Masakr u Novoseocima | Pobili cijelo selo zbog pogibije pukovnikovog sina: "U smrt otišli zagrljeni"

Sud Bosne i Hercegovine je prvostepenom presudom, u ponedjeljak, 2. novembra osudio šestoricu bivših pripadnika Druge romanijske brigade Vojske Republike Srspke na ukupno 83 godine zatvora za ubistva 44 muškarca i deportaciju žena i djece iz sokolačkog sela Noveoseoci u spetembru 1992. 

Najmlađa žrtva ovog zločina imala je samo 14 godina! 

Kako je portal Radiosarajevo.ba ranije javio, Momčilo Pajić osuđen je na 20 godina, Miladin Gašević na 15, a Branislav Kezunović, Željko Gašević, Jadranko Šuka i Nikola Koprivica na po 12 godina. 

Trending

Održana komemoracija Asimu Kurjaku u Narodnom pozorištu: Brojne kolege i prijatelji odali počast

Prvostepenom presudom su krivice oslobođeni Dragomir Obradović i Aleksa Gordić. Rješenjem Suda je Pajiću, Kezunoviću, Gaševićima i Šuki određen pritvor. Miladin Gašević i Šuka se nisu pojavili na izricanju presude (hoće li biti dostupni pravosuđu!?) 

Suđenje u tom predmetu je počelo u maju 2021. 

Smrt na smetljištu 

Od početka suđenje su zbog smrti obustavljeni postupci protiv Milana Tupajića i Momira Kezunovića, dok je kasnije optužen bivši komandant Druge romanijske motorizovane brigade VRS-a Radislav Krstić koji se nalazi na izdržavanju kazne u Estoniji koju mu je zbog pomaganja u genocidu izrekao Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju.

O ovom zločinu se u okviru nekoliko procesa govorilo u Haagu, ali su tek 28 godina od masakra izvršena prva hapšenja u našoj zemlji.

Prema optužnici, osumnjičeni, a danas presuđeni zločinci, terećeni su da su za vrijeme rata u BiH i širokog i sistematičnog napada Teritorijalne odbrane (TO), Vojske Republike Srpske (VRS) i policije na civilno stanovništvo bošnjačke nacionalnosti na području Sokoca i okolnih mjesta, u svojstvu dužnosnika civilnih vlasti, zapovjednika i pripadnika 2. romanijske motorizovane brigade VRS-a, učestvovali u "udruženom zločinačkom pothvatu" i napadu na selo Novoseoci. Učinili su to iako su mještani sela Novoseoci, kako je ranije Tužilaštvo BiH navelo, prije toga "predali oružje i iskazali lojalnost lokalnim vlastima na Sokocu".

"Napad na selo Novoseoci desio se 21. na 22. septembar 1992., kada je prilikom ulaska vojske u selo ubijena starica D.K., a nakon toga počinjeno razdvajanje žena i djece od muškaraca, da bi žene i djeca bili povedeni prema autobusu kako bi bili transportirani prema Sarajevu", navodi se u saopćenju Tužilaštva.

Osuđeni zločinci se terete da su - zajendo s onima koji su izbjegli kaznu - 44 zarobljena civila, muškarca bošnjačke nacionalnosti, vojnim kamionima transportirali do smetljišta na Ivan polju kod Sokoca, gdje su zarobljenike u dvije grupe doveli do ivice vrtače te pucanjem iz automatskog oružja ubili ukupno 44 civila. Jedan od pripadnika VRS-a je vršio ubijanje preživjelih pojedinačnim hicima iz pištolja. Vjerovatno je "ovjeravao" žrtve.

Okolnosti ovog masakra otkrivaju zastrašujuću istinu o "gospodarima rata" tokom agresije i genocida u našoj zemlji. Istina ovom događaju otkrivena je zahvaljujući Amoru Mašoviću, članu Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH. Ona povezuje zločin u  Novoseocima sa pukovnikom Vojske Republike Srpske Aleksom Krsmanovićem koji je umro u 78. godini u februaru 2021. godine, samo nekoliko mjeseci prije početka suđenja danas osuđenim Pajićem i ostalima. Iako je sumnjičen za ratne zločine, također, Krsmanović nikada nije procesuiran. 

Zatrpani ostacima džamije

Naime, prema pisanju publiciste i autora više dokumentarnih filmova Avde Huseinovića, Mašović je došao do saznanja da je zločin u Novoseocima izvršen kao odmazda za pogibiju jednog srpskog vojnika.

