Ekskluzivno | Mojmira Pastorčić za Radiosarajevo.ba: "Halid Bešlić je legenda, Zmajevi su heroji"
Jedno od najprepoznatljivijih lica regionalne televizije, žena koja je vijesti pretvorila u autorski žanr i čije "Pusa, bok" već godinama označava kraj dana za brojne gledatelje, stigla je u Sarajevo.
Mojmira Pastorčić, u ekskluzivnom razgovoru za portal Radiosarajevo.ba, govorila je o povratku u grad za koji kaže da se promijenio, nastanku svojih kultnih televizijskih poštapalica, dugom radnom danu iza RTL Direkta, imenu koje nosi po ocu, pobjedi Zmajeva i velikoj ljudskosti legende Halida Bešlića.
Bez uljepšavanja, bez velikih poza i s prepoznatljivom dozom iskrenosti, otkriva i zašto ne voli gledati samu sebe na ekranu te čime bi se bavila da nije novinarka.
Vatrogasci u BiH imaju pune ruke posla: Požar s njive proširio se do benzinske pumpe
Mojmira Pastorčić nije od onih koji privatni život pretvaraju u javni dnevnik, niti je često možemo čitati u velikim intervjuima. U vremenu u kojem se gotovo sve dijeli, komentira i objavljuje, urednica i voditeljica RTL Direkta ostala je vjerna vlastitom načinu života, diskretno, profesionalno i bez potrebe da bude prisutna baš svugdje.
Iza nje je više od deset godina RTL Direkta, hiljade emisija i brojne večeri u kojima je gledatelje vodila kroz političke apsurde, društvene paradokse i događaje koji su obilježili dan.
Ipak, iza televizijskog lica koje publika svakodnevno gleda krije se i žena koja ne voli gledati vlastite snimke, koja se emotivno previše unese u nogometne utakmice, ne nosi štikle i sasvim ozbiljno razmišlja o tome da bi joj život taksistice možda bio itekako zanimljiv.
Mojmira otkrila prvog TV idola: "Srela sam ga na hodniku i nisam znala što bih rekla"
Sada je ponovo u Sarajevu, prvi put nakon 12 godina. U grad je stigla s prijateljima, željna šetnje, obilaska Baščaršije i otkrivanja svega onoga što se u međuvremenu promijenilo. A razgovor s njom, baš kao i njezin televizijski potpis, donosi mnogo više od onoga što se vidi na ekranu.
"Nisam bila 12 godina i sada mi je sve nekako drugačije"
Povratak u Sarajevo za Mojmiru je prilika da grad doživi bez žurbe, kroz šetnju njegovim ulicama i susrete s mjestima koja dugo nije vidjela. Posebno joj je zanimljivo primijetiti koliko se grad promijenio, od trgovina do ukupnog izgleda centra.
"Došla sam u Sarajevo nakon 12 godina, s prijateljima ću ići do grada, do Baščaršije na kojoj nisam bila 12 godina, da vidim kako stvari izgledaju. Iznenadila sam se, nisam dugo bila i sad mi je sve nekako drugačije. Sarajevo je europski grad, sve su neke trgovine drugačije nego što je bilo zadnji put kad sam bila", priča Mojmira.
Prisjeća se i prethodnog dolaska, kada je, kako kaže, u gradu bila velika gužva i mnogo ljudi. Upravo zbog toga tada nije uspjela doživjeti Sarajevo onako kako je željela.
"Iako je zadnji put kad sam bila jako bila gužva u gradu, mnogo ljudi, to nije bio neki pravi doživljaj Sarajeva. Tako da se sad veselim što ću imati vremena malo šetati i tako neke stvari, iako pada kiša, ali dobro, nema veze", kazala nam je Mojmira na početku razgovora za Radiosarajevo.ba.
Kiša joj, čini se, neće pokvariti planove. Prvi dan dolaska dočekalo ju je ljepše vrijeme pa je već uspjela prošetati i nešto pojesti. A kada je riječ o hrani, u Sarajevu se susrela s problemom koji će mnogi prepoznati kao tipično lokalnu preporuku koju nije uvijek lako prihvatiti.
"Jučer kad sam došla, sunce je bilo lijepo, pa sam uspjela prošetati, nešto pojesti. S tim što je malo nezgodno, ne jedem meso, a svi me šalju da idem jesti ćevape", objašnjava Mojmira.
