstva minobacačke granate kalibra 82 mm ispaljene oko 9.55 sati život su izgubili:

Nedžad Abdija, Ismet Ašćerić, Ruždija Bektešević, Snježana Biloš, Predrag Bogdanović, Vladimir Bogunović, Vasva Čengić, Gordana Čeklić, Mirsad Fazlagić, Emina Karamustafić, Mediha Omerović, Bahrija Pilav, Mila Ruždić, Mile Ružić, Hatidža Salić, Galib Sinotić, Abdulah Sarajlić, Sulejman Sarajlić, Sreten Stamenović, Srećko Šiklić, Božica Trajeri-Pataki, Vlatko Tanacković, Srećko Tanasković, Tamara Vejzagić-Kostić, Jusuf Vladović i Izudin Zukić.

Zvuk granate i slike stravičnog masakra, lokvi krvi i raskomadanih tijela i danas pamti Sanija Hafizović.

Ona je, kako kaže, tog kobnog dana s pijace Markale krenula da kupi hljeb. Nakon što je stala u red s drugima, začuo se strašan zvuk, udarac granate.

"Uspjela sam stati uz zid. Pred mojim očima je poginula curica, vidjela sam kako trza glavom. Granata je pala, pala sam tu, krv je curila niz tijelo, neko me odvukao u bolnicu, tu se dešavala drama, sjekli su mi odjeću, polijevali me vodom, nisu mi mogli naći vene", prisjetila se Hafizović.

Svaki prolazak pored mjesta na kojem je ranjena i na kojem su njeni brojni sugrađani izgubili život, kako kaže, u njoj budi bolna sjećanja.

"Tužno. Sad bih plakala. Znate kako se probude emocije ali samo mogu Bogu zahvaliti što mi je život sačuvao da nisam sakata", rekla je Hafizović.

Danas je posebno teško i Huseinu Kurahoviću koji je na današnji dan 1992. godine nalazio na pijaci Markale. Jedan je od prvih koji je došao na mjesto nesreće i automobilom prevozio ranjene do bolnice.

"Odjednom sam čuo jedan tup udarac, kolega je rekao: 'Huso dolazi, masakr.' Upalio sam auto i krenuo. Krenuli smo iz Titove ulice. To je bio masakr, krv je krenula, to su bili grčevi, jauci, zvale se upomoć. Nisam mogao prići, tu je stajala jedna žena, ima je na snimku, sanjam je stalno. Kupili smo ljude koji su davali znake živote, da bismo ih spasili. Ja ne spavam od ovog dana", rekao je Kurahović.

Kaže kako svaki prolazak kroz ulicu Ferhadija budi nemir i bol.

"Taj prizor se ne može ispričati ljudima, ni snimcima prikazati kako je to bilo užasno", istakao je Kurahović.