"U borbama sa Armijom Republike Bosne i Hercegovine na Kruševu kod Olova, poginuo je Darko, sin pukovnika srpske vojske Alekse Krsmanovića. Tada pukovnik Krsmanović odlučuje da se osveti. Bošnjaci podromanijskog sela Novoseoci živjeli su do tada relativno mirno, iako su bili u potpunom srpskom okruženju. Pukovnik Krsmanović naređuje da se kao odmazda za pogibiju njegovog sina, pobije svo muško stanovništvo u Novoseocima. Tijela, njih 43, našli smo u jesen 2000. godine na smetljištu Ivan Polje. To je jedan ogroman prostor veličine pet-šest fudbalskih stadiona. Najmlađa žrtva bio je Damir Očuz, koji je imao 14. godina. Ubijen je zajedno sa ocem Muneverom. Na tom smetljištu žrtve su bile prekrivene raznoraznim smećem, a na to mjesto su doneseni i ostaci porušene džamije u Novoseocima", ispričao je Huseinoviću Mašović.

Zaista, na stranici Slavicnet.com, na kojoj se mogu naći spiskovi ubijenih srpskih vojnika, navodi se da je Darko (Alekse) Krsmanović poginuo 22. septembra 1992. godine u Kruševu kod Olova. Sahranjen je na groblju Gradac kod Sokoca, gdje je februara 2021. ukopan i njegov otac.

Spomenuti datum su upravo svjedoci u Haagu spominjali kao početak masakra u mjestu Novoseoci.

Naime, na suđenju generalu Ratku Mladiću u Haagu, svjedokinja Tužilaštva Munira Selmanović izjavila je da su joj srpske snage u jesen 1992. ubile muža i sina, zajedno s više od 40 mještana sela Novoseoci. Selmanović je opisala kako su srpske snage 22. septembra 1992. napale Novoseoce, a zatim svim Bošnjacima naložile da se okupe u krugu preduzeća "Metalika", istovremeno pljačkajući njihove kuće.

Muškarci, među kojima su bili muž i 18-godišnji sin Selmanovićeve, potom su bili odvojeni od žena, djece i staraca, koji su autobusima bili upućeni ka Sarajevu. Razdvajanje je, kako je navela, naredio upravo danas osuđeni Momčilo Pajić, a jedna žena bila je ubijena na putu do autobusa zato što se brže kretala.  Po riječima Selmanovićeve, Pajić je radno sposobne muškarce zadržao u selu pod izgovorom da će "biti upućeni na rad".  Niko ih, međutim, više nije vidio žive.

Tužioci su u sudnici prikazali spisak od mještana Novoseoca koje je 22. septembra 1992. svjedokinja vidjela u krugu "Metalike".

"Svi su bili živi kad su nas potrpali u autobuse. Nikad ih više nisam vidjela. Nikad", kazala je Selmanovićeva.

"Gdje nema džamija, nema ni muslimana"

Na suđenju u Hagu Momčilu Krajišniku, bivšem predsjedniku Skupštine Republike Srpske, Milan Tupajić, bivši šef Kriznog štaba i predsjednik opštine Sokolac, kasnije prvi na spisku uhapšenih u septembru 2020., govorio je o masovnoj egzekuciji Bošnjaka iz Novoseoca. Tupajić je već govorio "kako je znao da ni njega određena istraga neće mimoići". No, ovozemaljsku kaznu je izbjegao jer je preminuo u decebru 2021. godine, pola godine od početka procesa. O kakvom profilu osobe se radi, najbolje svjedoči njegova izjava zabilježena u Haškom tribunalu.

"Kod Srba postoji vjerovanje da gdje nema džamija nema ni muslimanskog naroda i njihovim rušenjem će biti praktično uništen njihov motiv za povratak u ta sela”, rekao je Tupajić.

Bit će da je to razlog zbog kojeg su ubijeni Bošnjaci zatrpani ostacima porušene džamije! Prema Tupajiću, bošnjačka su sela napadali pripadnici 2. romanijske brigade Vojske RS, kojom je u to vrijeme komandovao Radislav Krstić (osuđen za genocid u Srebrenici i obuhvaćen optužnicom Tužilaštva BiH za Novoseoce). Tupajić je potom govorio o masovnoj egzekuciji Bošnjaka u tom području "o kojoj se dosad u RS-u nije govorilo".

Srpski vojnik se ubio zbog zločina

Svjedok odbrane Krajišnika pred Tribunalom u Hagu 7. aprila 2006. godine bio je i Milovan Cicko Bjelica, ratni predsjednik Srpske demokratske stranke (SDS) Sokolac i kasniji načelnik ove općine.

Bjelica je tvrdio da je on za zločin u Novoseocima saznao tek nekoliko godina kasnije, na sahrani jednog vojnika koji je učestvovao u ovom zločinu. Otac tog vojnika, tvrdio je Bjelica, na sahrani mu je rekao da je "za sve kriv Krstić", koji je naredio zločin, a da je njegov sin izvršio samoubistvo jer ga je događaj od 22. septembra 1992. proganjao.

Iako je Bjelica u Haagu za ovaj zločin direktno optužio generala Krstića, Huseinović bilježi kako se jasno vidi da je naredba sokolačkih civilnih vlasti izvedena u koordinaciji vojske i policije. Pa ipak, istinu o Novoseocima, kao i brojnim zločinima na okupiranom sarajevskom naselju Grbavica, prema Huseinoviću, prvi je otkrio Božo Debelenogić, srpski ratni komandant sa Grbavice 2, još 1997. godine.

