Ismar Čirkinagić: Znam koje biljke rastu iznad masovnih grobnica

Izložba Ismara Čirkinagića pod nazivom HERBARIUM, bit će otvorena danas, 13.  novembra, s početkom u 18 sati u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine.

Piše: Faruk Vele

Izložba HERBARIUM sadrži dio prikupljenih biljaka koje su pronađene na mjestima masovnih grobnica oko Prijedora, uključujući i Tomašicu, najveću masovnu grobnicu u Europi poslije Drugog svjetskog rata.

Trending

Sarajevsko vrelo ljeto: Glas građana o izazovima vodosnabdijevanja

Čirkinagić je bosansko-danski vizuelni umjetnik koji je domovinu napustio ratnih devedesetih. Od 2004. godine se bavi prikupljanjem biljaka sa navedenog područja i fotografiranjem pejzaža. Prvu samostalnu izložbu u BiH pod nazivom "Ocean Europe" imao je 2018. godine.

Ovaj konceptualni umjetnik bavio se najviše političkim i socijalnim temama, a kao razlog za njihov odabir identificirao je činjenicu da dolazi iz Bosne i Hercegovine koja se, kao što, nažalost, itekako znamo suočava niz godina s takvim pitanjima.

Konačan cilj umjetnika je da ovom izložbom „prikaže elemente novog života koji se javlja na mjestima gdje su životi naprasno prekinuti“.

Povodom ovog nesumnjivo značajnoj kulturnog događaja u Bosni i Hercegovini Ismar Čirkinagić govori za portal Radiosarajevo.ba.

U potrazi za izgubljenim biljkama

10.11.22. 16:02

HERBARIUM: U Zemaljskom muzeju BiH pogledajte izložbu biljaka sa masovnih grobnica oko Prijedora

Radiosarajevo.ba: Gospodine Čirkinagić, počeo bih ovaj razgovor pitanjem kojeg Vam je javno, u svojem tekstu uputio naš kolumnista Dragan Bursać pitajući -koje biljke raste iz masovnih grobnica?

Čirkinagić: Na masovnim grobnicama raste ista ona flora koja je tu rasla i prije nego što su ta mjesta, lokacije, postale ono što ih tako sumorno obilježava danas. Postoji možda jedna atipičnost kod sekundarnih i tercijarnih grobnica, vezano za floru na tim mjestima a to je da se na tim lokacijama mogu pojaviti biljke koje nisu tipične za to područje/lokalitet, ili ih prosto ranije tu nije bilo.

Radi se o tome da u procesu uklanjanja tragova ratnih zločina, procesom premještanja tijela sa jedne lokacije na drugu, sa tijelima bude premješten i dobar dio zemlje zbog korištenja teške mašinerije za te postupke. A samim tim i dio floralnog života iz te na sljedeću, možda jednu sasvim drugačiju prirodnu sredinu. Tu ne vjerujem da postoji neka velika misterije. Stvar je prosto prirodnih procesa, ali opet i ti procesi biljnog života su samo po sebi čudo.

Radiosarajevo.ba: Kako ste došli na ideju realizacije ove izložbe i izrade Herbariuma koji su prethodili ovoj izložbi?

Čirkinagić: Ovi herbariumski radovi datiraju još negdje, ako se dobro sjećam, 2004. godine, kad sam napravio prve primjerke iz ove serije. Od tada pa sve do danas, ovi radovi su prikazani, u većem ili manjem obimu u Kopenhagenu, Majamiju, Liverpulu, Istambulu, Berlinu...

Jedan dio radova je u procesu uvršten i u kolekcije Sorø i Aros muzeja umjetnosti u Danskoj. Kolega Ziyaha Gafića iz VII Agency. Gary Knight, je te radove vidio na izložbi “Far From Home” u Aros-u u Århus-u, i Ziyahu skrenu pažnju na njih. Ubrzo zatim smo Ziyah i ja stupili u kontakt preko zajedničkog nam prijatelja Irfana Hošića iz KRAK-a u Bihaću. Ziyah je imao želju da se ti radovi prikažu u Zemaljskom muzeju, koji je, takođe, pokazao interes.

Malo zatim su se u proces uključili i Modul Memorije, Kuma International, Ars Aevi i Ministarstvo kulture Danske. Tako da se stvorilo jedno vrlo pozitivno okruženje za realizaciju ove izložbe, gdje su svi na svoj način pridonijeli da ovi radovi nađu svoje mjesto na zidovima Zemaljskog muzeja tokom zimskih mjeseci.

Značaj Zemaljskog muzeja

Radiosarajevo.ba: Kakvi su utisci pred postavku izložbe u Zemaljskom muzeju u Sarajevu i zašto baš Zemaljski muzej?

