"Da se u Bosnu vratim, da me tuga mine...": Jozo i Fanika od Kaknja grada

U Kaknju ona silna prašina s krovova nije padala ljudima na srce. Kakanjci su dobri ljudi. Bili onda. A i sada. Sve Kakanjce koje sam upoznao vrijedni su poštovanja.

Piše: Nihad Krupić

Ova moja današnja priča je velika, epska. Priča o ljubavi supružnika, Kakanjaca Joze i Fanike Grubešić. U Kaknju nema njihovih vršnjaka, ali ima priča o harmonikašu Jozi koji se u ovom gradu rodio 1922. godine, a 1949. oženio devetnaestogodišnju lijepu Faniku. Vjenčani kum im bio čuveni kakanjski delija Fadil Dodibegović.

Uvijek nasmijan i vedar, Jozo je bio školovani muzičar. Zagrebačka škola. Proveo u Zagrebu one ratne godine i vratio se kasnije u Kakanj da živi. Ali, nije se moglo živjeti od sviranja. S prvorođenim sinom Franjom 1952. godine se preseliše u Rijeku. Tamo su dobili još jednog sina Tvrtka.

Jozo je svirao u hotelima od Rijeke, Italije, Austrije. Ali opet se teško živjelo od sviranja. Na nagovor prijatelja, familija Grubešić zaputi se za Kanadu, grad Vancouver…

Tih šezdesetih godina novi imigranti u Vankukveru su uglavnom bili Evropljani tako da je Jozo sa sinovima Franjom i Tvrtkom oformio ansambl pod nazivom “Bosnian Trio” i sasvim solidno zarađivao, zabavljujući goste vankuverskih hotela. Od tada u ovom dijelu Kanade nije bilo familije ili pojedinca s Balkana koji nije poznavao Jozu, njegovu Faniku i sinove Franju i Tvrtka…

Uvijek spremni pomoći svakom, raspoloženi, uz pjesmu i muziku u svakom momentu. Aktivni u hrvatskoj zajednici i katoličkoj crkvi. Sin Tvrtko je kasnije izrastao u vrsnog muzičara. Pratio je velike hrvatske pjevače, Olivera Dragojevića, Mišu Kovača...i prijateljevao je s njima.

Tako je život ove familije prolazio u radosti. Kanada je uredna I lijepa zemlja. I pruža priliku za dobar život svakome. Onda dođe rat u Hrvatskoj i BiH. Progoni. Zločini nezapamćenih razmjera. Dočekivali su njih dvoje izbjeglice u Vancouveru. Jozo je zelio da čuje šta se desilo. Kako su se moglo desiti takvi zločini u njegovoj Bosni? Slušao je priče logoraša iz Manjače, plakao, pa uzimao harmoniku i pjevao sevdalinku Kraj pendžera Jusuf stari… Pa su možda i zbog ove sevdalinke, Bosanci Jozu zvali - Jusuf.

Jozo je doživio poznu starost. Umro je 2009. godine. Ostavio sinovima u amanet da se ukopa u svom Kaknju. Tako je i bilo.

Sinovi Franjo i Tvrtko, supruga Fanika, unuka Nikolina i njen suprug Breedon su pripremili isrpaćaj Joze iz Vancouvera i dočekali ga u Kaknju. Kažu da je bio dostojanstven sprovod, da je došlo dosta ljudi. Čuli za Jozu od svojih starih, a znali su stariji Kakanjci da je Jozo znao sve sevdalinke napamet, pa i one starije od 200 godina! 