Sarajevo je, dakle, dočekalo Mojmiru onako kako najbolje zna, uz šetnju, hranu i preporuke koje se podrazumijevaju čim nekome kažete da ste stigli u grad. Samo što će ona ovaj put imati priliku da ga upozna i izvan najveće gužve.
Visoka je 184 centimetra, a štikle nikada nisu bile njezin stil
Mojmira ne skriva da je visina jedna od stvari koje utječu na njezin izbor odjeće i obuće. Sa 184 centimetra, štikle joj nisu prvi izbor, iako joj se platforme itekako sviđaju.
"Ne nosim štikle jer sam dosta visoka, 184 cm. Volim one platforme, kul su mi, ali štikle nisu moj đir, nisam u tom fazonu. Ne njegujem taj stil", sa osmijehom nam je rekla Mojmira.
Genijalni Rade Šerbedžija kod Mojmire: "Hrvatska je prespora, Bosna i Hercegovina igra fantastično"
Jednostavno i bez velikih modnih filozofija, bira ono u čemu se osjeća dobro. Nema potrebe da prati određena pravila niti da se uklapa u očekivanja o tome kako bi televizijska voditeljica trebala izgledati. I u tome se uklapa u dojam koji ostavlja godinama: njezin identitet nije izgrađen na glamuru, nego na novinarskom radu, prepoznatljivom stavu i načinu na koji komunicira s publikom.
Njezin radni dan počinje u 10 sati, a završava oko 23 sata
Gledateljima se možda čini da Mojmirin posao počinje tek navečer, kada se upale studijska svjetla i RTL Direkt krene u program. Međutim, stvarnost je potpuno drugačija. Iza svake emisije stoje sati razgovora, planiranja, pisanja, traženja sagovornika, uređivanja i dogovaranja.
Njezin radni dan počinje mnogo prije nego što se pojavi pred kamerama.
"Kreću od jutra, već od 10 sati. Ja se čujem telefonom sa svojom urednicom. Od jutra krenemo razmišljati šta ćemo raditi, kako ćemo raditi, koje ćemo teme obrađivati, koga ćemo zvati u goste. To kreće od jutra," objasnila je Mojmira za naš portal.
Mojmira o euforiji u BiH nakon pobjede Zmajeva: "Kao da su ušli u finale Svjetskog prvenstva"
U redakciju dolazi oko jedan ili dva sata poslijepodne, a ondje ostaje do kraja dana. Tada počinje konkretno oblikovanje emisije, odabir tema i stvaranje njezina konačnog okvira.
"Tokom dana bude drugačije, tu se stvara okvir emisije, čime se bavimo. Pa pišem najave, raspoređujem, pa pokušavaš ilustrirati, tražiš neku dobru sliku koja opisuje o čemu govoriš. I onda je ta finalizacija pred kraj dana, gdje novinari idu u montažu, ja se idem spremiti, obući, našminkati i to je onda to", ispričala nam je Mojmira.
Kada sve sabere, pred njom je dug radni dan koji traje od jutra do kasne večeri.
"Zapravo, dosta dugačak dan, počinje u 10, završava u 11, ali meni smiješno bude kad ljudi kažu: 'Ti radiš tek navečer'. Ja sam od jutra u pogonu, a ljudi zamišljaju da je to: dođeš u šest i to je to," kazala nem je Mojmira.
Upravo je to dio televizijskog posla koji publika rijetko vidi. Emisija traje ograničeno vrijeme, ali njezino stvaranje zahtijeva mnogo više od nekoliko sati pred kamerama. Svaka tema mora dobiti svoje mjesto, svaka najava mora biti precizna, a svaka priča mora biti predstavljena na način koji će gledatelju biti razumljiv i zanimljiv.
Kod Mojmire se taj proces ponavlja iz dana u dan, a iza naizgled opuštenog televizijskog nastupa stoji vrlo strukturiran i dugotrajan posao.
Kako su nastali "Molim" i "Pusa, bok"?
Jedna fraza je njezina, a druga se dogodila slučajno Postoje televizijske poštapalice koje s vremenom postanu dio svakodnevnog govora. Kod Mojmire Pastorčić to su "Molim" i "Pusa, bok", fraze koje su odavno izašle iz okvira jedne emisije.
Mojmira se javila u program i sve oduševila u BiH: "Veselim se uspjehu Zmajeva, hvala na porukama"
Ali nisu nastale na isti način.
