Prisjetimo se kako smo birali kolektivnog šefa države: „Prebrojavanje“ za Predsjedništvo BiH

Mada se u bh. javnosti uloga Predsjedništva Bosne i Hercegovine ponekad precjenjuje, a nerijetko i podcjenjuje, nedvosmisleno je da je fokus na Općim izborima koji su se održavali u godinama poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma dominantno bio upravo na utrci za kolektivnog šefa države.

Razlozi za to se mogu tražiti u političkoj tradiciji, u iskustvima prethodnih sistema, pa i minulih vremena kada je uloga Predsjedništva države bila mnogo istaknutija, posebno u okolnostima agresivnog rata protiv BiH. Djelomično, naravno, i zbog uloge predstavljanja Bosne i Hercegovine u međunarodnim i europskim organizacijama i institucijama.

Kako god, bh. političke stranke opredjeljuju se da svoje najjače kandidate daju za Predsjedništvo BiH, nerijetko da bi se - kako je to uobičajeno kazati - „povukao“ kompletan politički projekt.

Trending

ASA Institut: O inovacijama i digitalnoj transformaciji u zdravstvenom sektoru

S obzirom na spomenutu političku tradiciju, ali i ulogu koju je izbornoj utrci namijenila praksa u BiH, neophodno je sagledati kako su se u posljednjih 20-tak godina odvijali izbori za članove kolektivnog šefa države. Tim prije jer analize ukazuju da će fokus i ovogodišnjih Općih izbora biti upravo na utrci za Predsjedništvu BiH i odluci ko će u naredne četiri godini sjediti tamo. Analiza ovih procesa bi, na koncu, mogla pomoći u razumijevanju budućih političkih kretanja.

Ko su kandidati na Izborima 2022

Na posljednjim Općim izborima u Bosni i Hercegovini 2018., koji su inače djelomično implementirani, za članove Predsjedništva BiH su birani Šefik Džaferović, Željko Komšić i Milorad Dodik.

Za razliku od ranijih izbornih ciklusa, u utrci za člana Predsjedništva BiH u oktobru 2022. godine naći ponajmanji broj kandidata.

Za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda kandidati su: Bakir Izetbegović iz Stranke demokratske akcije (SDA), Denis Bećirović, zajednički kandidat šire opozicije, te Mirsad Hadžikadić, ispred Koalicije „Država“. Ovo će utrku učiniti vjerovatno najzanimljivim dijelom izbora.

Kandidati za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda su: Borjana Krišto, zamjenica predsjednica Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i Željko Komšić iz Demokratske fronte (DF). 

Vojin Mijatović (SDP), Mirko Šarović (SDS), Željka Cvijanović (SNSD) i Nenad Nešić (DNS) kandidati su iz reda srpskog naroda između kojih će biti biran novi člana Predsjedništva BiH.

Izbori 2018. vs. Izbori 2022.

Na izborima 2018. godine kandidat SDA, Šefik Džaferović, osvojio je tad 212.581 glas, što je skoro 18.000 glasova više od tada drugoplasiranog Denisa Bećirovića sa 194.688 glasova. Mirsad Hadžikadić prije skoro četiri godine imao je podršku 58.555 glasača.

Ono što, međutim, treba uzeti obzir i što bi mogla biti prednost Denisa Bećirovića kao zajedničkog kandidata „šire opozicije“ jeste činjenica da na ovim izborima među kandidatima nisu, recimo, Fahrudin Radončić koji je 2018. dobio 75.210, kao ni bivši predsjednik Stranke za BiH i direktor Elektroprivrede BiH, Amer Jerlagić, sa 9.655 glasova. Tamo nije ni Senad Šepić koji je dobio 29.992 glasa, ali oni je on u međuvremenu ušao u savezu sa prof. Hadžikadićem u Koaliciji „Država“.

