JAVA brani Sarajevo

Piše: Aida Salketić

U vrijeme političkog i kulturalnog kolapsa u Bosni i Hercegovini, u Sarajevu se otvorila prva komercijalna galerija namijenjena izlaganju i prodaji djela savremene umjetnosti, u vlasništvu gospođe Nade Rašidović, galerija JAVA. Izuzevši pominjanje gospođe vlasnice, ova rečenica u početku odmah zvuči apsurdno, jer komercijalna galerija i politički kolaps idu zajedno u jednoj rečenici samo onoliko koliko se ta rečenica odnosi na nelegalne profitere. Kada je u pitanju kultura i umjetnost, a pogotovo kultura i umjetnost u Bosni i Hercegovini sada, za odluku o otvaranju komercijalne galerije teško da se može razlučiti da li je hrabrost ili ludost, ili nešto treće? Ne, ovo nije glas ironije, niti nipodaštavanja, već glas nevjerice, poštovanja i ohrabrivanja.

Činjenica jeste da u glavnom gradu Bosne i Hercegovine teško da postoje preduslovi za kvalitetno poslovanje komercijalne galerije. Uzmimo u obzir najobičniju činjenicu: druga je polovica 2011. godine, 21. je stoljeće, a u Sarajevu se otvara PRVA komercijalna galerija savremene umjetnosti. Ne zvuči li to, u kontekstu svjetske tradicije komercijalnih galerija, malo kasno? Ako se pokušamo opravdati govorom o komunizmu do prije dvadeset godina, zatim četverogodišnjem ratu i posljedicama koje je on donio, shvatit ćemo da to samo doprinosi tvrdnji da su preduslovi za komercijalnu galeriju izrazito loši, pogotovo o ovom momentu. Više nego razumno je postaviti pitanje da li kod nas uopšte postoji tržište gdje bi jedna komercijalna galerija bila održiva? Sigurna sam da u Sarajevu i Bosni i Hercegovini postoje ljudi koji imaju dovoljno novaca da ih troše na umjetnine, no šta kada se radi o savremenoj umjetnosti? Šta kada se radi o umjetničkom djelu koji nije pejzaž ili portret u zlatnom ramu? Ovime ne želim omalovažavati niti jedan medij, motiv ili način stvaranja, nego reći to da su u savremenoj umjetničkoj praksi prisutni mediji na koje naša publika nije navikla, pred kojima se osjeća čak možda i nelagodno i nema dovoljno obrazovanja da samom sebi objasni zašto je to umjetničko djelo ili zašto nije. Još većoj zbunjenosti doprinosi i cijena od par stotina eura koja stoji pored djela.

Hrabar i hvalevrijedan potez

Upravo zbog svih navedenih činjenica i situacija, gdje bi se o svakoj pojedinačno moglo posebno pričati i razmišljati, sagledavajući ih sve sistemski i razumno, otvaranje komercijalne galerije u centru Sarajeva trebalo bi smatrati prije ludošću i nedokučivim ambicijama nego pametnim potezom. No, s druge strane, otvoriti galeriju u onom momentu kada se Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine zatvara, kada Zemaljski muzej govori o problemu grijanja pred nadolazeću zimu i kada direktor kolekcije savremene umjetnosti Ars Aevi protestuje i nastoji dobiti podršku od institucija, po mom mišljenju je hrabar potez vrijedan svake hvale, podrške i promišljanja.

---

Damir: Umjetnost ima ulogu žene koja kreči stećke u selu. Dakle to je žena koja je neudata, ostala usidjelica, ne znate šta ćete sa njom i onda selo njoj dodijeli važnu ulogu da kreći stećke. Kao i ta žena, umjetnost kod nas ima simboličnu vrijednost, pogotovo savremena umjetnost, jer nije komoditet, nije nešto što se može prodati. Tako barem vjeruju ljudi ovdje, jer niko ne bi kupio jednu ediciju ili jedan video između pet ili deset videa jedne edicije, jer ta filozofija i taj rezon ovdje ne postoji. Savremena umjetnost kod običnog čovjeka ima simboličnu vrijednost ali nema tržišnu vrijednost, jer su kultura i savremena umjetnost pali na niske grane. Negdje vani, savremena umjetnost ima daleko veću i tržišnu i simboličnu vrijednost, čak puno veću tržišnu nego simboličnu.

---

U razgovoru sa kustosom galerije, umjetnikom Damirom Nikšićem, saznala sam da je ovakva profilacija galerije JAVA nastala na inicijativu njega i umjetnika Daniela Premeca. Sa izuzetno dobrom lokacijom u centru grada i skromnim ali itekako iskoristivim prostorom, galerija je kroz svoje dugogodišnje postojanje već podržavala i promovisala rad uglavnom modnih dizajnera, gdje smo ponekad mogli vidjeti i neku umjetničku izložbu. Promovišući imena poput Amne Kunovac Zekić, galerija JAVA je stvorila image poznavaoca dobrog i, usudit ću se reći elitističkog stila, a i odabir umjetnika za prve tri izložbe ostao je na visokom nivou. Prvo otvorenje u galeriji, gdje je svoje polaroide izložio Nebojša Šerić Šoba, popratilo je otvorenje slika Damira Nikšića i zatim nedavno otvorena izložba Gordane Anđelić Galić. Umjetnica i oba umjetnika iza sebe imaju bogatu izlagačku karijeru i prepoznatljiva su imena izvan granica i Bosne i Hercegovine, a i regije, a kustos galerije planira i dalje pozivati naše umjetnike i umjetnice koji su već izgradili internacionalne karijere.

Istorija umjetnosti Sarajeva

---

Damir: Ono što želim da pokažem u ovoj galeriji je istorija umjetnosti Sarajeva. Ja to hoću da predstavim jer ti su ljudi marginalizirani, trivijalizirani pa operizirani. Ko god je preuzeo ovaj grad, nas je odbacio na stranu, a ja jednostavno neću da trpim to. Želim da ovdje izlaže krug ljudi koje ja znam, koji su se već pokazali, dokazali, koji izlažu internacionalno, a kojih ovdje nema.

---

Usudit ću se reći da bi u svakoj drugoj sredini ovakav likovni program trebao izazvati poštovanje i redove pred ulazom, što kod nas nije slučaj. Interesantno i nažalost više nego tačno zapažanje o slici i stanju glave ulice kao najreprezentativnijeg  predstavnika našeg grada i mentaliteta, te o odnosu prije svega mladih umjetnika prema sceni i prema starijim stvaraocima, imao je Damir u našem razgovoru nakon prvog otvorenja u galeriji.

---

Damir: Galerija JAVA je u Titovoj ulici, Titova 21. U toj ulici se dešava sada da je došao Azel France i dolaze takve neke firme koje su trećerazredne firme, kao McDonald’s na čije otvaranje dolazi gradonačelnik. OK lijepo je to, ali McDonald’s je u stvari fast food. Titova ulica... ja je nekako doživljavam kao neki naš Wall Street, ona odražava šta je to u Sarajevu. Bitno mi je da se Titova ulica prepozna kao odraz dešavanja u gradu i da pokaže šta ovaj grad znači, koliko je kosmopolitski. Mnogi ljudi koji su Sarajlije bježe iz Titove ulice, ne žele da prolaze Titovom ulicom, zaobilaze je i ne žele da smetaju. Sarajevo i Sarajlije trebaju osvojiti svoju Titovu ulicu i pokazati šta je u stvari Titova ulica i šta je u stvari Sarajevo. Mi smo predali Titovu ulicu da bude ne znam šta. Ubacilo se tu nekih jeftinih banaka, jeftinih radnji koje nisu refleksija jedne glavne ulice, jednog glavnog grada, jedne metropole. Ja želim u galeriji JAVA da postavim jedan izlog u kojem će se odražavati visoka i savremena umjetnost sarajevske scene. Krenut ću sa lokalnim umjetnicima, mada je sve otvoreno. Hoću da prvo postavim određene standarde, da tu bude izvozna a ne uvozna roba. Postavio sam cijene u eurima jer želim da ljudi vide koliko ti radovi zaista koštaju u Evropi. Umjetnici su ovdje kao taoci onih koji ih ubjeđuju da njihova djela ne vrijede toliko. Ta galerija je neka moja borba i nada koju treba da dam mladim umjetnicima da, ako dođu da izlažu u JAVA galeriji, da će tu prodati svoj rad za grdne pare i moći će da žive šest mjeseci u Sarajevu. O tome sanja svaki umjetnik. Ti snovi su uništeni, jer nema takve galerije. U Sarajevu nema galerije u kojoj se mogu kupiti radovi Brace Dimitrijevića. U Zagrebu možeš kupiti rad Brace Dimitrijevića, a u Sarajevu nema galerije koja prodaje njegov rad. Stravično je da smo to propustili. Moramo imati galeriju koja prodaje certificirane radove naših najvećih umjetnika. Eto to je moja borba.