"'Molim' je zamišljen kao naziv rubrike u kojoj se komentiraju nevjerojatne, apsurdne i teško shvatljive situacije, stvari koje se događaju u Hrvatskoj, regiji i svijetu, a zbog kojih čovjek jednostavno zastane i zapita se je li moguće da je to stvarno tako. Za to 'Molim', ja sam htjela da to bude neka rubrika gdje se kao čudimo stvarima koje su nenormalne i u Hrvatskoj i u regiji i svijetu, neke gluposti koje su se desile pa ne možeš vjerovati da je to tako. I zapravo smo onda tražili kako to nazvati i moj jedan prijatelj mi je rekao: 'Pa što to ne nazoveš tako kako ti govoriš u svakodnevnom životu?'“, prisjetila se Mojmira.
Prijatelj je, čini se, prepoznao ono što je već bilo tu. Mojmira tu riječ nije morala izmišljati niti posebno uvježbavati. Ona je već bila dio njezina svakodnevnog načina reagiranja.
"Jer ja kad neko kaže tako nešto šokantno, ja kažem 'molim', i onda smo tako dogovorili, stavili smo to 'Molim'. To je zapravo moja fraza koju koristim u svakodnevnom životu", ispričala nam je Mojmira.
Mojmira imala specijalnog gosta, nahvalio Zmajeve: "Ti momci će ostaviti zadnju kap znoja"
S vremenom je rubrika postala prepoznatljiva, a sama riječ počela se pojavljivati i u naslovima na portalima.
"A 'Molim' je dosta postao prepoznatljiv. Recimo, primijetila sam da dosta na portalima znaju prepisati, napišu 'molim' u naslov, što nije u redu. 'Molim' je bolje jer je to nešto moje, 'Pusa, bok' nije čak moj stil, a 'Molim' je baš nešto moje“, kazala je Mojmira za naš portal.
A onda dolazimo do pozdrava koji je postao njezin televizijski zaštitni znak.
"A ovo 'Pusa, bok', to ne znam kako se dogodilo. To sam jednom rekla i to sam drugi put rekla i onda su me ljudi počeli pitati kad ću sljedeći put reći 'Pusa, bok' i onda je to ostalo“, ispričala nam je Mojmira.
Bez velike strategije, marketinškog plana ili osmišljavanja prepoznatljivog slogana, jedna spontana rečenica postala je dio televizijske svakodnevice. I dok je 'Molim' nastao iz njezina karakterističnog načina reagiranja na apsurde, 'Pusa, bok' jednostavno je zaživio među ljudima. Publika ga je prihvatila, počela iščekivati i pretvorila u mali ritual na kraju dana.
"Ja sebe mrzim vidjeti na kameri"
Koliko god bila prepoznatljiva na televiziji, Mojmira priznaje da joj gledanje vlastitih snimaka nije nimalo ugodno. Dapače, vlastiti glas i izrazi lica znaju joj djelovati potpuno strano.
"Ja ti moram reći, ja sebe mrzim vidjeti na kameri, ja mrzim svoj glas čuti. Ja mislim da ima nešto neprirodno i nastrano, da čovjek sam sebe gleda", šokirala nas je Mojmira u razgovoru.
Njezino priznanje mnogima će biti blisko. Gotovo svako ko je prvi put čuo vlastiti glas na snimci zna onaj osjećaj nevjerice: zar zaista tako zvučim? Mojmira kaže da je kod nje taj osjećaj ostao i nakon svih godina provedenih pred kamerama.
Mojmira Pastorčić dolazi u Sarajevo: Održat će razgovor sa studentima o važnim novinarskim temama
"To je i kad si malo dijete i prvi put čuješ snimljen svoj glas na kaseti ili telefonu i misliš si: 'Je li ovo stvarno ovako, je li ovako zvučim?' Ja kad sebe vidim, mislim si: 'Ja stvarno tako pričam, šta je ovo? Jesu ovo stvarno moje grimase?' Ja ovo gledam i ne vjerujem", istakla je Mojmira.
Ipak, s vremenom je shvatila da ne može potpuno promijeniti način na koji govori i da je važno prihvatiti vlastiti glas. Prisjetila se i početaka karijere, kada je pokušavala zvučati drugačije dok čita tekstove.
"Nekad na početku svoje karijere ja sam isto, kad bih čitala, bila je ogromna razlika. Ali onda vremenom shvatiš, ne možeš tako skroz drugačije pričati. Možda sam se ovdje malo neformalno izražavala, ali to sam ja, ali treba voljeti svoj glas", sa smijehom se prisjetila Mojmira.
