Molba 6-godišnjakinje: Zaposlite moju mamu, molim vas

Matei Boječko, šestogodišnjoj djevojčici iz Banja Luke, dosta je čekanja!

Ona je odlučila da putem Pressa potraži posao za svoju majku Tijanu, jer ova nekada vrlo dobra studentica i profesorica srpskog jezika i književnosti, već sedam godina tavori u evidencijama banjalučke Filijale za zapošljavanje, bezuspješno konkuriše i odlazi do škola i institucija, pišu Nezavisne.com.

Mala Matea kaže da je joj je dosadilo da stalno “zapošljava” majku dok se u njihovom domu u Novoj Varoši igraju sa lutkama.

„Zaposlim je u svom 'butiku', a ona kaže da to nije pravi posao. Stalno negdje ide i traži posao. Kaže i da ga je tražila i kada se nisam rodila. Ponekad je tužna… Hoću da je neko zaposli, jer je dobra pa da joj idem na posao kao i tati“, nada se Matea, koja će na jesen krenuti u prvi razred osnovne škole.

Za to vrijeme, njena majka Tijana Boječko samo je broj na dugačkom spisku od 550.574 nezaposlenih građana u BiH. Od odbijenica koje je dobila nakon brojnih konkurisanja za posao, mogla bi sastaviti deblju knjigu.

Konkursi za naivne

„Ima toga pun fascikl, a jedna moja drugarica ih ima čak 188. Na nedavnom konkursu za posao profesorica srpskog jezika, bila sam druga na rang listi. Opravdano sumnjam da je primljena osoba koja je imala vezu, ali kome da se žalim… Čini se da komisije samo izvršavaju nametnute zapovijesti, iako znam da tu ima poštenih ljudi. Posljednji put, jedna profesorica nam je rekla: “Znam da vam s ovim testom vrijeđam inteligenciju, ali zakon je tako propisao!”

Mislim da sistem konkursa i komisija ne sprečava razne urgencije i intervencije za posao pa nema govora o minimumu ravnopravnosti kandidata. Svi “normalni” kriterijumi su ispomjerani i srozani do dna, a oko 80 odsto ljudi odlazi na konkurse s predubjeđenjem da neće uspjeti i da je sve namješteno. Da ne pominjem da vam za svaki konkurs, osim vremena, treba novca za razne ovjere dokumenta, fotokopije“, kaže Tijana.

Tijana se prisjeća se da je fakultet srpskog jezika i književnosti u Banjoj Luci upisala skoro bosonoga, ali sa jakom voljom i željom da se bavi onim što je oduvijek sanjala i sebi priušti bolji život. Ona i njeni, izbjeglice iz Jajca, nisu, kako kaže, tada imali ni frižider ni veš mašinu, a često nisu mogli da plate struju. Živjeli su u dvorišnoj kući i svaki dan očekivali deložaciju.

„Nije me pokolebalo ni to što sam gumicom za tegle vezala cipele da bih mogla otići na fakultet i položiti ispit. Odricala sam se svega, od garderobe i šminke do izlazaka i kafa s drugaricama, jer sam znala da ako tu marku potrošim, neću poslije imati za jelo. Fakultet sam završila 2006. godine, u roku i sa prosjekom osam. Sve smo majka, otac i ja finansirali i nije bilo teorije da odustanem. Mama je tada radila za platu od 80 maraka, a tata je slao novac iz Šipova, gdje je radio u pekari. On i danas tvrdi da ne bih završila fakultet i bila to što jesam da sam imala uslove, a ja kažem da bih bila još bolja. Kako god, roditelji su nemoćni da mi pomognu u vezi sa poslom. Ćute. Puni su razočarenja i gorčine“, kaže ova Banjalučanka.

Boječkova kaže da ponekad pomišlja da stane na put i velikom parolom skrene pažnju na sebe.

„Da konačno vidim da li će se iko osvrnuti? Svjesna sam da ima ljudi sa većim problemima, ali meni je moj najveći. Pri tome nisam pasivna, kukavica i plačljivica. Želim da radim ono za šta sam se školovala ili šta je blisko mojoj struci. Ne sjedim u kući čekajući da me neko pozove, već kucam na svaka vrata i pitam, jer nemam šta da izgubim. U Ministarstvu prosvjete i kulture RS bila sam najmanje 10 puta. U sindikatu… Ranka Mišić, predsjednica Saveza sindikata RS kaže da su vrata tu da se otvaraju. Međutim, meni se kao za inat nijedna ne otvaraju. Uvijek nailazim na zid. Svi me fino saslušaju, sve je super, divno i krasno, ali ne daju mi ni smjernicu gdje da idem. Licemjerno, jako licemjerno“, navodi ova majka, koja je o svom trošku položila državni i stručni ispit i godinu dana volontirala u jednoj školi.

Svrha biroa

Da stvar bude još tragičnija, Tijana naglašava da je iz banjalučkog Biroa za zapošljavanje sedam godina nisu pozvali u vezi s poslom.

„Nijednom! Svaka dva mjeseca moram tamo da se javim kako bih ostvarila zdravstvenu zaštitu i da me ne bi izbrisali. Pitam se koja je zapravo svrha i namjena te ustanove? Inače, danas bih dobro razmislila o upisivanju fakulteta ili bih studirala nešto što ne volim, a gdje ću lakše naći zaposlenje. Zato bi mladi koji razmišljaju o studiranju trebalo da dobro razmisle i posavjetuju se o tome. Uostalom, šanse da danas dobijete posao bez veze i štele su se, po meni, svele na 0,01 odsto. 
Da mi je neko prije upisa fakulteta rekao da će ovako biti, ne bih mu vjerovala. Ipak, ne gubim nadu, iako je iz godine u godinu sve teže. Valjda će da me krene“, nada se naša sagovornica.

Aco Boječko: Nije lako s jednom platom

Aco Boječko, Tijanin suprug, ističe da je u današnjoj krizi, recesiji i besparici teško živjeti od samo jedne plate koju donosi u kuću.

„Pola zarade se potroši na dadžbine, a ostalo se rasteže cijeli mjesec. Ograničeni smo u svemu i krpimo kraj s krajem. Ako nemaš majku i oca da ti malo pripomognu sa strane, može da bude strašno. Naravno da mi nije lako što supruga ne radi, jer sam bio svjedok da je do diplome došla velikim odricanjem, trudom i radom. Nas dvoje smo planirali još djece, ali s ovakvim primanjima, to je nemoguće. Zato se slažem sa Tijanom kada kaže da neće da pravi od djece socijalne slučajeve“, naglašava Aco.