Hadžimusić: Ako tijelo mog ubijenog daidže Brace ne bude pronađeno - ostavljam mu film kao spomenik

Uoči skorog početka 7. Festivala dokumenatrnog filma AJB DOC poseban interes vlada za jedno ostvarenje. Riječ je filmu „Daidžin prsten“ autorice Aida Hadžimusić, poznate novinarke Al Jazeere Balkans. Film će biti biti prikazan u okviru specijalne projekcije u nedjelju, 15. septembra u 12 sati (Cineplexx, hall 2).

Razgovarao: Faruk Vele

Tim povodom za portal Radiosarajevo.ba govori Aida Hadžimusić-Duratović. Razgovaramo o filmu, porodičnoj dram, traženju nestalih, negiranju genocida, veličanju zločinaca kroz sistem obrazovanja, tragediji Palestine...

Trending

Goganović otišao u Pentagon pa pričao o "stavovima srpskog naroda, historiji, NATO-u..."

Priča o Braci

Radiosarajevo.ba: Uvažena kolegice Hadžimusić-Duratović, na ovogodišnjem AJB DOC-u premijerno će biti prikazan Vaš film „Daidžin prsten“, koliko je za Vas intimno Važna ova priča?

Hadžimusić: Ova priča je za mene važna i na individualnoj i društvenoj razini. Ne sjećam se mog ubijenog daidže Abdurahmana Filipovića Brace, ali sam odrasla uz majčinu potragu za njegovim posmrtnim ostacima. Kao novinarka i storyteller željela sam dati doprinos pravdi – ukoliko se nikad ne pronađu posmrti ostaci kalinovačkog doktora Brace, ostavljam mu film kao simboličan spomenik.

To je i najmanje i najviše što mogu uraditi. S druge strane, to nije priča samo o ubijenom doktoru iz Kalinovika, već simboličan spomenik za više od 7.600 nestalih u Bosni i Hercegovini, priča o društvenim fenomenima u BiH – veličanju ratnih zločinaca, negiranju zločina, Kalinoviku kao rodnom mjestu Ratka Mladića itd.

Radiosarajevo.ba: Kako je, zapravo, došlo do realizacije ove priče?

Hadžimusić: Kao novinarka Al Jazeere Balkans često sam obilazila druga stratišta, posebno ona vezana za Srebrenicu. Shvatila sam da o Kalinoviku, gdje je ubijen moj daidža, znam malo i odlučila sam da se suočim s prošlošću. U augustu 2021, posjetila sam logor Barutni magacin, porodično imanje (nekadašnju begovsku kulu porodice Filipović) i lokalitet Tuzlakova štala na području Foče, gdje su pripadnici miljevinskog bataljona Vojske Republike Srpske – Pero Elez i drugi počinioci, strijeljali mog daidžu i više od dvadeset civila.

To putovanje za mene je bilo lična katarza. Shvatila sam da imam mogućnost da ispričam nešto što je mnogo više od jedne individualne i lične priče. Uz to, kao neko ko se bavi vizualnim narativom, shvatila sam da je Kalinovik itekako „filmičan“ i da će priča koju želim ispričati slikom i riječima biti prijemčiva i da ima veliki potencijal.

Tako je počela moja potraga za Bracinim prijateljima, djevojkama, osuđenim ratnim zločincima, ratnim zvaničnicima koji su bili dio ove priče. Ovaj film ne bi bio moguć bez podrške njemačke Fondacije „Konrad Adenauer“, koja je prepoznala potencijal projekta i podržala ga.

U potrazi za pravednicima

Radiosarajevo.ba: Šta su Vaša istraživanja pokazala u pogledu postojanja jednog sistematičnog, genocidnog plana koji je provođen na području istočne Bosne i Hercegovine, gdje je postojao jasan genocidni plan. Trebalo „zbrisati“ sve, pa i ljekara koji je pomagao svima...

Hadžimusić: Dio onoga što u Vašem pitanju nazivate sistematičnim planom je, vjerujem, sistem u kojem je uvijek neko „sa strane“ kriv za ubistvo civila. Međutim, te ljude „sa strane“ je neko sigurno morao dovesti, uputiti, instruisati itd. Uostalom, to „sa strane“ je manje od stotinu kilometara zračne linije. To su činjenice poznate već tri decenije i onaj ko želi vjerovati u njih vjeruje, a ko ne želi neće. Ja filmom nisam željela nikoga ubijediti u nešto.

