Danas su 23 godine od reintegracije sarajevskog naselja: Hej Grbavice, rano ljuta...

Na današnji dan 1996. godine izvršena je reintegracija jednog od najvećih sarajevskih naselja Grbavica koja je po okupacijom agresora bile pune četiri godine.

Željini Manijaci parolom podsjetili na reintegraciju Grbavice

Tokom agresije na BiH u naselju Grbavica počinjeni su jedni od najstrašnijih zločina tokom opsade Sarajeva.

Iz tog perioda ostao je zapamćen zločinac Veselin Vlahović Batko, kojeg je Sud Bosne i Hercegovine krajem marta 2013. godine osudio na 45 godina zatvora zbog zločina koje je počinio na Grbavici nad svim ljudima koji su mu se pokušali suprotstaviti na bilo koji način.

Monstrum sa Grbavice, kako zovu Vlahovića, ubio je i heroja Gorana Čengića, poznatog rukometaša sarajevske Bosne koji je pokušao spasiti komšiju dr. Husniju Ćerimagića, sarajevskog univerzitetskog profesora, kojeg je monstrum Vlahović također ubio.

Za one koji to ne znaju, područje Grbavice I obuhvata dio grada od Vrbanja mosta pa do bivšeg mosta Bratstva i Jedinstva (danas most u ulici Hamdije Čemerlića), gdje počinje Grbavica II koja završava u ulici Topal Osman Paše (ulica koja ide od Željinog stadiona do mosta na 'Socijalnom'). Granica je s jedne strane Miljacka, a s druge tranzitna cesta, danas Put mladih muslimana.

Autor koji je postavio ovaj snimak, kaže za okupaciju Grbavice I: “Isto tako su krenuli na Trg (Trg Heroja, nekadašnji Trg Pere Kosorića, op.a.), ali tada mnogi od njih nisu doživjeli sutrašnji dan. Preživjeli su se predali moleći JNA za pomoć i nađeni su skriveni u frižiderima slastičarne Palma (u naselju Hrasno). Milutin Kukanjac (komandant JNA) je poslao šest transportera da izvuku tijela mrtvih i ranjenih Šešeljevih četnika i Bijelih Orlova.”

Plan je bio, "presijeći" Sarajevo na dvije polovine i potom zauzeti grad. Ova ideja, srećom, nije uspjela.

Povratkom na Grbavicu građani su zatekli katastrofalno stanje, jedan od simbola Sarajeva - stadion Grbavica bio je uništen, a ulice su bile neprepoznatljive. 

Prema svjedočenju građana koji su se 19. marta 1996. godine među prvima vratili u ova naselja, Grbavica, Kovačići i Vraca bili su neprepoznatljivi, podsjećali su na Hirošimu. Ulice su bile zatrpane smećem, na svakom koraku osjetio se garež, a u mnogim stanovima gorjela je vatra i kroz prozore šikljao gust crni dim.

Jedan od stanara Grbavice (podaci poznati redakciji portala Radiosarajevo.ba), koji će skoro cijeli rat provesti sklonjen u jednoj sobi svoga stana – nije se smjelo znati da je tu i porodica ga je krila “zbog sigurnosti”, za naš portal govori kako su agresori u narednih mjesec dana pretrčavali iz Grbavice I u Grbavicu II odakle su “ispaljivali zolje” i povlačili se prema Grbavici I i prema Vracama.

Četvrtog maja zapaljen je i stadion Željezničara koji će tokom rata ostati “prva borbena linija” i njegov dobar dio će biti miniran. U plamenu je nestalo 316 pehara cjelokupnog Sportskog društva Željezničar. Petog maja postavljena je i prva kontrolna barikada na mostu u Pofalićima (bivši Most Bratstva i Jedinstva).

U narednim danima, većina stanovnika Grbavice bit će u podrumima. Kako kažu svjedoci ovih događaja, “tad još nije bilo deklarisanih agresora, svi smo i dalje bili 'zajedno'”. Neki od njih imali su i prijatelje u štabovima Teritorijalne odbrane ili u MUP-ovima. Otkrivaju nam da su im svi izvori govorili da se ne brinu, da im agresori ne mogu ništa, da se Grbavica nikad neće predati. Jedan od zvaničnika čak je kazao i da, ako ih ugledaju, neprijatelje poliju vrelim uljem.

Nakon Belih orlova, koji su se mogli prepoznati po bijelim trakama na rukama, na Grbavicu su stigle i tzv. “crvene beretke”. Svjedoci govore kako se osjećaj užasa sada već mogao pretpostaviti, i više niko nije ni izlazio iz domova – situacija se posmatrala kroz prozore.