Budući je ovaj put broj kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda prepolovljen, odluku o budućem stanovniku zgrade u ulici Musala mogla bi odlučiti sposobnost kandidata da, pored ranijih apstinenata i novih birača, animiraju bazen od skoro 115.000 glasača onih kandidata čijih imena ovaj put neće biti na izbornom listiću ili njihove opcije zvanično nisu isturile kandidate.  

Naravno, mnogo toga će ovisiti i od činjenice da li će, primjerice, Bakir Izetbegović uspjeti zadržati sve glasače Šefika Džaferovića - s obzirom na procese atomizacije u SDA - ili će ih oštrom mobilizacijom, kojoj svjedočimo posljednjih sedmica, eventualno, i povećati. Važno za konačan ishod bit će, jasno, i to da li će Bećirović i Hadžikadić održati povjerenje svih onih koji su im dali glasove 2018.

U Zenicu kada pođem ja

Na izborima prije četiri godine Željko Komšić je suvereno pobijedio lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića. Željko Komšić je dobio podršku širom Federacije BiH i osvojio 225.500 glasova, dok je šef HDZ-a imao 154.819 glasova.

Za razliku od izbornog ciklusa 2018. godine na izborima 2022. na listi neće biti dr. Diane Zelenika (HDZ 1990), koja je četiri godine ranije imala 25.890 glasova, Boriše Falatara iz Naše stranke (16.036 glasova), te Jerka Ivankovića Lijanovića (6.099 glasova).

Ivanković - Lijanović bi možda i bio među kandidatima, ali je u međuvremenu upućen na izdržavanje sedmogodišnje kazne zatvora u Zenicu - zbog zloupotrebe položaja ili ovlasti!

Umjesto Čovića na megdan Komšiću će ovaj put Borjana Krišto koja je već imala sraz sa predsjednikom Demokratske fronte, i to na izborima 2010. kada je on još bio kandidat SDP-a. Tada je Komšić izdominirao, osvojivši 337.065 glasova na razini FBiH i dijaspore. Čak 228.000 glasova više od Krišto koja je imala 109.758 glasova. Martin Raguž je te 2010. godine imao 60.266, a Jerko Ivanković Lijanović više nego solidnih 45.397 glasova. Ostali kandidati su imali ispod jedan posto glasova.

Ipak, za razliku od 2018., Krišto i Komšić će se moći boriti za povjerenje dodatnih skoro 50.000 birača koji su ranije dali povjerenje kandidatima drugih opcija i kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda.  

U utrci za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda 2018. godine je suvereno pobijedio Milorad Dodik osvojivši 368.210 glasova, nasuprot prof. Mladenu Ivaniću koji je imao 292.065 glasova i borio se za drugi mandat.

Više od 23.000 glasova ostvarili su ukupno i ostali  kandidati: Mirjana Popović i Gojko Kličković, inače bivši optuženik za ratne zločine koji je u maju 2013. oslobođen optužbi pred Sudom BiH.

Iskustvo Općih izbora 2014.

Pogledajmo sada kakav je odnos snaga bio 2014. godine kada je posljednji put kandidat za člana Predsjedništva BiH bio Bakir Izetbegović, aktuelni predsjednik SDA.

Osvojio je tada 247.235 glasova, što je skoro 35.000 glasova više u odnosu na Šefika Džaferovića četiri godine kasnije. Mada je ličnost Izetbegovića markantnija u odnosu na aktuelnog člana Predsjedništva BiH, ovo, naravno, ukazuje i na proces opadanje podrške kandidatima vodeće bošnjačke stranke kroz izborne cikluse. Izetbegoviću glavni protukandidat bio Fahrudin Radončić, koji je tada imao značajnih 201.454 glasova.

Tada naime nije bilo zajedničkog kandidata šire opozicije pa je dr. Emir Suljagić iz DF-a, današnji direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari osvojio visokih 114.334 glasa. Bakir Hadžiomerović, iz SDP-a i aktuelni direktor JP „Sarajevo“ imao je podršku 75.369  birača, nešto slično kao Radončić 2018. Prvi komandant Armije RBiH Sefer Halilović dobio je te prije osam godina 66.230 glasa, a reisu-l-ulema 1993.-2014. dr. Mustafa ef. Cerić podršku 33.882 birača.

