Kako je o Sarajevu pisao Evlija Čelebija: To je bijelo zrno bisera

Evlija Čelebija, putopisac, ili kako je sam sebe nazivao Evlija Muhamed Zilli sin Dervišev (sejjahi alem) rođen je u Istanbulu na današnji dan, 25. marta 1611, a umro 1679. godine. U toku od 40 godina (1631.-1670.) poduzeo je više velikih putovanja po tadašnjem Osmanskom carstvu i izvan njega te učestvovao i u ratovima pod sultanima Ibrahimom i Muhamedom IV.

Slavni će  Čelebija Sarajevo posjetiti na svom putu, kako je zapisao*, iz Velikog Varadina u Bosnu, 1660. godine. Čelebija će iz Velikog Varadina (grad u Rumuniji, op.pr.) put Bosne krenuti u društvu Kose Ali-paše, vrhovnog serdara Osmanlija u pohodu protiv Varada. Pratit će ih tri hiljade vojnika, teški tovar, kako piše turski putopisac, sedam stotina kola blaga. Preko Beograda i sela Zavije, potom Valjeva, Čelebija će stići i u Srebrenicu za čije stanovnike kaže da su prijatelji stranaca.

Priča o Osmanlijama na području Sarajeva

*Iz knjige Putopis Evlije Čelebije Odlomci o jugoslavenskim zemljama, Svjetlost Sarajevo, 1967.

Odatle će, preko dva hana i Glasinca, stići u „Šeher i grad Sarajevo“ (o njegovom opisu historije Sarajeva naš je portal već pisao). Navodi Čelebija kako su Osmanlije na mjestu gdje je sad Careva džamija** podigli veliki dvor (saraj) po kojem će Sarajevo i dobiti ime (Saray-ovasi, polje ispred dvora): „A kako je, opet, velikoj rijeci ime Bosna to je ime rijeke spojeno s imenom šehera, pa se on naziva Bosna-Saraj.“

(**knjiga napominje da dvor nije bio na mjestu Careve džamije, već niže u blizini Čokadi Hadži Sulejmanove džamije, uz koju se nalazi turbe 'sedam braće, op.pr.)

Sedam braće

U Sarajevu su, uz dizdara, piše Čelebija, bili još i muftija, predstavnici šerifa i Portinih spahija, pokrajinski arhivar, alajbeg, ceribaša, juzbaša, šerijatski sudac, aga janjičar budimskog kola, carinski povjerenik, građevinski nadzornik, gradski subaša, povjerenik za harač...

Sarajevo je u očima Čelebije krasan, malen grad (izračunao je putopisac da mu je cjelokupna površina četiri stotine koraka) sazidan od kamena na jednom visokom brdu, koji izgleda kao bijelo zrno bisera. Na sjeveru hendek (opkop s vodom oko odbrambenih zidova), na jugu „provalija kao pakao, duboka za dva minareta“. S te je strane tvrđava uništena, ali se Sarajevu, s te strane, nije moglo nauditi. Ipak, drugi dijelovi tvrđave, ceste prema Mokrom i Degirmenlija (dio Vratnika kojim je tekao dio Moščanice na kojem su bili mlinovi), strahuje Čelebija, tako su u lošem stanju da bi ih lako srušio udarac topa.

Grad je čuvao zapovjednik ili dizdar, a unutar tvrđave je živio imam, dva mujezina, vojni svirači (mehteri), te su bili smješteni magazini žita i nekolicina vojničkih kuća. Na pitomim brežuljcima, dalje bilježi Čelebija, i s obje strane Miljacke nizale su se „krasne i simpatične kuće“, prizemne i na sprat, njih 17,000. Pokrivene su bile ćeremitom (crijep od ilovače, pečen u kalupu, op.pr.), rjeđe šindrom (cijepane jelove ili hrastove daske), a svaka je imala 'živu vodu'.

Ferhad-begova džamija

Postojala su i tri saraja, gdje su besplatno konačili putnici i namjernici: Isa begov saraj (gdje je danas han Kolobara), Husrev begov (uz bezistan), tj. kameni Tašlihan koji je propao 1879, i Skender-pašin (danas Skenderija). Također, radila su još i 23 hana

Bilo je tada u Sarajevu i nešto preko stotinu džamija (iako Čelebija navodi broj 177, napomena knjige ističe da su u to doba mogle biti dignute 104 džamije i mesdžida). Kao jedna od ljepših, Čelebiji je bila Ferhad-begova džamija, tada prekrivena olovom, a 'najživlja' u to doba bila je (Gazi) Husrev begova džamija. Bila je to starinska bogomolja s kamenim minaretom, piše putopisac, čiji su vakifi bili tako bogati da je jedan, za vrijeme velike zime u Sarajevu, 'naredio' da se za džemat grije voda u kazanima, „velikim kao imaretski, pa je kroz sve hanefijske česme provedena topla voda kao rajsko vrelo Selsebil“.

Crkve su bile malene, bez zvona; one srpskih i latinskih kršćana bile su u dobrom stanju. "Evropejci, Frenci i Grci takođe vrše obrede u ovim crkvama; ima i jedna jevrejska sinagoga."

Čelebija piše i da je bilo preko stotinu osnovnih škola, a vakif bi darivao marljivu djecu. U gradu je bilo i preko stotinu i deset česama iz kojih stalno teče zdrava voda. Njemu su rekli i da u šeheru ima hiljadu i šezdeset vrela; on navodi da je voda koja dolazi s vrela Crnil (Zmajevac) 'voda života'. Bunara je bilo 700, vodenica 176 – jedna za noć melje 50 kila brašna, pet javnih kupatila. Svaka je kuća imala peć, a bilo je i oko 670 kupatila „u gospodskim kućama“.

U Čaršiji je bilo 1,080 dućana, „uzori ljepote“. Glavne ulice su bile čiste, a mogla se kupiti roba iz Indije, Arabije, Perzije, Poljske, Češke: skupocjena sukna, fina svila...

Na Miljacki je tada bilo sedam mostova – tri kamena, četiri drvena. Najistaknutija je bila Careva ćuprija (i danas se ovdje nalazi most), nizak, ali 250 koraka dug most. Ta je ćuprija srušena 1896, prethodno je tu i Isa beg podigao svoj most. Uz nju, kameni su još bili i Latinska ćuprija (digao ju je Ali Ajni-beg) i treći most je bio kraj Vijećnice, imena Hadži Huseinov. Ovaj je bio sarajevski gradonačelnik ili šeher-ćehaja pa je narod prozvao most Šeherćehajin. Priča se i da na groblju na Alifakovcu ima grob u kojem je ukopan graditelj ovog mosta: na tom spomeniku nema nikakvog natpisa (iz knjige Vodovodi i gradnje na vodi, Hamdija Kreševljaković).

Zapisat će još Čelebija kako su brojni gradovi po imenu Saraj na zemlji. „Ali ovaj bosanski, kameni Šeher-Sarajevo je od svih naprednijih, ljepši i življi.“