Navršava se 109. godišnjica rođenja velikog pjesnika: "Mak Dizdar je podmuklo ubijen"

Danas se navršava 109. godišnjica rođenja Mehmedalije Maka Dizdara, jednog od najvećih i najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjesnika.  

Pjesničkog velikana prisjećamo se u godini u kojoj se navršava 60 godina od objavljivanja Kamenog spavača, njegovog kultnog djela i jednog od najznačajnijih ostvarenja bosanskohercegovačke književnosti, kao i u godini u kojoj je obilježena 55. godišnjica njegove smrti.

MN: Veliki Mak

Dizdar rođen je 17. oktobra 1917. godine u Stocu, gradu koji je ostao trajno upisan u njegovu poetiku i duhovni svijet.

Trending

Savez kolumnista | Prof. dr. Nedžad Bašić: Brisanje odgovornosti i dozvola za nasilje

Makov "Zapis o zemlji", jedan od najpoznatijih epitafa iz pjesničke zbirke Kameni spavač, objavljene davne 1966. godine, ostvarenja važnog u kulturnom naslijeđu Bosne i Hercegovine, nosi snažnu i bezvremensku poruku o Bosni i Hercegovini – zemlji koja stoljećima opstaje na vjetrometini velikih sila, između negiranja, osporavanja, ponižavanja i pokušaja potiranja njenog identiteta, od Srednjeg vijeka do današnjih dana.

A upravo je sudbina Bosne "uz koju je cijelim svojim bićem stajao", mnogo toga govori i okolnostima pod kojim je veliki pjesnik otišao s ovog svijeta.

Izložen žestokim kritikama i napadima, kako je zapisao akademik dr. Sanjin Kodrić, suočen s intenzivnim javnim i tajnim pritiscima, prijetnjama, uvredama te političkim malverzacijama koje su zadirale i u njegov privatni život, Mak Dizdar umro je u Sarajevu 14. jula 1971. godine, u 54. godini života.

Ovim povodom prisjećamo se razgovor koji je novinar i urednik Faruk Vele vodio s akademikom Muhamedom Filipovićem upravo o Maku Dizdara. Taj razgovor zabilježen je i u knjizi "Kako sačuvati Bosnu – politički testament akademika Muhameda Filipovića" (Connectum, 2024). Naime, govoreći tada povodom 100. godišnjice Dizdarovog rođenja, Filipović je iznio teške tvrdnje o pritiscima kojima je pjesnik, prema njegovom svjedočenju, bio izložen u posljednjim godinama života.

"Mak Dizdar je podmuklo ubijen", kazao je tada Filipović.

Uvjeren je bio da su kampanja protiv pjesnika, napadi dijela književnih krugova i pritisci u vezi sa stanovanjem doprinijeli njegovoj preranoj smrti.

 "Kod Maka imamo dvostruku stvar. Radujemo se što smo imali jednog takvog čovjeka koji je nesumnjivo najveći pjesnik koji se kod nas rodio i ostavio nam kulturno i književno blago neizmjerne vrijednosti. S druge strane, sebi postavljamo pitanje kako to da čovjek umire tako rano, a nije bio teško bolestan", govorio je Filipović.

MN: "Bosanski duh u književnosti - šta je to"

Filipović je među onima koji je imao čast da druguje s Makom Dizdarom.

"Ako vi previdite vezu između Makove poezije i eseja ‘Bosanski duh u književnosti - šta je to’, čiji sam ja autor, vi ne znate ništa. Kako smo mi došli do ovoga i koji je put naše emancipacije, šta nam je otvorilo taj put? Nisu se naši političari borili za emancipaciju muslimana, Bošnjaka. Također, naše mjesto u svijetu i pod suncem neće izboriti nikakav političar, već ono što smo stvorili na duhovnom i kulturnom polju", govori on.

MN: Nogo i  kampanja iz Sarajeva

Filipović podsjeća da je Makov uspjeh izazvao ljubomoru političkih elita jer, kako kaže, "oni nemaju uspjeha". Dodaje da je i među pjesnicima i književnicima bilo dvadesetak kandidata koji su bili ljubomorni na Makov uspjeh, posebno nakon objavljivanja "Kamenog spavača", te da su i sami željeli biti "prvi i najveći".