Ja sam tražila „pravednike“ među ljudima, one koji su bili spremni spasiti svoje komšije i suprotstaviti se zlu i željela sam ispričati priču iz tog prostora koji gradi mostove, a ne zidove... Ali takve ljude nije bilo lako naći, što ne mogu osuditi iz ove perspektive, jer se lično nikad nisam našla u situaciji da moram spasiti nečiji život po cijenu da možda rizikujem vlastiti. No, minimum koji sam željela je da to moji sagovornici otvoreno kažu. Samo jedna žena, koju sam našla slučajno, imala je smjelosti za katarzu. Riječ je o medicinskoj sestri iz Kalinovika koja je radila s doktorom Filipovićem.

Teške traume

Radiosarajevo.ba: Iako posjedujete i osobno iskustvo, vjerujem da ste kroz istraživanje uspjeli doći do mnoštva spoznaja, kakve su traume i drame kroz koje prolaze ljudi u potrazi za svojim najmilijima? Koliko to utječe na njihovo zdravlje i uopće život? Koliko je o tome važno govoriti?

Hadžimusić: Vjerujem da je za mene suočavanje bilo lakše u odnosu na članove moje porodice koji se sjećaju doktora Brace – njihovog brata, daidže, rođaka... U porodici mog drugog daidže je to otvorena rana o kojoj se teško govori, jer je preteško. To je veoma duboka trauma za porodice nestalih.

Važno je prihvatiti bol u takvim porodicama, ali ono što je još važnije je da im društvo omogući da zacijele, a to je gotovo nemoguće dok se po njihovim ranama kopa šutnjom o masovnim grobnicama, negiranjem zločina, veličanjem ratnih zločinaca...

Radiosarajevo.ba: Koliko su, po Vašim, uvidima ovakvo projekti važni za kulturu sjećanja, koliko te intimno ispričane priče s imenom i prezimenom žrtve uspijevaju da dođu do savjesti i onih koji takve zločine danas bjesomučno negiraju u organizaciji vlasti, pa i cijelih država?

Hadžimusić: Teško je da jedna osoba promijeni kolektivne narative, ali jedino individualne ljudske priče – kao što je priča o kalinivačkom ljekaru Abdurahmanu Filipoviću Bracu, imaju potencijal da prave mostove među ljudima s različitim svjetonadzorima.

Govoriti o Gazi – čin ljudskosti

Radiosarajevo.ba: Nije li zastrašujuće da u danima iščekivanja premijere Vašeg filma se obznanjuje da će djeca u polovici BiH učiti o tome da su međunarodno osuđeni ratni zločinci, koje cijeli svijet poznaje kao takve – zapravo „heroji“? Kako se taj zastrašujući paradoks održava na na naše društvo?

Hadžimusić: Sve što živimo i čemu svjedočimo su samo društveni konstrukti. Takve narative ostavljam onima koji se njima bave i koji će to sigurno uraditi bolje od mene. Moj zadatak je bio da ispričam individualnu ljudsku priču koja dopire do ljudi. „Veliki narativi“ nemaju taj potencijal i lako se usvajaju kao aksiomi. Ja sam željela priču koja provocira, tjera na razmišljanje, propituje, izaziva empatiju...

Radiosarajevo.ba: Ovogodišnji AJB DOC je u znaku patnje palestinskog naroda. Gledano iz našeg ugla, bosanskohercegovačkog, koliko je važno govoriti i istraživati o „zločinima nad zločinima“ kojem svijet svjedoči u Gazi?

Hadžimusić: Vjerujem da je jedino to ispravno i da je odluka mojih kolega s AJB DOC bila jedina logična... Svaka priča i svako svjedočanstvo – novinarsko, lično, umjetničko, filmsko – normaliziraju određeni poredak stvari i određenu percepciju. U situaciji u kojoj Izrael na na najbrutalniji način ubija civile i djecu Palestine, a demokratski Zapad o tome šuti, vjerujujući u svoju civilizacijsku, demokratsku  i moralnu superiornost, govoriti o Gazi je čin ljudskosti, hrabrosti, morala i revolta. Vjerujem da je tema AJB DOC-a ove godine i sve priče koje ćemo gledati o Gazi doprinos u pravom smislu te riječi.