Budući se te godine Željko Komšić nije mogao kandidirati, Dragan Čović se - prvi put od kako ga je 2005. godine smijenio visoki predstavnik Paddy Ashdown - ponovo vratio u Predsjedništvo BiH, i to sa osvojenih 128.053 glasa. Pobijedio je tada Martina Raguža koji je imao solidnih 94.695 glasova.

U tijesnoj utakmici Mladen Ivanić je sa 317.799 pobijedio aktuelnu predsjednicu RS-a i budući kandidatkinju za člana Predsjedništva BiH, Željku Cvijanović, koja je imala 310.867 glasova. Razlika je bila tačno 6.932 glasa. Legenda kaže da je Ivaniću odlučujuću podršku dali Bošnjaci koji žive u bh. entitetu RS.

Izbore koji su održani sada već davne 2010. godine spominjali smo ranije zbog „bliskog susreta“ aktuelnih kandidata Borjane Krišto i Željka Komšića.

Učio od Alije i sarajevske jalije

No, prisjetimo se još zanimljivih detalja. Bili su to prvi izbori na kojima je kandidat za člana Predsjedništva BiH bio Bakir Izetbegović. Osvoji je 162.831 glas, 20-tak hiljada više od Fahrudina Radončića sa 142.387 glasova. Radončić je godinama kasnije iznosio sumnje u izbornu prevaru, no ona nikada službeno nije potvrđena.

Inače, tada se glavna izborna utakmica vodila između Radončića i Harisa Silajdžića, koji je četiri godine ranije, 2006. godine, na poznatom konceptu „100 posto BiH“ postao član kolektivnog šefa države.

I Radončić i Silajdžić ostavili „Alijinog sina“ na miru, iz taktičkih razloga, vjerujući da ga je tadašnji predsjednik SDA Sulejman Tihić kandidirao da „potroši“ neugodnog protukandidata sa Kongresa SDA 2009. godine. I dok su se Haris i Fahro žestoko tukli pobijedio je - Bakir!

„Učio sam od Alije i sarajevske jalije“, kazat će Izetbegović u jednom intervjuu iz tog vremena.

Inače, Haris Silajdžić je tada osvoji 117.240 glasova. U odnosu na četiri godine ranije izgubio je nevjerovantnih 233.280 glasova!

Na ovim izborima kandidati su bili i Ibrahim Đedović iz DNZ-a, Mujo Demirović iz BPS-a, pjesnik i profesor Đemal Latić iz A-SDA, Ibrahim Ibro Spahić iz GDS-, prof. Izudin Kešetović u ime BOSS-a Mirnesa Ajanovića, te Aida Jusić, nezavisna kandidatkinja. Svi zajedno imali su nešto više od 44.000 glasova.

Na izborima 2010. godine po drugi put je u Predsjedništvo BiH ušao blizak Dodikov suradnik, Nebojša Radmanović, sa 295.629 glasova. Za tačno 6.000 glasova pobijedio je Mladena Ivanića sa 289.629 glasova. Nešto slično onome što će se dogoditi četiri godine kasnije kada je Cvijanović bude izgubila od današnjeg počasnog predsjednika PDP-a.

Dolazak Sulejmana Tihića

Iako su sada već davna politička prošlost treba podsjetiti da je na izborima 2006. godine Haris Silajdžić osvojio 350.520 glasova, nasuprot Sulejmana Tihića sa 153.683 glasa. Kampanja da se „glasa za Harisa i SDA“ koja se širila među Bošnjacima dovela je to Tihićevog poraza i žestokih unutarstranačkih gibanja koja će rezultirati podjelama i formiranjem A-SDA.

