Dan kada je svoj život u vrletima Treskavice ostavio hrabri komandant Zaim Imamović

Na današnji dan prije 25 godine u 34. godini života na Rogojskoj gredi u vrletima Treskavice braneći svoje sugrađane, svoju domovinu, poginuo je komandant Zaim Imamović.

U završnim borbama koje je vodila Armija Republike Bosne i Hercegovine na deblokadi i povezivanju Sarajeva i Goražda koje su se vodile na Rogojskoj gredi posljednji put sklopio je oči hrabri komandat koji je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu ranjen šest puta.

Imamović je rođen 22. aprila 1961. godine, u selu Poratak kod Ilovače, petnaestak kilometara od Goražda, uz Drinu. Oficirsku karijeru u JNA završio je činom kapetana prve klase, koju je napustio 8. aprila 1992. kada se priključio Teritorijalnoj odbrani. Početak raspada Jugoslavije zatekao ga je u kasarni u gradiću Vipava u Sloveniji, s činom kapetana.

Povlačenjem JNA iz Slovenije, dolazi u Bihać, ali se "zamjenjuje" sa svojim kolegom Adilom Bešićem, također poginulim herojom Petog korpusa i nakratko dolazi u Travnik, potom u Zenicu. Do početka agresije na BiH, pripremao je narod Podrinja za odbranu. Dio municije i oružja dopremio je u rodnu Ilovaču, nedaleko od Goražda. I, što je svojstveno ljudima Zaimova kova, pripreme i nije krio od agresora. 

Sa prvim pucnjima u Foči, kreće prema Hrasnici, a onda, sa grupom dobrovoljaca i pukovnikom Zaimom Bešovićem, preko Igmana i Grepka, odlazi u rodni kraj. Imamović se smatra jednim od najzaslužnijih za odbranu Goražda u presudnoj bici koja se odigrala u rejonu Preljuće i dijela fočanskog sela Zebine šume. Nedugo poslije toga, u maju osnovana je 1. drinska udarna brigada čiji komandant postaje upravo Zaim. Tu dužnost će obavljati sve do 1. aprila 1993. godine. Nakon reorganizacije Armije RBiH i formiranja 14. divizije postaje njen komandant i na toj dužnosti ostaje do svoje smrti.

"Za njega je rat bio šahovska partija, nadmudrivao se i uglavnom pobjeđivao. Nisam, nažalost, poznavao Nanića, Zajku i ostale komandante, ali za mene je Zaim Imamović naš najveći vojskovođa. Njega je i srpska strana cijenila, visoko mišljenje i danas imaju o njemu", rekao je jednom prilikom Nedim Alagić Peda, ratni komandant Rogatičke brigade.

Tog 9. oktobra kada je prestalo da kuca hrabro srce jednog od najslavnijih vojskovođa koje je ima Bosna i Hercegovina, oficir 14. divizije Armije Republike Bosne i Hercegovine Aziz Tafro je zapisao:

"Sa Zaimom sam se čuo dan ranije, oko osamnaest časova. Tražio sam da dođem gore, na plato, jer, očekivala se kruna borbi, ali on mi je naredio da ostanem, sačekam jednog gosta civila, te da se na Bijeloj Lijesci njih dvojica sastanu. Ne, ne mogu se sjetiti ko je bio u pitanju (!), nije bitno. Gost je došao, noćio u Suhodolu. Komandant mi je još rekao da će sutra, devetog oktobra, biti let medicinskog helikoptera oko 11 sati, očekivao je borbe i evakuaciju ranjenika, pa, naglasio je da dođemo gore... I, zaista, sletio je helikopter ha heliodrom u Tarčinu. S obzirom na to da je ovaj bio na dometu artiljerije iz Hadžića, mi smo uvijek bili spremni da se prebacivanje ljudi i materijala obavi nabrzinu", zapisao je Aziz i rekao kako je potrčao da otvori vrata:

"Kopilot je tada naglo iskočio, i rekao da ne dira vrata jer se unutra nalazi komandant i da vojska može vidjeti. Pomalo iznenađen, odgovorio sam mu 'pa šta, neka vidi'. Još nestrpljiviji da se susretnem s Zaimom, jače sam odgurnuo vrata, i zavukao glavu. Pred očima mi se ukazala vreća za mrtvace... Znao sam da je u njoj šehid, ali do mene nikako nije moglo da dopre da je to Zaim i pitao sam ko je. Nakon toga zgrabio sam kopilota za jaknu, i od boli, gorčine, šta se sve nije sakupilo, poderao sam je. Taj osjećaj dobro znaju svi oni koji su jednom upoznali Zaima, za koga su svi bili uvjereni da ne može poginuti."

Zaim Imamović je sa svojom vojskom odbranio svoje Goražde i Podrinje, a potom je nastavio dalje. Početkom 1995. godine, zajedno sa komandantom Buljubašićem, Imamović izlazi iz opkoljenog Goražda na slobodnu teritoriju BiH, kako bi pomogao da se obruč probije izvana. Tada je preuzeo komandu u 14. diviziji Prvog korpusa u Tarčinu i svakim danom bio je bliži svom cilju, svome Goraždu. Oslobodio je, zajedno sa vojskom, Treskavicu i njene visove, na kojima se povlači prema Foči i Kalinoviku. Pred vojskom Zaima Imamovića agresor je izgubio Pašinu planinu, Vratlo, Krajačiće, Klanac, Hum, Lupoč.

Mezar Zaima Imamovića nalazi se u mezaristanu ispred Ali-pašine džamije, a posthumno je odlikovan najvišim ratnim priznanjem Armije Republike Bosne i Hercegovine Zlatnim ljiljanom, a u čast njemu kasarna Oružanih snaga Bosne i Hercegovine u Pazariću nosi naziv Zaim Imamović.