"Počevši od Rajka Noge pa nadalje. Bila je cijela grupa pisaca. Neke sam ranije i spominjao u javnosti... Mislili su da Makova afirmacija nosi ogromne pare. Počeli su protiv njega kampanju. Ta kampanja je bila užasno prljava. Ali protiv Maka je bila grupa beogradskih književnika koji su tada dominirali oko ‘Književne reči’ i Francuske 7, odnosno Udruženja književnika Srbije. Otuda je kampanja grupe tada mladih književnika u Sarajevu bila podržavana. Uvjeren sam da su posredno izazvali njegovu smrt, da je srce njegovo popustilo", govorio je Filipović, dodajući da su "puleni iste fantomske grupe književnika" napadali i njega.

Sjećao se da mu se Mak povjerio prilikom zajedničkog odlaska na dženazu čuvenom osmanisti Hazimu Šabanoviću u Poriječanima.

"Govorio mi je svoje muke. Kampanja protiv njega je trajala, a on nije mogao da odgovori jer nije imao gdje! Nijedan list koji je donosio pamflete protiv njega nije htio da objavi njegove odgovore, a nije mogao da koristi svoj časopis ‘Život’ u svoju odbranu jer to nije fino, gospodski, korektno – da se u svom časopisu obračunava s ljudima", tvrdio je Filipović.

MN: Završni udarac

Što je najgore, grupa koja je napadala Maka imala je veze s vlastima.

"Završni udarac, koji ga je ubio, jeste pismo da će biti nasilno iseljen iz stana u koji se navodno nelegalno uselio. Mak je dobio neki stan, a optuživali su ga da je svoj stan dao djeci. Htjelo ga se moralno okrnjiti. To ga je strašno pogodilo pa je dobio infarkt. Ali malo ljudi zna da je on imao infarkt i nešto ranije. Kada je kampanja bila najžešća, ali još uvijek literarna, imao je jedan infarkt koji je dobio na nekropoli stećaka. Govorio je da ga je steglo, da nekoliko sati nije mogao da hoda, da piše, da ga je gušilo. Jedan mu je prijatelj pomogao. No, ovaj drugi udar ga je ubio", otkrio je Filipović.

MN: Slučajk Skendera Kulenovića

Ovo, dodao je Filipović, nije prvi slučaj da je jedan naš veliki književnik tako stradao.

"Tako je ubijen i Skender Kulenović. Obaviješten je da je dobio NIN-ovu nagradu i da dođe da je primi. A kada je došao, rečeno mu je da je nagrada dodijeljena drugom. Bio se obradovao da mu Beograd konačno da neko priznanje nakon godina poniženja, a onda je doživio ogromno razočaranje. Ovo su sve psihološke metode. Koristi se rovito psihičko stanje kod čovjeka, koje se proizvodi, da mu se zada konačan udarac. Tako on sam sebe, takoreći, ubije, njegovo tijelo popusti", naglasio je  tada Filipović.

Drugovao je sa Makom Dizdarom.

"Maka Dizdara, ja sam ga jako dobro poznavao, drugovao sam s njim, postali smo brzo prijatelji. On je bio fin čovjek, mekan, pravi naš Bošnjo... Nije imao teške riječi, zle pomisli. Nisam ga čuo da je o nekome zločesto mislio, govorio ili se odnosio prema nekome... Jednostavno, radovao se životu, ljudima, susretima... To je jedna od bitnih karakteristika mentaliteta jednog Bošnjaka. Mi Bošnjaci smo rođeni iz osjećaja slobode i solidarnosti. To što nas je okupilo i učinilo jednim narodom jeste to što smo željeli i voljeli slobodu i što smo željeli da među ljudima vladaju bratstvo i ljubav. Napustili smo našu arijansku varijantu hristološkog vjerovanja i prihvatili islam. Nas niko nije gonio u islam, već nas je gonila naša priroda. Islam je zastupao ideju slobode vjerovanja, a u to vrijeme sloboda vjerovanja bila je simbol svake slobode", kazivao je Filipović.

