Kuća broj jedan: Priča o Hafizu Karahodžiću i tišini koja govori više od riječi

Tačno nasuprot mezarja u središtu Sarajeva, gdje su ukopani šehidi iz rata u Bosni i Hercegovini 1990-ih, nalazi se skromna, ali prijatna kuća s vidljivom pločom broj jedan na vratima. Kad uđete u kuću, susrećete čovjeka čiji su primjeri rijetki u današnje vrijeme.

Piše: Abuzar Ebrahimi Torkaman

To je osoba koja je u ratu izgubila sposobnost kretanja i koja nema noge. Bio je među prvim ranjenim u ratu u Sarajevu i već trideset godina posljedice tog ranjavanja u njegovom fizičkom postojanju čine da on bude čitav jedan svijet koji sjedi u ćošku (‘Ko god se okoristi znanjem, on je čitav svijet što u ćošku sjedi’,-poezija Ibn Yamina). Dva prodorna i privlačna oka, čelo obasjano svjetlošću iznutra i savršeno uredna brada ukrasili su to nevino i smireno lice, otkrivajući obličje čiji prizor – čak i u šezdeset i trećoj godini života ovog čovjeka –odvraća unutarnjost posmatrača od svake pomisli na zlo. U svom osamljenom kutku, koji je ugao između prozora i dnevne sobe; kada se okrene ulijevo, gleda u utihnule spavače (šehide), a kada pogleda udesno, vidi dnevni boravak stare kuće sagrađene od 'materijala' koji odiše mirisom ‘’duhovnosti’’.

Trending

Nastavlja se politički obračun: Turković traži odgovore od Konakovića o diplomatskim pasošima

Knjige su složene na polici na prozoru blizu njega kako bi mu bile nadohvat ruke. Iznad njegove glave, na ploči su vertikalno ispisani ovi Mevlanini stihovi: ‘’Poput izvora Salsabila i Zandžabila, sve je u znaku lijepog dženeta.’’ (Mesnevija, svezak 1)

Hafiz Mehmed Karahodžić je poznavalac Mevlane koji svake sedmice u svojoj mevlevihani – koja se vidi kroz prozor njegove kuće, na brdu iznad mezarja –čita, objašnjava i tumači Mesneviju onima koji žude za tim znanjem. On je i sam jedan od onih koji žude za Mevlanom i koji su pod dubokim uticajem škole Mesnevije. Srce mu je u Konji, a tijelo u Sarajevu. Ugušio je u sebi želju za slavom i odabrao put srca koji prolazi kroz kapiju razuma. Bit njegovih riječi prenosi se njegovim pogledom, a ostalo se prenosi jezikom.

''Ne znam kakva je tajna skrivena u tvome pogledu, tajna koja se može vidjeti, ali se ne može iskazati." (Ra'di Azarahši, poezija).

Jezik ljubavi je veoma oštar, prodoran i rječit jezik. Tokom okupljanja razmjenjuju se pojmovi i značenja koje tjeskoba riječi nije u stanju prenijeti.

"Ljubav posjeduje moć sažimanja jezika, pa stoga stogodišnji govor prijatelj prijatelju u jednome trenu oka iskaže." (Jamali Dehlavi, poezija)

Između imetka i znanja, on je odabrao znanje. Odložio je po strani puko zadržavanje na površinskom poznavanju interpretiranja Mesnevije i potrudio se da postane onaj koji istinski spoznaje tajne Mesnevije. U mladosti je bio očaran hafizom Halidom efendijom Hadžimulićem, poznatim poznavaocem i interpretatorom Mesnevije (mesnevihan) u Sarajevu, za kojeg se govorilo da ima tajnu i blisku vezu s Mevlanom.

Od tada, slijedeći njegova učenja, hafiz Mehmed je i sam postao očaran Mevlanom i nakon učiteljeve smrti, a na osnovu preporuka i išareta (smjernica) prije njegove smrti, najavivši mu radosnu vijest da će preuzeti mjesto mesnevihana, on je danas najistaknutiji mesnevihan u Sarajevu. Upravo kroz taj prozor otvorio mu se put ka bliskosti s Kur'anom i riječima nepogrešivih (ma'suma, a.s.). Njegove riječi ne izviru toliko iz pukog znanja, koliko potječu iz slasti onoga što je lično kušao.

Vjera u Uzvišenog Gospodara (Hazret-i Daver) u potpunosti je obuzela njegovo biće, pa je tako bez da se zarobio u okvire tarikatskog odnosa između muršida i murida (učitelja i učenika), krenuo Pravim putem (Siratul Mustekim) uz uputu i vodstvo Mevlane. On ne govori o svojoj bolnoj prošlosti, niti se žali i jada. Zadovoljstvo trenutkom i stanjem u kojem se sada nalazi odvratilo ga je od razmišljanja o prošlosti, dok mu radost razmišljanja o budućnosti i nada u Božiju milost i blagodati, za koje vidi da su mu već pripremljene, ne ostavljaju prostora za osvrtanje na ono što je bilo.

Riječ 'hamuš' (tihi), što je Mevlanino pjesničko ime (tehallus), postala je njegova odjeća i on živi zaogrnut njome. Glavnina našeg razgovora tokom ovog susreta temeljila se na tome da je 'sve na ovome svijetu znak' (kullu šej'in ājeh), znak istine o Biću Uzvišenog Boga. Treba uzeti u obzir svojstvo značenja znaka, te usmjeriti pažnju prema onome na šta taj znak ukazuje. Zadržavanje na samom znaku nije ništa drugo do idolopoklonstvo. 'Sve što te odvraća od Istine (Boga) i vezuje za sebe, tvoj je idol'. (Khaja Ayyub, Asrar al-Ghuyub).

‘’ Ti samo zakorači na put i ne pitaj ništa. Neka ti sam put kaže kada moraš ići.’’ (Attar Nišaburi, Mokhtarnama)’’

U svakom trenutku tog nedjeljnog popodneva, 21. aprila 2024. godine, dok smo bili njegovi gosti, padala je kiša i izvan kuće i unutar nje. Tamo, kiša milosti, a ovdje, kiša ljubavi i muhabeta. Mislim da je nebo bilo ljubomorno na te trenutke.

"Nebo zavidi parčetu zemlje na kojem dvoje ljudi, makar na trenutak, sjednu radi Boga."