Godina dana bez Halida Bešlića: Porodica i prijatelji obišli njegovo mezarje
U tome je i jedna od zanimljivosti njezina televizijskog nastupa: ono što gledatelji doživljavaju kao prirodnost i neposrednost, njoj je ponekad razlog za nelagodu kada se vidi na ekranu.
Ime koje joj se nije svidjelo kao djevojčici, a danas ga nosi s ponosom
Malo je imena koja su toliko prepoznatljiva kao Mojmirino. Neobično, rijetko i gotovo nemoguće zamijeniti ga s nekim drugim, njezino ime ima i posebnu porodičnu priču. Za njega je zaslužna njezina sestra, koja je još kao osmogodišnja djevojčica odlučila da bi se buduća sestra trebala zvati Mojmira.
"Tata mi se zvao Mojmir i sestra je smislila da bih se trebala zvati Mojmira i onda je ona kao: 'Tako ćemo.' Ja imam dvije sestre i sestra je imala osam godina i smislila je da se trebam zvati Mojmira, kao ako bude curica", prisjetila se Mojmira.
Ipak, nije cijela porodica odmah bila oduševljena tom idejom. Njezinom ocu ime se nije svidjelo, pa je majka odlučila da se o tome glasa.
"Mom se tati nije svidjelo i onda je moja mama rekla da glasamo. Onda su ona i moje dvije sestre glasale za, a tata je bio protiv, ali na kraju dana jako je neobično ime i ne postoji druga Mojmira i jako je čudno", kazala nam je Mojmira.
Kao djevojčica nije uvijek bila sretna zbog imena koje se toliko razlikovalo od imena njezinih vršnjakinja.
Sjećanje na velikana narodne muzike: Na današnji dan je preminuo Halid Bešlić
"I kao mala sam bila kao: 'A kako se ovo zovem?', ali sam sad jako sretna jer nosim ime svog tate, na kojeg jako nalikujem na razne načine, i zapravo sam ponosna što nosim njegovo ime," ispričala nam je Mojmira.
U njezinu imenu danas je mnogo više od neobičnosti. Ono je veza s ocem, uspomena i dio identiteta koji je s godinama dobio još veću vrijednost.
"Značenje imena je možda 'moj mir', kao samo odvojeno. Ime treba biti unikat. Ne volim ovaj trend što se svi isto zovu i da svi imaju ista imena, mislim da je dobro biti unikatan", objasnila je Mojmira.
U vremenu u kojem se često traži uklapanje, Mojmira svoju posebnost vidi upravo u onome što ju je nekada činilo drugačijom.
"Bila sam toliko sretna zbog pobjede Zmajeva"
Kada je riječ o nogometu, Mojmira priznaje da joj praćenje utakmica može biti pravi emocionalni izazov. Ne zato što joj nije stalo, nego upravo zato što se previše unese u ono što gleda. Zato joj je pobjeda Bosne i Hercegovine nad Italijom ostala u posebnom sjećanju.
Mojmira se javila u program i sve oduševila u BiH: "Veselim se uspjehu Zmajeva, hvala na porukama"
"Ja sam bila toliko sretna. Ja sam došla doma, doslovno nisam gledala, jer ogroman mi je stres gledati utakmice. Previše se emotivno involviram i onda mi je to too much. Nisam gledala u smjeru TV-a, gledala sam pored i gledala sam strane", navela je Mojmira.
Iako nije mogla mirno pratiti utakmicu, sreća zbog konačnog ishoda bila je velika. Za nju je to bila pobjeda koja nadilazi sam rezultat i nogometnu statistiku.
"Bila sam sretna i sve mi se svidjelo, baš mi je bila epska pobjeda. Ono, Bosna na svom terenu pobijedila tako jaku državu i važnu nogometnu silu, izbacila. Mislim da je to baš lijepo. Ono, nešto kao David protiv Golijata, Zmajevi su pravi heroji", prisjeća se Mojmira.
Upravo je taj osjećaj velikog sportskog iznenađenja, pobjede autsajdera nad moćnim protivnikom, za nju bio poseban. A slavlje je dobilo i dodatnu dimenziju kroz atmosferu, pjesmu i energiju ljudi.
"Uz sve pjesme i Dubioza Kolektiv je dala neku posebnu čar svemu tome. Prelijepo," kratko nam je kazala Mojmira.