Čirkinagić: Izuzetno mi je drago da se ovi radovi prikazu u Zemaljskom muzeju. Između ostalog i zato što ovo nije institucija savremene umjetnosti svojim konceptom, pa ovu seriju mojih radova nedvosmisleno vezuje za njihovo odjeljenje botanike, i samim tim za njihovu kolekciju herbara koja je jedna od najvećih u regiji, i čitavom konceptu, poznajući događaje iz devedesetih daje jedan novi twist, ali opet ne mijenjajući sadržaj.

Ideja da se ovi radovi prikazu u Zemaljskom Muzeju je produkt dijaloga između Ziyaha i direktora Zemaljskog muzeja.

Radiosarajevo.ba: Kako nastaju Vaša djela?

Čirkinagić: Ono što sam naučio kroz godine rada je da - bar u mom slučaju -  nije moguće konstruisati umjetnički rad od samog početka, i voditi se logikom i principima kao da gradite, recimo, kuću od temelja ka krovu.

Takvi radovi postaju, ponoviću - govorim isključivo o mom procesu rada - logični, sagledivi, razumljivi, i na kraju neizbježno blijedi i dosadni. Princip racionalno kostruisanih umjetničkih ideja kod mene daje uglavnom loše rezultate, i zato češće kao idejni alat koristim refleks i instinkt.

Kad kažem refleks, mislim da refleksno reagujem na neku ideju ako mi se ukaže, dajući prednost instinktu nad racionalnošću u evaluaciji iste. Ali toliko pojašnjenja oko nečega što vjerujem da se i danas kao i ranije nazivalo inspiracijom. Znače prosto čekam da dobijem inspiraciju tj. ideju.

Neke ideje budu vrlo brzo realizovane u formi rada ili izložbe, dok druge čekaju svoju priliku, dali zbor traženja određenog medija u koji će biti pretočene, ili prosto ostaju u procesu “zrenja”, da se vidi jesu li uopšte vrijedne realizacije. Veliki dio mojih ideja je zbog pristupa ili obima rada, ili zahtjevnog medija u kome se realizuje, te ograničenosti vremenom, svoj krajnju formu unutar umjetničkog rada dobila tek kroz obimnu saradnju sa pojedincima, organizacijama, firmama iz široke palete najrazličitijih djelatnosti od tehnologije zvuka, preko botanike, arhitekture, forenzike, filma, itd... I ja zaista uživam u tom procesu zajedničkog djelovanja jer mi daje priliku da upoznam nove ljude i u procesu naučim štošta.

Šta nas tjera da činimo zlo?

Radiosarajevo.ba: Koliko Vas u radu zaokuplja ideja o tome šta je to u ljudskoj prirodi štotjeračovjeka na ultimativno zlo?

Čirkinagić: Krajem devedesetih sam imao priliku da čitam izuzetnu Fromm-ovu “Anatomiju ljudske destruktivnosti”. Bilo je to davno i ne mogu da kažem da se danas sjećam zaključaka iz te knjige, ako ih je uopšte i bilo, da nam na jedan određen i definitivan način odgovore na tako jedno kompleksno pitanje - šta nas tjera da činimo zlo. Pa samim tim ne znam da li moji današnji stavovi vode korijene iz tog štiva ili se na njih nakalemilo još štošta iskustava i znanja, da se koristimo botaničkim žargonima.

Samo pitanje je, naravno, izuzetno kompleksno. Uprošteno gledano sam uvjeren da je životni pravac jedinke, od njenih egzistencijalnih pitanja do njenog traganja za smislom života, pa tako i članova njene zajednice, uslovljen ekonomskim, društvenim i kulturnim okvirima u kojima se ona zatiče u datom vremenskom intervalu, kao i eksternim uslovima, naprimjer odnosima sa susjedima sa kojima ta zajednica granici/gravitira, ili slično.

Kratko, svako je na svoj način “žrtva” predodređenosti u kojoj je rođen. Naravno, sve ovo zvuči beskonačno banalno, najveći dio ovoga smo svi mi dobro znamo – „da zemlja je okrugla!“. Ali, ipak, veliki broj nas se budi svakog jutra, gleda ka horizontu, i u njegovoj ravnini nam se završava pogled, iza nje za nas više ne postoji ništa. - „I, ipak, je zemlja ravna!.  I tako nastavljamo dan. Ono što želim djelom da kažem jeste da svi mi, ako se iskreno potrudimo, možemo doći do izvora naše destruktivnosti ili destruktivnosti zajednice čiji smo član, a koja je usmjerena prema drugim pojedincima ili zajednicama.

Ali nerijetko taj proces spoznavanja sebe i svojih “nedostataka” je nelagodan i mi ga zato svjesno ili nesvjesno izbjegavamo.

