"Kecelja je iz raja izašla"

Kada je riječ o uniformisanju učenika, i donošenju pravilnika o odijevanju učenika i nastavnika, odnosno profesora, na svim nivoima obrazovanja - mišljenja su podijeljena. Pitanje učeničkih uniformi, u osnovnim školama nije zakonom riješeno, tj. ta se odluka prepušta školama.

Kako kaže Sretko Žmukić, zamjenik ministra obrazovanja Kantona Sarajevo, i škole i roditelji upućivali su zahtjeve da se donese zakon o nošenju uniformi u osnovnim školama što bi riješilo pitanje prepoznatljivosti i pripadnosti jednoj školi, doprinijelo smanjivanju socijalnih razlika, zaštitilo odjeću, te riješilo pitanje neprimjerenog odijevanja. Ovu inicijativu je podržala Opština Centar, tako da sada deset od jedanaest škola na ovom području primjenjuje ovo pravilo.

Jedan od takvih primjera je Osnovna škola Musa Ćazim Ćatić u kojoj su, osim osoblja, već tri godine uniformisani u učenici. Jedan od motiva bio je problem neprimjerenog oblačenja, te je škola odlučila provesti anketu među roditeljima. Oko 78% roditelja bilo je za uvođenje uniformi.

Hamza Dobrača, direktor Osnovne škole Musa Ćazim Ćatić podržava ovo rješenje iz više razloga. Prvenstveno navodi bezbijednost učenika u samoj školi.
„Znalo se desiti da dođe neki „uljez“, koji namjerno pravi probleme, a kada djeca imaju unoforme, dežurnom osoblju lako je vidjeti ko su učenici koji pripadaju našoj školi“, kaže Dobrača.

Također, upravo ta pripadnost jednoj ustavi i kolektivu na vizualnom nivou u neku ruku spriječava djecu da možda na putu do ili od škole prave probleme ili se ponašaju nepristojno.

Ekonomski gledano, uniforme su veoma isplative. Koštaju 23 KM i štite odjeću koja je ispod, pogotovo na časovima likovnog ili za vrijeme velikog odmora. Još jedan od razloga je to da su s uniformom svi učenici jednaki, pa se djeca čiji su roditelji slabijeg imovinskog statusa ne osjećaju inferiorno.

U OŠ Musa Ćatim Ćatić bilo je pet ili šest pojedinačnih slučajeva da roditelji ne žele da im djeca nose uniforme. Kad je uniformu obuklo preostalih 700 učenika, i oni su se predomislili. Učenicima koji nisu imali novac za uniforme pomogla je Opština Centar.

Sanja Džeba, kostimografkinja, dizajnerica i majka djeteta koje ide u osnovnu školu kaže da je „kecelja iz raja izašla“. Naime, u razredu njene djevojčice došlo je do tuče upravo zbog odijevanja. Jedna djevočica čiji su roditelji imućniji i jako drže do oblačenja, hvalila se svojoj drugarici u razredu "markiranom" odjećom. Cijela situacija je kulminirala time što su roditelji djevojčice koja nosi markiranu odjeću tužili roditelje druge djevojčice.

Džeba smatra da je to skandalozno, te da ona jako pazi da njeno dijete u školu ide potpuno normalno obučeno. Smatra da bi djeca trebala izgledati što sličnije: „Kecelja je iz raja izašla. Naprimjer, u Francuskoj nemaju kecelje, ni uniforme, ali tamo je svijest o oblačenju podignuta na visok nivo i toliko su mogućnosti velike, da ti prosto ne možeš u školi prepoznati ko je kojeg socijalnog statusa. Zato, jer imaš vrlo jeftinu odjeću, a naročito dječiju odjeću. Postoji jedna firma koju skoro 80 % finansira država i cijene su smiješne. Tamo svoju djecu oblače i bogati i siromašni. Ja sam za uniformu, jer je naš mentalitet za uniformu. Nama treba uniforma, nemamo mi tu svijest o odjeći, jer mi smo skloni pretjerivanju. Ako je neko imućan, ima potrebu da to svi na prvu vide i skontaju“.



Sretko Žmukić, zamijenik minstra obrazovanja Kantona Sarajevo, kaže da je cijela priča o uniformama i keceljama bila podstrijek za ideju uvođenja pravilnika oblačenja u obrazovnim ustanovama. „U posljednje vrijeme sve više i učenika i nastavnika dolaze u školu, po našem mišljenju, ipak neprimjereno i oskudno odjeveni“ , kaže Žmukić.

Kada je riječ o kodeksu odijevanja, Žmukić kaže da će biti primjenjen od predškolskog uzrasta do visokog obrazovanja, i trebao bi biti uveden od naredne školske godine.

„Ja sam pristalica uniforme, uglavnom iz praktičnih razloga. Znači, prepoznatljivost učenika, jer imamo nekih drugih osoba koje ulaze u školsko dvorište škole koja nije njegova. Druga stvar je smanjivanje socijalnih razlika, i na kraju da se odjeća koja se nosi van školskih prostora sačuva,“ kaže Žmukić.

Kodeks će biti generalno pravilo, a ustanove će pojedinačno odlučiti da li će ga i koliko primjenjivati. Mnogi će se buniti, ili barem postaviti pitanje kako je moguće da neko nekome nameće kako se mora oblačiti. Gospodin Žmukić na to kaže:

„Stavovi su podijeljeni, ali upravo zato što mi nemamo izgrađen odnos o pristojnosti, onda nam trebaju pravila. Mislim da značajnu ulogu trebaju odigrati roditelji, posebno u osnovnim i srednjim školama. Mislim da je interes roditelja upravo da se izgradi taj kodeks pristojnosti. Mislim da demokratija koja u odijevanju prelazi u anarhiju neće dati rezultate. Ne samo u odijevanju već i u ponašanju. Ja lično mislim, da u kupaćem kostimu, ako je to izbor, nije pristojno ući u razred. Karikiram naravno, ali isto je tako sa oskudnom majcom ili suknjom, ne samo zbog mog 'staromodnog' stanovišta, već i iz praktičnih razloga koji podrazumijevaju i odvraćanje pažnje u razredu, što je najbanalniji primjer.“

Treba još napomenuti da uniforme nisu nikakav novitet, već da su se kod nas i prije nosile. Također, ne treba ih smatrati nikakvom odlikom tradicionalnog i konzervativnog društva, jer i djeca u mnogim drugim zemljama na zapadu nose uniforme koje samo ukazuju na pripadnost određenoj školi.

gasha, radiosarajevo.ba