Mojmira se javila u program i sve oduševila u BiH: "Veselim se uspjehu Zmajeva, hvala na porukama"
Za Mojmiru je to bio trenutak u kojem se sport pretvorio u zajedničku emociju, a pobjeda dobila značenje koje je daleko veće od rezultata na semaforu.
Halid Bešlić bio je mnogo više od velike muzičke zvijezde
Govoreći o Halidu Bešliću, Mojmira se posebno osvrnula na ono što je javnost saznala nakon njegove smrti, koliko je ljudi pomagao, često daleko od očiju javnosti. Njegove pjesme obilježile su generacije, ali priče o njegovoj ljudskosti otkrile su dimenziju zbog koje ga mnogi danas pamte s još većim poštovanjem.
"Meni se svidjelo, to mi je jedna od najnevjerovatnijih stvari, koliko je on bio human čovjek, legenda. Kada su se svi oni ljudi javljali u danima poslije, koliko je ljudima pomogao, vraćao dugove, vraćao kredit, nekima je pomagao na razne načine, tada se počeo slagati mozaik koliko je bio veliki čovjek i koliko je utjecao na ljude, ne samo svojim pjesmama nego i svojom veličinom", emotivno se sjeća Mojmira.
Za nju je upravo to bilo posebno impresivno: činjenica da se iza velike karijere i statusa muzičke legende nalazio čovjek koji je drugima pomagao i kada za to nije tražio priznanje.
"To mi je bilo jako nestvarno, impresioniralo me. To smo i radili, kao o čovjeku koji je na taj način pomogao toliko ljudi. Legenda, zaista", kazala je Mojmira.
Priče o njegovoj dobroti nastavile su se širiti nakon što ga više nije bilo. Ljudi su govorili o dugovima koje im je pomogao vratiti, kreditima koje je olakšao i trenucima u kojima im se našao pri ruci. Upravo su takva svjedočenja, smatra Mojmira, pokazala koliko je njegov utjecaj bio dubok i koliko je ljudi nosilo osobnu uspomenu na njega.
Posebno ju je dirnulo i to što su se ljudi od njega opraštali na različitim mjestima, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u Hrvatskoj, Srbiji i širom svijeta.
"Pjevalo se i u gradovima Bosne i Hrvatske i Srbije i regije i svijeta. U Splitu je baš bio lijepi trenutak oproštaja. Nekako se to dogodilo, svi su se oprostili na poseban način", kaže nam Mojmira.
Potencijalno pojačanje za Zmajeve: Rođen u Srbiji, ali čeka poziv Save Miloševića
Halid Bešlić tako je, osim pjesama koje ostaju, iza sebe ostavio i priče o dobroti. A ponekad upravo te priče najviše govore o tome kakav je neko bio.
Da nije novinarka, Mojmira bi možda bila – taksistica
Nakon godina provedenih u novinarstvu, rada na terenu, dugih dana u redakciji i večeri pred kamerama, pitanje o tome što bi radila da nije odabrala taj poziv donosi neočekivan odgovor. Ne bi nužno izabrala neku drugu televizijsku ulogu, uredski posao ili zanimanje koje je na bilo koji način povezano s medijima.
Zlatan Bajramović otvoreno: 'Ne možemo stalno mijenjati selektore, to ne rade ni u Africi'
Mojmira bi, kaže, možda bila taksistica.
"Ne znam, mislim da bi mi najbolje bilo da sam taksistica. Volim voziti auto, a glupost je kad kažu da žene ne znaju voziti auto. Ja super vozim, ja jako volim voziti, ne volim se hvaliti, ali super vozim. Ma ništa, svemir, taksi", kazala je Mojmira.
Njezin odgovor izmamio bi osmijeh i kod onih koji je poznaju isključivo kao ozbiljnu novinarku. Ipak, kada objašnjava zašto bi joj takav posao odgovarao, odgovor je jednostavan, voli vožnju i uživa u vremenu provedenom za volanom. To, naravno, ne znači da bi novinarstvo tako lako ostavila iza sebe.
"Biti novinar je teško i da opet biram, opet bih isto izabrala. Ali ovako, da gledam po nečemu što volim, voljela bih voziti taksi", zaključila je Mojmira Pastorčić u ekskluzivnom razgovoru za portal Radiosarajevo.ba.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Komentari
/ Povezano
/ Najnovije