Takav odnos prema životu nam redovno dolazi na naplatu, a mi se tada kao čudimo, kako to da nam se istorija ponavlja. Vratimo se na pitanje. Da, često se dotičem teme međuljudskih odnosa te čovjekove destruktivnosti, i te teme su nosioci mojih izložbi poput „Biricks of Enlightenment“, „Line of the Horizon“, „Ocean Europe“ i „The House in the Forest on the Coast“.

Svaka od tih izložbi je na svoj način za mene bila nova teritorija na kojoj sam pokušao vizualizirati neke od mojih stavova po tim pitanjima, misleći na ljudske odnose i nerijetko čovjekovu destruktivnost.

Moj možda najdirektniji pristup na ovu temu je polusatiričan tekst, voice-over, korišten za video instalaciju izložbe „Line of the Horizon“. Taj voice-over je bezmalo baziran na eseju Isaiah Berlin-a,“ Two Concepts of Liberty“ iz 1958. Tu audio-video instalacijom najvećim djelom ispunjava forma dijaloga dva glavna junaka. Narativ počinje tako što jedan od dva junaka ove priče iz mora vadi i spašava drugog, da bi se priča okončala ubistvom prvog od strane osobe koju je spasao...

Mapiranje lične traume

Radiosarajevo.ba: Šta za Vas predstavlja kultura sjećanja i kako ju Vi vidite? Koliko se slažete s ocjenom da je upravo kultura ta koja jeste dugoročni nositelj i kulture sjećanja?

Čirkinagić: Kultura sjećanja je sintagma koja se od skora vezuje za neke moje radove. Ranije se na moje radove, kao što su, na primjer, herbari i “portreti” masovnih grobnica, gledalo kao na jednu vrstu intimnog dokumentovanja i mapiranja lične traume.

Unoseći zadnje vrijeme pomenutu sintagmu u kontekst ovih radova skreće se fokus sa nečeg što je lično i intimno na nešto možda od javnog značaja. Razlozi koji su uslovili ovaj zaokret za mene nisu od velike važnosti, jer svi moji radovi su manje-više, kao i kod većine umjetnika, ipak, traganje za nekim ličnim odgovorima na pitanja koja nas zaokupljaju. I pored toga što mi umjetnici znamo da budemo zatvoreni u sebe, i sebični na nama svojstven način, ipak vjerujem da društvo može da profitira od plodova tog rada...

29.06.18. 22:44

Ismar Čirkinagić prvi put pred publikom u rodnoj BiH

Radiosarajevo.ba: Prošle godine ste imali postavljenu izložbu u Zagrebu koja je oduševila kritičare. Jedna instalacija je sašivena od odjeće žrtava nasilja poput oružanih sukoba, terorističkih napada i prisilnih migracija... Koliko Vas zaokuplja fenomen žrtve i nije li u današnjem svijetu žrtava sve više?

Čirkinagić: Svijet je u prošlom vijeku imao dva velika rata (a na našem području više ratova - od Balkanskih do rata devedesetih), i samim tim mnogo više žrtava nego danas.

Nadajmo se iskreno da - i pored toga što nam svijet danas izgleda potpuno lud i nasilan - ne dođemo u priliku da se poredimo sa dvadesetim vijekom. Ali da se ništa nije ozbiljno promijenilo, i da je čovjek ista ona zvjerka koju znamo kroz stoljeća barbarizma, što je vidljivo svaki put kad zavirimo u novine ili tv ekrane. Znajući da smo svi mi koji smo, svako na svoj način, prošli ratove devedesetih, bili žrtve tih procesa, razumljivo je da smo stvorili refleks na nepravdu, i prirodno je i ljudski da reagujemo kad vidimo da se ona nosi nekom drugom. Tim slijedom ne ćudi da je kroz moje radove protkan fenomen žrtve.

Političko pijanstvo Evrope

Radiosarajevo.ba: Živite u Kopenhagenu u Danskoj, kako gledate na Europu danas koja je sve nemirnija, u kojoj dominiraju narativi koji su daleko o čovjekoljublja, vidimo jačanje ekstremizma, rasizma, islamofobije... Politike koje slijede te ideje dobivaju na izborima itd.

Čirkinagić: Ja nisam dovoljno stručan da dajem ozbiljne političke analize bilo čega, pa tako ni stanja u Evropi danas. Laički gledano doima se da Evropa, ili bar jedan dio zemalja koje je čine, ulazi, a samim tim i nas uvlači, ujedno novo političko pijanstvo koje ćemo bolno mamurati u godina koje dolaze.

Opet, to nije ništa novo, ti ciklusi “pijanstva” su se ponavljani kroz istoriju, kao i ona nam poznata fraza mamurluka, “never again”.

Ono što je za nas bolno i zabrinjavajuće je to što nemamo kontrolu nad tim procesima, i osjećamo da ponovo u našem kratkom životnom vijeku neko sa druge strane počinje da “zateže konop”.