Željko Komšić je te 2006. godine prvi put ušao u Predsjedništvo BiH osvojivši 116.062 glasa. Uvjerljivo je „dobio“ Ivu Miru Jovića (HDZBiH) koji je imao 76.681 glas. Životopisni profesor povijesti iz Kiseljaka, inače rodom iz Trebižata, koji je iznenada zamijenio Dragana Čovića kada ga je 2005. smijenio Ashdown, zaprijetit će da „Predsjedništva BiH neće biti ako tamo neće sjediti Ivo Miro Jović“. I bi Predsjendištvo.

Komšić je te godine iznenađujuće pobijedio i Božu Ljubića (HDZ 1990), dr. Zvonka Jurišića (HSP) i Mladena Ivankovića Lijanovića (RzB)

Nebojša Radmanović je osvojio tada prvi mandat sa 287.675 glasova, ispred SDS-ovog Mladena Bosića koji je imao 130.824 glasa.

Na izborima održanim prije tačno 20 godina, 2002. godine, projekt međunarodne zajednice Alijansa za promjene, zapečatio je Sulejman Tihić, nova ličnost u vrhu političke scene BiH i budući dugogodišnji lider SDA. Tihić tada pobijedio Harisa Silajdžića - čija stranka je bila član Alijanse - sa 192.661 glasom. Osnivač Stranke za BiH imao je 179.726 glasova.

Dragan Čović suvereno je pobijedio za člana Predsjedništva BiH sa osvojenih 114.606 glasova (61 posto) ispred Jerke Ivankovića Lijanovića koji je dobio podršku 32.411 glasova, pa i Miju Anića sa 16.345 posto glasova.

Mirko Šarović, koji će, ove godine, 20 godina kasnije ponovo pokušati da uđe u Predsjedništvo BiH osvoji je tada sa 180.212 glasova, potukavši Nebojšu Radmanovića koji je imao podršku 101.119 glasača. Šarović, dakle, ima iskustvo u pobjeđivanju SNSD-a.

Nakon što je Šarović podnio ostavku na mjesto predsjedavajućeg Predsjedništva BiH u aprilu 2003. godine, umjesto Mirka Šarovića za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda izabran je Borislav Paravac, koji ne samo da se američkim zvaničnicima (!) hvalio četničkim porijeklom, već mu se trenutno sudi za ratne zločine. Šarovića je u februaru 2004. godine visoki predstavnik Paddy Ashdown smijenio s pozicije potpredsjednika SDS-a i zabranio mu politički angažman…Rehabilitiran je 2011. godine te je svojevremeno bio jedan od boljih državnih ministara.

Izetbegović, Krajišnik, Zubak, Jelavić…

Prvi saziv Predsjedništva Bosne i Hercegovine u postatnoj zemlji izabran je u septembru 1996. godine, direktnim glasanjem u Federaciji Bosne i Hercegovine i u Republici Srpskoj. Za člana Predsjedništva BiH  izabran je Alija Izetbegović (radi usporedbe sa današnjim izbornim rezultatima treba reći da je predsjednik SDA tada dobio 730.592 glasa), za člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda kasniji osuđenih za ratne zločine, Momčilo Krajišnik (690.646 glasova), a za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda Krešimir Zubak (330.477 glasova).

Ovaj saziv Predsjedništva vršio je dužnost do oktobra 1998. godine, kada su implementirani rezultati izbora iz septembra iste godine i kada je konstituiran drugi saziv Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Drugi saziv Predsjedništva Bosne i Hercegovine konstituiran je u oktobru 1998. godine. Te godine, na Općim izborima, u Predsjedništvo su izabrani: Alija Izetbegović za člana Predsjedništva BiH, Živko Radišić za člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda i Ante Jelavić za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. U oktobru 2000. godine Alija Izetbegović se povlači sa funkcije ličnom odlukom. Visoki predstavnik je u martu 2001. godine, ličnom odlukom, smijenio sa funkcije člana Predsjedništva Antu Jelavića.

Od kraja marta 2001. godine, a na osnovu Zakona o popuni upražnjenog mjesta člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Parlamentarna skupština bira Beriza Belkića na funkciju člana Predsjedništva BiH i Jozu Križanovića za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Živko Radišić je ostao na funkciji člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda.