Dejtonski sporazum i tekst Aneksa 10: Zašto Dodik i njegovi partneri nisu u pravu?

Dejtonski mirovni sporazum, potpisan 1995. godine, postavio je temelje za mirnu stabilizaciju Bosne i Hercegovine nakon agresije na našu zemlju. Ključnu ulogu u civilnoj implementaciji ovog sporazuma igra visoki predstavnik, čija je pozicija definisana Aneksom 10.

Sporazum ne precizira tačno koje rezolucije UN-a moraju biti usvojene niti koji organ imenuje Visokog predstavnika, što je često bila tema političkih rasprava u Bosni i Hercegovini, posebno u bh. entitetu RS. Politički sljedbenici Milorada Dodika često dovode u pitanje legitimitet posljednjeg visokog predstavnika, Christiana Schmidta.

Stavovi bivših Visokih predstavnika i međunarodnih organizacija pokazuju da postupak imenovanja nije tako jednostavan i da funkcija visoki predstavnik nije isključivo u nadležnosti UN-a.

Trending

Novinarka Mirza Vranj hospitalizirana: Oglasila se iz bolnice

Ono ipak što piše u Aneksu 10 je da je visoki predstavnik konačni tumač sporazuma a to znači svega nejasnog, pa tako jedan od bivših visokih predstavnika, Christian Schwarz-Schilling tvrdi da rezolucija nije nužna i kao dokaz tome nudi primjer vlastitog imenovanja 2005.g.

On kaže da ured visokog predstavnika nije pozicija koju nije uveo UN nego ad-hock pozicija uvedena isključivo za provođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma.

"Ja osobno sam po stupanju na funkciju visokog predstavnika bio samo pozdravljen u Vijeću sigurnosti, to je uzeto na znanje bez posebne rezolucije", poručio je Schwarz-Schilling. Njegov stav potvrdili su za Al Jazeeru i u UN-u. Visoki predstavnik nije funkcija UN-a.

Ko imenuje Visokog predstavnika?

Bitno je znati da strogo propisana procedura imenovanja visokog predstavnika nije utvrđena pa je važno u tom kontekstu razumjeti dalji slijed događaja nakon postizanja Dejtonskog sporazuma.

Odmah nakon što je Dejton dogovoren, u Londonu se održava konferencija za provedbu mira na kojoj su, osim zemalja uključenih u Dejtonski proces, učestvovale i brojne druge svjetske sile i međunarodne organizacije.

Na njoj je uspostavljeno Vijeće za implementaciju mira, Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira, a imenovan je i prvi visoki predstavnik, Carl Bildt. Tada uspostavljenja struktura i danas je ključni sistem podrške visokom predstavniku.

Vijeće ili PIC čine predstavnici svih strana koje su se tada našle na Londoskoj konferenciji, dakle 55 država kao što su Rusija, SAD, međunarodne organizacije poput: Evropske komisije, NATO saveza, UN...

Izvršno tijelo PIC-a je njegov upravni odbor a njega čine: Francuska, Italija, Japan, Kanada, Njemačka, Rusija, SAD, Velika Britanija, predsjedništvo EU, Evropska komisija i Organizacija islamske konferencije koju predstavlja Turska. Članica je bila i Kina ali se povukla u maju 2000. godine.

Ovo tijelo visokom predstavniku daje političke smjernice za rad s tim da on rukovodi upravnim odbornom i predsjedava sastancima koji se redovno održavaju dva puta godišnje. Na drugoj Londonskoj konferecije odlučeno je da visokog predstavnika imenuje upravo Upravni odbor PIC-a uz konsultacije sa Vijećem za implementaciju mira.

Svi naredni su imenovani na takav način, nije ih imenovalo vijeće sigurnosti niti ih je potvrđivalo, od Vijeća sigurnosti je zatraženo da se složi sa izborom bez propisivanje procedura o tome šta će se desiti ako saglasnost ne postoji.

Bonske ovlasti

Uslijedile su još tri važne konferencije PIC-a i prijelomnom se smatra ona u Bonnu iz 1997. godine. Vijeće je tada zbog opstrukcije u provođenju sporazuma visokom predstavniku dodijelilo široke bonske ovlasti na osnovu kojih može nametati i mijenjati zakone.

Visoki predstavnik intervenisao je u tekstovima entitetskih ustava, smjenjivao izabrane i imenovane političke i druge dužnosnike. OHR je nakon 1997. godine, zahvaljujući bonskim ovlastima nametnuo gotovo 900 različitih odluka.

Prema zvaničnim zapisima s konferencije u Bonn-u nijedna zemlja članica vijeća nije istakla svoje protivljenje Bonskim ovlastima pa ni Rusija.

Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira (opet je tu Rusija) je na sastanku u Briselu od 26. i 27. februara 2008 definisao uvjete za zatvaranje OHR-a. Od 5 ciljeva i 2 uvjeta, Bosna i Hercegovina je u potpunosti ispunila samo jedan - s Evropskom unijom potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju.

Za kraj, prisjetimo se kako je govorio Milorad Dodik 1999. godine: 

Pravo je visokog predstavnika da posegne za tom odlukom, koje je dobio prema Dejtonskom sporazumu, u kojem je sadržana klauzula da je on iznad Ustava BiH i ustava entiteta. Nije Vestendorp diskvalifikovao Poplašena već se Poplašen sam diskvalifikovao u proteklih pet mjeseci, vršeći funkciju na samo njemu svojstven način. On je ugrožavao demokratski razvoj Republike Srpske, i u tom pogledu joj je nanio mnogo štete. Dobro je što je otišao."