MN: Mislio je da ne može...

Prema njegovim riječima, u Maku je kao pojedincu, kao osobi, bio izražen genotip našeg čovjeka – bogumila, Bošnjaka, muslimana, stopljenog u jedno biće.

"Vidjelo se da je talentiran. No, u jednom trenutku bio je pomalo rezigniran, govorio mi je da ne može da stvori veliku poeziju. Ja sam mu rekao: ‘Ti ne treba da se brineš, ti si autentičan pjesnik. To se vidi iz tvoje poezije koja se može kvalificirati kao tipska, poezija socijalne vrste. Ti odstupaš od toga. Ti imaš note koje nisu tipične za tu vrstu poezije i ti ćeš naći jezik, govor svoj.’ Pjesnik se rađa u smislu potencije, ali pjesnik sam sebe mora proizvesti. Kada je počeo da piše pjesme iz kasnijeg ciklusa, on je to meni pokazivao i ja sam mu kazao da je pronašao rudnik, zlatnu žilu", prisjeća se Filipović.

MN: Gdje je tajna Makovog ogromnog djela?

"Naše biće uopće i naše duhovno biće ne mogu se izraziti ako ne uspostave vezu s korijenima našim. Naši korijeni nisu samo u islamu već i u onome što je bilo prije njega. Ja sam Maku rekao da pravi naš most. Tako je i bilo. Sreća je da je imao Ahmeta Hromadžića, koji je bio veliki izdavač i književnik. On je volio Maka kao čovjeka, privukao ga je u Izdavačku kuću ‘Veselin Masleša’. Trudio se oko toga, trudio se da se ‘Kameni spavač’ objavi na adekvatan način. To je knjiga poezije koja je kod nas izdana s velikom pažnjom izdavača i angažmanom. To je prva promocija koja je organizirana javno, uz koktel. Ahmet Hromadžić je učinio mnogo da Dizdar uđe u književni život na jedan takav veliki i njemu dostojan način", navodio je Filipović.

Mak Dizdar je, veli, bio autentičan pjesnik.

"Takvih je bilo malo. Mak je bio jedini pjesnik vrhunske kvalitete koji se mogao stavljati u rang s Rilkeom ili drugim velikim pjesnicima evropske moderne. Prema tome, odmah je skrenuo pažnju na sebe, počeo dobivati nagrade. Njegova afirmacija bila je nezadrživa. Ali on se nije gurao, nije kucao na razna vrata, molio... Bio je sabran, dostojanstven, koncentriran na svoj rad... Studirao je neke filozofske pisce samo da bi bolje razumio šifru govora stećaka. Malo ljudi to zna. Tako, kad je radio na ‘Kamenom spavaču’, gotovo nije imao šta jesti. Tada smo se dogovorili da izvršimo pritisak na predsjednika tadašnje Kulturne zajednice Sarajeva da mu se dodijeli nagrada od oko 200.000 dinara kako bi se podržao njegov rad. Sjećam se da je rahmetli Ćamil Sijarić govorio tom prilikom", isticao je jedan od svjedoka vremena.

MN: Stvaraoci kakvih nema nijedan narod

Bosanskohercegovački i bošnjački stvaraoci koji su rođeni i stvarali početkom 20. stoljeća ostavili su velika djela, kaže Filipović.

"Od Ahmeda Muratbegovića, Hasana Kikića, Skendera Kulenovića i Mehmeda Meše Selimovića do Maka Dizdara imate jedan buket književnika takvog kvaliteta kakvih nema na širim prostorima. Mi imamo, u jednom kratkom vremenu, grupu od desetak veoma značajnih pisaca. Takvu grupu u kratkom vremenu, na malom prostoru, nema nijedan drugi narod. Oni nas čine zemljom, oni nas čine duhovnim, društvenim i historijskim činjenicama", zaključio je Filipović.