---

Širi krug ljudi?

Nije neobično čuti da umjetnici i ostali profesionalci koji se bore za afirmaciju lokalne umjetnosti i kulture često govore o problemu našeg ličnog nepoštivanja i nipodaštavanja onoga što je sa ovih prostora, onoga što je naše i lokalno. Za mlade umjetnike, ali i za ostale, kao da je u betonske temelje zakopan stav da ovdje perspektive nema i da je negdje vani bolje. Takav zaključak podržava i jednostavna činjenica da je na otvaranjima u galeriji JAVA najmanje mladih umjetnika. Svi oni kao da žele nešto izvan konteksta u kojem jesu i kao da se nimalo ne trude da iz tog konteksta upotrijebe prednosti i iskoriste ih u svrhu napredovanja, rada i stvaranja bolje klime.

---

Damir: Ovi mladi ne znaju koliko je to bitno (galerija JAVA koja podržava lokalne autore, op. a.), oni su još uvijek u fazi da je tamo negdje budućnost. Oni ne znaju da poštuju starije kolege, jer smo mi previše dostupni. Ovo je Sarajevo, mi smo dostupni i mi želimo da budemo takvi, ali mnogi mladi ne kontaju da je to luksuz i privilegija. Negdje tamo nismo dostupni kao što niko nije dostupan, moraš se najaviti jer je život drugačiji. Umjesto da koriste to, oni poslije par pića odmah misle da pričaju sa ocem, kojeg ne vole.

---

Kao i o problemu Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine, tako i o galeriji JAVA i bilo kojoj drugoj kulturno-umjetničkoj instituciji, ovdje se također nameće problem opšte needukovanosti građana Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Na otvaranjima u galeriji JAVA vidimo poznata lica koja možemo sresti i na drugim otvaranjima. Galerija, bez obzira na svoju transparentnost i povoljnost lokacije, još uvijek nije počela privlačiti značajno širi krug ljudi. Nažalost, mnogo je onih koji misle da (bilo koja) galerija samo nepotrebno zauzima prostor i da bi se te umjetnine trebale rasprodati te prostor ustupiti nekom unosom biznisu. Dok se god bude dopuštalo da jedan takav stav, koji na jedan način oslikava i stav države i politike prema kulturi i umjetnosti, preovladava i odgaja djecu od vrtića do srednjih škola, obećavajuće budućnosti za kulturu i umjetnost u Bosni i Hercegovini nema.

Situacija jeste teška, no to ne znači da svi trebaju ‘poklopiti ušima’ i čekati neka sretnija vremena. Upravo suprotno! Ko god ima mogućnosti, a to su manje-više svi zdravi i sposobni ljudi, bili to entuzijastični srednjoškolci, melanholični i zamišljeni studenti ili zabrinuti profesionalci, trebao bi se ugledati na primjer galerije JAVA i uraditi korak naprijed u promovisanju i afirmaciji umjetnosti. Galerija JAVA možda ne posluje po najvišim kriterijima po kojima posluju svjetski poznate komercijalne galerije, a nekom sitničavom analizom mogle bi joj se naći greške i nedostaci koje bi se u drugoj sredini skupo kažnjavale, no ono što ova galerija jeste uradila, za razliku od mnogih koji to nisu uradili, jeste da se ohrabrila i pokušala. Uz malo podrške, sreće i kreativnih ideja, ova galerija bi zbog svoje lokacije, prostora i ljudi koji su odgovorni za njeno postojanje i program mogla postati Noina arka za umjetnost, a posebno savremenu umjetnost Sarajeva i Bosne i Hercegovine.