Elma Hodžić: Uspavanke jednom mladom umjetniku

[TekstKad je Morfej pjevao uspavanke jednom mladom umjetniku je nastao u okviru projekta Prva samostalan, kojeg provodi Udruženje Zvono.Autorica je, zajedno sa umjetnikom Sašom Džinom, pobjednica prvog dijela konkursa za mlade umjetnike i kustose/historičare umjetnosti.]

Piše: Elma Hodžić

Dok na zidovima hodnika i dnevnog boravka kuckaju kružni ili kvadratični podsjetnici na red, još uvijek smo podložni ovozemaljskim silama. Ulaskom u spavaću sobu nastupa razlika od samo dva vremenska trenutka, dovoljna da iz više izvjesnog svijeta zakoračimo u onaj neizvjesniji. Odmotava se traka sa videozapisom onog što bi se prema zakonima zidnih naprava zvalo prošlošću, razgovaramo s mrtvima i svetima, upoznajemo one za koje smo čuli, plašimo se i smijemo, propadamo, penjemo se, bježimo, preobražavamo poznate oblike, ispisujemo priče. Umjetnost Saše Džine je jedna priča nastala kada je Morfej fiktivno zaustavio rad mehaničkog srca nemani iz hodnika i dnevnog boravka.

Džinin ciklusPsihoanalitičko poimanje snova kroz lični likovni izraz je zapravo niz naracijom povezanih prizora, strip stvoren digitalnom grafikom. Prenoseći crteže fotografskim aparatom u elektronsku formu, umjetniku se otvara mogućnost da sagradi novi svijet oslobođen pravila onog budnog u kojem se pričaju „logične“ priče. Umnožavanje i ponavljanje elemenata iz jednog rada u drugi je vezivno tkivo Džinine priče ispod čije se prividne koherentnosti krije razlomljena stvarnost kakva se samo sniva. Fragmenti poznatog svijeta nakačeni su na dvodimenzionalne panoe: makaze postavljene u pustinju, ljudske lobanje preobražene u krila mlade djevojke, jabuke izvađene iz neke košare i premještene u šupljine tih lobanja, Caravaggiov Hrist u društvu filmskih likova i čuvenog iscjelitelja Torabija koji je nedavno popunio Zetru više od bilo koje muzičke zvijezde iz najslavnih dana. Upravo zbog nestabilne strukture uzročno-posljedičnih veza, tehnika ovog narativa podsjeća na nadrealističke kolaže Maxa Ernsta. Brižan u crtežu, ali naizgled nemaran u komponovanju, Džino pretvara vrijeme i prostor svojih radova u snoviđenje, a od stvarnih likova pravi pričine.

Priča počinje u pustinji. U dinama beskonačnosti ili ništavila zabodeno je nekoliko makaza (ili su možda jedne makaze umnožene u fatamorganičnom deliriju ili nataloženoj želji naratora da nešto presječe ili baš u tom što ste sada pomislili ili u onom što niko osim umjetnika neće znati). Mlada djevojka sa krilima od lobanja ulazi u narativ. Iz lobanja ispadaju zrele, crvene jabuke kako bi ih uhvatila razjapljena usta. U četvrtom radu se gomila pijeska mijenja gomilom zelenih štipavica. Nelagodnost koju stvara uhvaćenost u bezizlazju prirode je zamijenjena nelagodnošću onog što je čovjek napravio da stiska. Veza sa sljedećim prizorom ostvarena je upravo djelimičnim ponavljanjem pozadine jer se u narativ uvode posve novi likovi (Hrist, Torabi, likovi iz filma Shining, dva umjetnikova prijatelja, Bogorodica, Ivan Krstitelj). Za razliku od prva tri rada gdje oblici izranjaju iz pozadine odnosom svjetlosti i sjene, tek u četvrtom dijelu nam se umjetnik obraća i bojom. Zelenoj pozadini od pravih linija i oštrih rubova se  suprotstavlja crvenilo i oblina jabuka. Istu anksioznost u posmatraču budi i analogija između mlaza krvi koja šiklja iz Hristove glave i prezrelih jabuka. Već u sljedećem panou Džino napušta crvenilo, mijenjajući ga širim i vedrijim spektrom boja, ali se takoreći dekirikovska (od De Chirico) igra bezvremenskim prizorima nepokretne atmosfere  i dalje nastavlja. Pored osnovnog emotivnog tona kojim je obojen čitav ciklus Psihoanalitičko poimanje snova kroz lični likovni izraz, Džino uspijeva ponavljanjem likova uklopiti i posljednja dva rada u narativ.

Zagrebati ispod površine sna uvijek nosi veće razočarenje od grebanja po nedobitnoj srećki. Dok tijelo odmara, onaj drugi dio nas izgleda neumorno nastavlja da radi. Ali da li su te „aktivnosti“ baš toliko naivne koliko nam se čine? Dovesti Svetog Ivana Krstitelja sa štipaljkom na glavi u isti okvir s pokemonima, lego kockama i gumenim bombonima nije baš toliko bezazleno. Ili možda jeste? Izrađujući sanovnik za eventualne tumače ovog ciklusa rizikujem da ih odvedem na stranputice, stoga ću ukazati samo na osnovne smjernice pred koje nas umjetnik stavlja. Generatori značenja u Džininoj umjetnosti su zapravo magrittovske inverzije: obrtanja ustaljenih i očekivanih vizualnih podataka. Na krilima na kojima zbog oblika očekujemo perje, postavljene su mrtvačke glave, a ljepota i putenost djevojke je suprotstavljena simbolima smrti i grijeha. Prevodeći fluidne snove iz njihove raštrkanosti u čvrsti svijet, nadograđeni ekstremiteti djevojke ukazuju na zli izrastak onog što se na prvi pogled čini dobrim. Slična vizualna zamka ostvarena je i na petom dijelu ciklusa: haos razbacanih figura i oblika je potpuno uređen na simboličkom nivou, tako što je svakom obliku pridružen dvojnik. Ravnotežu dva iscjelitelja, bliznakinja i para otvarenih usta od kojih jedna pripadaju filmskom liku, narušava pohotljivi pogled umjetnikovog prijatelja. Zanimljiva je inverzija u kojoj je Džino muškog lika zagrnuo okovratnikom sačinjenim od kovanica. Ko  je lik koji jače od prstom pritisnute žile kucavice čuje zveckanje novca? Možda njemu pripada sjekira zalutala među Hristove vrijeđe? Ili je sjekira umjetnikova? Pripada li mu štipavica s glave Ivana Krstitelja? Pripadaju li mu i makaze od kojih je Džino napravio Bogorodičin oreol? Ne znam. Niko ne zna osim Morfeja.

Džinina priča počinje i završava makazama. I moja priča o njegovoj umjetnosti treba ovdje negdje završiti zbog poštovanja prema satovima čije galopiranje upozorava moje čitatelje da se mimo našeg razgovora ispisuju neke druge priče. Nisam sigurna koje su vjerodostojnije, ovi uzaludni epilozi kojim pokušavamo zapečatiti nečiji umjetnički rad ili one u kojima su ravnopravni likovi iz crtića sa svecima od kojih smo počeli računati vrijeme, ali pouzdano znam da su ove druge zanimljivije. Zbog njihovog apsurda nekako sve ima više smisla!