"Miladine, pusti mi malog"

Debelenogić u svojim izvještajima spominje da je hijerarhijski naredba za zločin u Novoseocima tekla na sljedeći način:

"Naređenja su usmeno prenošena. Cicko Bjelica pukovniku Krstiću, Krstić kapetanu Markoviću, Marković Pajiću, Pajić Ćirku, a Ćirko svojoj grupi".

Direktni izvršioci egzekucije bili su pripadnici Izviđačke čete 2. romanijske motorizovane brigade Vojske RS koje je predvodio Miladin Gašević Ćirko, koji je danas osuđen na 15 godina zatvora. Božo Debelenogić, prenosi Huseinović, otkriva i neke detalje zločina.

Između ostalog, navodi:

"Iz grupe izađe visok muškarac oštrog preplanulog lica, vodeći za ruku mršavog dječaka i stade pred Ćirka: "Ćirko, radili smo tolike godine zajedno, ne tražim da me poštediš, ni mene ni sinove mi, ali te molim da pustiš ovog malog da ide sa majkom. Sam znaš da je od rođenja poboljevao, i onako neće ostati". Pusti ga, molim te ko brata, nek' umre ko insan. Evo, poklanjam ti svog novog "jugu". Evo ti i saobraćajna i ključevi". Pogleda Ćirko ključeve na širokom teškom dlanu, okrenu se oko sebe, zgrabi ključeve, a malog posla za kolonom žena. Mali je gledao u oca. Vidio je samo njegove velike oči.

Poslije kraće vožnje Glasinačkim poljem, skrenuše sa glavnog puta, uputivši se prema gradskom smetljištu. Ćirkova grupa pobode crne nogare mitraljeza u zemlju.

Dok su se muškarci iz Novoselaca grlili i ljubili, osuše rafali. Na zemlji su ležali zagrljeni bosi muškarci".

Došao sam po očevog 'jugu'

Četiri godine kasnije, 1996. godine, tvrdio je Debelenogić zaustaviše se IFOR-ovi transporteri pred kućom Miladina Gaševića Ćirka.

"Iz transportera izađoše vojni policajci sa američkim oznakama. Ćirko je baš sapirao šampon sa otetog "juge". Iz posljednjeg transportera izađe visok i lijep mladić. Pogleda u "jugu", stisnu šake, priđe Ćirku i stade ispred njega. Gledao ga je pravo u oči. Ćirko osjeti kako mu se hladna jeza spušta niz kičmu.

'Došao sam po očevog 'jugu' – reče mladić! Dok je kolona transportera u čijoj sredini je bio "jugo" odlazila uz veliku buku, dizala prašinu po seoskom putu, Ćirko je blijed gledao za njima i obamro od straha, stežući spužvu u jednoj ruci, dok je iz druge, iz crnog šlaufa, jednako oticala voda"...

Kako je Krsmanović razmijenjen za Ibrana Mustafića?

Tokom agresije na BiH, Aleksa Krsmanović obavljao je dužnost pomoćnika komandanta za pozadinu Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske, čiji je komandant Stanislav Galić osuđen na doživotni zatvor zbog granatiranja Sarajeva.

Krsmanović i general Đorđe Đukić uhapšeni su 30. januara 1996. godine na prilazu Sarajevu, pod okolnostima koje su tada izazvale brojne spekulacije. Na zahtjev Haškog tribunala, 12. februara prebačeni su u Haag, gdje su ih saslušavali istražitelji. Đukić je u martu optužen za zločine protiv čovječnosti, dok je Krsmanović početkom aprila vraćen u Sarajevo.

Nakon toga je prebačen u Centralni zatvor, ali su vlasti u Sarajevu donijele odluku da ga razmijene za Ibrana Mustafića, tadašnjeg poslanika u Skupštini Republike BiH, kojeg su srpske vlasti zarobile tokom genocida u Srebrenici. Krsmanović je oslobođen zajedno s još deset zatvorenika, dok su paljanske vlasti pustile Mustafića i oficira HVO-a Ivana Stjepanovića. Tadašnji viši tužilac u Sarajevu Domin Malbašić izjavio je da je pravosuđe u tom slučaju bilo zaobiđeno te da je tokom istrage prikupljen dokazni materijal koji je Krsmanovića teretio za ratni zločin. Prema njegovim riječima, da je ostao u pritvoru, Krsmanović bi bio optužen za nehuman odnos prema ratnim zarobljenicima i upotrebu zabranjenih ratnih sredstava. Istraga je, prema navodima iz teksta, pokazala da je Krsmanović tokom borbi na Treskavici nabavio projektile s hemijskim punjenjem, kojima su napadani položaji Armije RBiH. Također, prema izjavama svjedoka, dovodio se u vezu s etničkim čišćenjem i genocidom nad Bošnjacima na području Semberije i Romanije.