Ivan Pavao II - najpopularniji papa modernog doba

Pontifikat Ivana Pavla II., slavenskog pape putnika, poliglota, sportaša, književnika, koji je umro u travnju 2005., pamtit će se po njegovim putovanjima i golemoj medijskoj pokrivenosti njegovih aktivnosti, po izravnoj komunikaciji s pastvom i hrabrosti u traženju oprosta za grijehe Crkve, promicanju ekumenizma, ulasku u sinagogu i džamiju, dubokoj sućuti za manjine i nepokolebljivoj obrani tradicionalnih crkvenih učenja.
 
   Papa Ivan Pavao II., koji će biti proglašen blaženim 1. svibnja, od stupanja na dužnost 1978.  godine  na svoja 103 putovanja po 131 zemlji vjernike je pozdravljao na više od 60 jezika, a sam ih je govorio osam. Preminuo je 2. travnja 2005. prekinuvši patnje koje su ga nemilice pogađale oduzimajući mu godinama otpornost i energiju. Pokušaj atentata 1981., operacija tumora 1992., prijelom kuka dvije godine poslije, operacija slijepog crijeva 1996., Parkinsonova bolest, dvije hospitalizacije početkom 2005., teško su iscrpili 84-godišnjega rimokatoličkog poglavara koji sebe nije ni znao niti je želio štedjeti.
 
   Od prvoga putovanja u Meksiko 1979., Papa-putnik prevalio je dva milijuna kilometara zrakoplovom, automobilom, brodom. Slikovito, 31 put obišao je svijet, a 3,23 puta prevalio udaljenost od Zemlje do Mjeseca.
 
   Stanovnik Vatikana zbog svojih je pohoda gotovo tri godine izbivao iz svoga doma u najmanjoj državi svijeta, ali je zato u Rimu ili za pastirskih putovanja 400 milijuna ljudi srelo toga čovjeka čija je karizma znala privući vjernike koji su molili za njegovo ozdravljenje.
 
   Slavenski Papa pomogao je da svijet prizna pravo na samostalnost Sloveniji i Hrvatskoj, njegovu srcu dragoj zemlji, i neumorno pozivao na prekid rata u njoj početkom 90-ih.
 
   Sin Poljske, koju je hladnoratovska podjela karata smjestila u istočni blok, svesrdno je molio za pad Berlinskog zida i komunizma, pojave koju je u svojoj knjizi nazvao "nužnim zlom" što je potrajalo dulje od drugoga zla, nacizma, koje je također iskusio kao mladić.
 
   S jednakom predanošću kojom je molio za oslobođenje od komunizma stao je u zaštitu radništva koje se na ruševinama komunističke strukture našlo prepušteno samovolji divljega tranzicijskog kapitalizma, ali je i osuđivao kapitalistički hedonistički konzumerizam. Obrana malih ljudi, marginalnih skupina, manjina, bila je draga tema tome zagovorniku obespravljenih i dostojanstva žene, doduše na crkveni način, dakle ne za njezino pravo na pobačaj ili svećeničko ređenje.
 
   Vjernike je pozivao na kršćansku sućut prema manjinama, pa tako i homoseksualcima i lezbijkama, no ne i na ispunjenje njemu neprihvatljivih zahtjeva za ozakonjenje istospolnih zajednica.
 
   Prvi je papa koji je stupio u sinagogu 1986. i pritom Židove oslovio sa "starija braćo". Prvi je kročio u džamiju za posjeta Siriji 2001.
 
   U ožujku 2000., pozvao je na kolektivno ispitivanje savjesti svoje Crkve i javno u Boga molio oprost za strahote koje su neki katolici počinili u dvotisućljetnoj povijesti, a često u ime Crkve.
 
   Molio je za oprost i zbog ponašanja Crkve prema ženama, od lova na vještice do njihova zadržavanja u često drugorazrednu statusu. U ime Crkve ispričao se i zbog grijeha protiv drugih kultura, okrutne kolonizacije domorodačkih naroda, grijeha protiv Židova pred čijom je žrtvom kleknuo u Auschwitzu u spomen na njih šest milijuna ubijenih u holokaustu.
 
   No hodao je stoljećima utabanim stazama Katoličke crkve te isključio mogućnost ukidanja celibata, rastavljenima uskraćivao pričest, ali i zakone koji odobravaju rastavu i u pravima izjednačuju nevjenčane s bračnim zajednicama.
 
   Oprost je i u praksi svjedočio posjetivši u zatvoru svog atentatora koji mu je nanio teške tjelesne ozljede s trajnim posljedicama.