Maja, hrabra žena već 13 godina traži roditelje: Moja molba građanima Sarajeva

Da li možete plakati za nekim koga ne poznajete, pitala je autora ovih redaka Maja Tomić-Milosavljević u pripremama za intervju portalu Radiosarajevo.ba kojeg upravo čitate.

Piše: Faruk Vele

Ona nikada nije imala priliku upoznati svoje biološke roditelje, ali već 13 godina ne gubi nadu i ulaže dobar dio svoga slobodnog vremena kako bi saznala punu istinu o tome kako je potkraj ljeta prije više od 38 godina kao beba ostavljena u kartonskoj kutiji ispred dječjeg vrtića „Boško Buha“ u centru Sarajeva.

Nikog ne osuđujem

To je sudbina koju nijedno dijete ne bi smjelo doživjeti, iako je Maja, zahvaljujući divnim ljudima, pokojnim Sofiji i Milošu Tomiću, izrasla u ispunjenu, samosvjesnu i realiziranu mladu ženu, koja danas nikoga ne osuđuje.

Ne traži ništa osim odgovora na pitanja. Želi, razumljivo, znati ko je. To je duboko ljudski, i to je fer. Želi znati i ima li možda brata i(li)sestru, koji bi voljeli da je upoznaju, želi otkriti ima li rodbine u glavnom gradu Bosne i Hercegovine i našoj zemlji koji i ne znaju da je neko njihov tu, u blizini, i da bi rado da čuje glas o njima.

Da, Majina potresna ispovijest, koju je prenio i naš portal, odjeknula je regionom.

Pitali smo je za prve odjeke i da li je nakon objavljivanja priče i u bh. medijima dobila određena korisna saznanja o biološkim roditeljima.

„Davno sam objavila svoju priču u medije, iz razloga što su mi vrata institucija bila poprilično zatvorena, pa sam bila prinuđena da se medijski oglasim. Posle par godina sam rešila da to uradim opet, obzirom da prvi put nije dalo rezultate. Ovaj put je naišlo na najveći odaziv, iz razloga što su mnogi portali preneli prvobitni interviju za Večernji list BiH. Dobila sam pozive od ljudi koji su dali prilično jasne detalje, imena ljudi koji su radili u bolnici ili bili prisutni u tom periodu. Nažalost, uvek ima i poziva koji apsolutno nemaju veze sa temom koja je oglašena“, govori Maja za Radiosarajevo.ba. 

Plač bebe usred Sarajeva

Podsjetimo, u ranim jutarnjim satima 17. augusta 1982. u dvorištu sarajevskog dječjeg vrtića, koji je tada nosio naziv “Boško Buha”, čuo se plač djeteta.

Beba od samo nekoliko dana položena u kartonsku kutiju je plakala. Njezin plač privukao je jednu ženu koja se nalazila u blizini.

Vidjevši da je u kutiji živo dijete, žene je pozvala ondašnju miliciju koja je već od plača iznemoglu djevojčicu prebacila na kliniku Jezero, gdje je ubrzo zbrinuta. Bio je to Majin drugi rođendan. Kao datum njezinog rođenja upisan je 7. august 1982. godine.

Kako je ranije ispričala za Večernji list BiH, prema dostupnoj dokumentaciji, Maja je narednu godinu provela u Dječjem domu "Ljubica Ivezić", nakon čega su je, 5. juli 1983. posvojili Sofija i Miloš, sarajevski bračni par koji nije mogao imati vlastitu djecu.

Sve do njihove smrti Maja je vjerovala da su joj upravo oni biološki roditelji. Gospođa Sofija je, nažalost, umrla još 1989. godine. Miloš i Maja su rat proveli u Sarajevu, da bi 1996. godine nastavili život u Beogradu.

Nekoliko dana nakon očeve smrti prije 13 godina Maja je boravila u njegovoj vikendici kako bi pospremila stvari i složila papire, a potom pronašla rješenje o potpunom posvajanju koje je izdao Centar za socijalnu zaštitu Sarajevo! Jasno da je uslijedio šok, nakon čega počinje odiseja ove hrabre žene u potrazi za biološkim roditeljima.

Zanimalo nas je i koliko je sve ono što prolazi stresno za nju i njezinu porodicu, budući je i sama majka:

„Obzirom da ne prolazim kroz ovu situaciju prvi put, ne predstavlja stres za mene. Moja porodica je uz mene, imam punu podršku. Iscrpljuje energiju i oduzima mi vreme javljanje ljudi koji to rade iz drugih pobuda. Prijatno sam iznenađena odazivom ljudi iz Sarajeva, koji su se javili, što sa informacijama koje znaju, što sa željom da pomažu i dalje, ili samo pošalju poruku podrške, što se i događa. Svaki dan dobijem po neku informaciju koja može mnogo pomoći oko potrage“, kazala nam je.

Rado se sjeća i rodnog grada. Veli da da je imala lijepo djetinjstvo u Bosni.

„Prijatelje sa kojima sam i danas i kontaktu, i družimo se intenzivno. Stekla sam i nove prijatelje pre nekoliko godina, kada sam počela da istražujem ovu priču. Jedan od njih, nažalost, više nije živ, a zaslužan je za mnogo toga. Sa njegovom suprugom sam u kontaktu. Izuzetno ih cenim i volim. Volim doći u Sarajevo, vrati mi lepe uspomene, i vidim drage ljude sa kojima ću uvek ostati u kontaktu“, kazat će nam Tomić-Milosavljević.

Majina poruka

Želeći da ostvari svoj san i dođe do istine o svojim biološkim roditeljima i odgovore na pitanja, Maja je posredstvom Radiosarajevo.ba uputila poruku građanima Sarajeva:

„Pre svega bih zahvalila ljudima koji su izdvojili svoje vreme, koje je danas dragoceno i svi ga malo imamo zbog posla, obaveza, porodice, posvetili meni, da se jave, podrže, pomognu. To je nešto što mnogo cenim, i na čemu sam zahvalna. Takođe, bi bilo lepo, i meni lično drago, ako se jave osobe koje nešto znaju. Mislim da je prošlo vreme sramote i stida zbog nekih dela. Imam pravo kao i svako biće znati svoje poreklo, da li imam rodbinu. Ne osuđujem biološke roditelje, volela bih čuti tu stranu priče, kakva god da je. Nisam odgajana da osuđujem ili gajim loše misli prema bilo kome. Ostvarena sam osoba, zrela, i ja sam majka pre svega. Ako neko nešto zna, bila bih zahvalna da kaže“.

Najmanje što možemo učiniti jeste da, svako na svoj način, pomogne da ova priča dobije, ipak, jedan pozitivan epilog i,nadamo se, sretan kraj.
Ova sarajevska djevojčica to zaslužuje!