“Joca”, pripadnik jedinice Željka Ražnatovića Arkana otkrio je kako su i oni stigli početkom maja u Sarajevo i skrivali su se u Policijskoj školi na Vracama. Zadatke o napadima i agresije su dobili od, kako ga on zove, “domaćina Karišika”: riječ je o Milenku Karišiku, komandantu Specijalne jedinice MUP-a RS-a.

Maj će proteći u strahu i nevjerici. Najoprezniji već su počeli napuštati domove.

Ratna sudbina Grbavice bit će zapečaćena 5. juna 1992, kada je vojska JNA krenula s napuštanjem sarajevske kasarne Maršal Tito koja se nalazila u Pofalićima. Umjesto preko Dobrinje u Lukavicu, kako je bilo dogovoreno, dio vojnika iz ove kasarne na mostu 'Socijalno' (pored zgrade Elektroprivrede) ulazi na Grbavicu II i ulicama Milutina Đuraškovića (danas ulica Topal Osman Paše) i Rave Janković (danas ulica Behdžeta Mutevelića) okupira ovo naselje.

“Munjevito su poiskakali iz kamiona i zaposjeli naselje koje je do tada bilo 'ničija zemlja'”, otkrivaju svjedoci.

Pričaju nam i kako su “štab” postavili u tzv. Šopingu (neboderi na Grbavica II), gdje će komanda i ostati.

“Bilo je tu i nekih vojnika JNA koji su pobjegli iz Hrvatske, a nakon Pofalićke bitke na Grbavicu su došli i lokalni agresori koji su nakon ove akcije pobjegli s pofalićkog brda”, govori nam jedan od svjedoka.

Od ovog dana, Grbavica je i formalno sa svih strana pod obručem neprijatelja.

Još jedno prisjećanje kaže: “...on, koji je uzeo pušku prvog dana sad radi nešto u 'zajedničkim institucijama' (zgrada Parlamenta na Marijin dvoru...i sam kaže: koja ironija, nema ni koja godina da sam pucao po ovoj istoj zgradi...”.

Na samom početku okupacije, na nišanu neprijatelja bili su “čisti” bošnjački i hrvatski brakovi, miješane brakove u početku nisu dirali. No, do kraja septembra 1992, već će svi koji nisu dijelili mišljenje s politikom agresora biti neprijatelji.A zločini počinju odmah po dolasku JNA na Grbavicu. Jedan od najpoznatijih zločinaca, Veselin Vlahović Batko 14. juna 1992. strijeljao je zvijezdu sarajevskog rukometa, velikog čovjeka, Gorana Čengića te profesora Husniju Ćerimagića, komšiju kojeg je Goran pokušao spasiti. Istog dana odveo je i 13 članova porodice Pecar na prvu liniju – kraj Jevrejskog groblja, odakle će ih natjerati da trče preko miniranog polja. Upucat će potom 6-godišnju Azru Pecar i njenu nanu, a tri člana porodice bit će ranjena. Batko je osuđen na 45 godina zatvora...

Najbliži saradnik Batku bio je Zoran Dragičević zvani Krompir, koji je dobio 11 godina zatvora, zatim je tu Saša Baričanin, osuđen na 18 godina zatvora, te Zoran Jeftimić Ćenta, kojeg je ubio osumnjičeni zločinac Dragiša Maletić, kako bi osvetio prijatelja, konobara kojeg je Ćenta ubio jer ga pijanog nije htio poslužiti pićem. Batko je dobio 45 godina zatvora.

Horori na okupiranoj Grbavici trajat će do 19. marta 1996, kada je naselje “deblokirano”:

“Jako se loše čovjek osjeća kada vidite da ste bili negdje ne svojom krivicom, od nekih ljudi ste proglašeni okupatorom. Nastojim da što manje pričam jer sam pala u depresiju jedno vrijeme. Čula sam glasove. Onaj ko nije bio ovdje to ne može da razumije. Kažem uvijek, Sarajevu je bilo teže što se tiče granata i ranjavanja, ali ovdje je bilo psihički užasno, zaista užasno”, govori Emira Frašto, koja je također preživjela okupaciju Grbavice.

Osjećaji su tog dana bili pomiješani - radost među građanima zbog povratka u svoje stanove nakon 1.425 dana provedenih u drugom dijelu grada i tuga zbog onoga što ih je dočekalo pri povratku.Dan reintegracije sarajevskih naselja Grbavica, Kovačići i Vraca,19. mart, ujedno je i Dan mjesnih zajednica Grbavica I, Grbavica II, Kovačići, Vraca i Gornji Kovačići.