Na sprovod došao i Jozin jaran iz mladih dana Ilijaz Limo. Dvije godine stariji od njega. Približavao se devedesetoj tada. I nema druge, nego poslije sprovoda Ilijaz hoće da počasti familiju preminulog mu prijatelja u svojoj kući. Pala malo kiša, gosti kaljavu obuću ostavili na ulazu u kući. Sjedili tako malo, i na odlasku zet iz Kanade, Breedon, ugleda sve cipele očišćene i poredane pred vratima. Pogledao je suprugu pa onda tasta i šokiran upitao: 
- Zašto ovo?
- To je Bosna - odgovorio mu je punac Tvrtko - To nigdje drugo nema. Ovdje je gost zakon."
I dan danas o tome priča zet u Kanadi…

Prije dvije sedmice je umrla i Fanika. Nadživjela Jozu deset godina, a i bila je mlađa od njega sedam godina. Umrla u devedesetoj. Fanika je bila anđeo koji hoda. Baš tako je i rekao mladi svećenik Slaven koji je održao misu za Faniku u Hrvatskoj Katoličkoj Crkvi Prečistog Srca Marijinog u Vancouveru. Pred velikim brojem prijatelja Hrvata, Bosanaca i Hercegovaca, Kanađana i svih drugih, govorilo se o životu Fanike i Joze. A o njihovoj smrti, i nije bilo potrebe jer život se slavi, a duša ispraća. Ko se rodio i umrijeti će. 

Familija Grubešić se pripremila i organizovala da majku i baku pridruže ocu i djedu Jozi u Kaknju. Na mjesnom katoličkom groblju. Postoji procedura u sprovođenju tijela za svaku zemlju. S tijelom pokojnog Joze nije bilo problema. Ambasada BiH u Ottawi i konzularni radnik Aleksandar uradili su dokumenta brzo i efikasno. Grubešići mislili da će biti tako i ovog puta.

Ali, dvije sedmice nakon slanja dokumenta za pokojnu Faniku i približavanja dana leta za Bosnu, Ambasada se ne javlja. Telefoni rade, ali čuješ samo snimljen glas.I kada želiš ostaviti poruku, kaže, nema mjesta.

Nema druge nego će prije dva dana zaposlenik kanadske kompanije za pogreb čekati ispred BiH Ambasade u Ottawi. I dočeka službenika koji mu reče - "treba rodni list". Dvije sedmice čekao da kaže to.

Sin Tvrtko hitno posla rodni liste. Kanadski radnik ponese to sljedeći dan u Ambasadu i nađe na zatvorenim vratima poruku. Valjda za njega. Pola na engleskom, a pola, da ne kakžem, na jeziku tri naroda u BiH, kako ovi službenici to vole reći. Možda i zbog šege. Ko će ga znati.

Na poruci je, doslovno pisalo:
BOSNA I HERCEGOVINA
REPUBLIKA SRPSKA
UVJERENJE
That Fanika Grubesic
DRZAVLJANKA BIH
REPUBLIKE SRPSKE
Proff of citizenship BiH

Poruka kaže da naša Ambasada treba potvrdu o državljanstvu BiH (i RS?!?) za preminulu Faniku Grubešić koja je iz Bosne otišla još 1952. godine.

Ljubav i život Joze i Fanike Grubešić i jeste bio roman. A, roman k'o roman ne bi bio bez zapleta. I evo ga, servirala  ga naša ambasada. Jesu li ona H, konzularni radnik, ili ambasador S. iskopali ova pravila iz svoje glave iako ih nema na zvaničnom web siteu? To više nije ni važno... 

Šta dalje? Da li je Bosna, valjda, jedina zemlja na svijetu gdje mrtvi ljudi trebaju vaditi državljanstvo, dok ga se živi masovno odriču?!

Znamo mi da je BiH zemlja čudesa. A, među posebnim jesu naša diplomatska predstavništva. Bosna je, valjda, i jedna zemlja koja iz svog budžeta plaća izdajnike. Ali pustimo to sada, ne kvarimo priču s trulim državnim aparatom u BiH. 

Stariji sin Franjo otišao je za Bosnu, prošle sedmice.

Drugi sin Tvrtko će ovog vikenda. Da dočekaju majku i sahrane je pored oca. U njihovom Kaknju. Gradu koji nikad nije izašao iz srca Joze i Fanike Grubešić. 

Sin Tvrtko pričao je prije odlaska: "Dobro, ako je ovako, idem u Sarajevo, direktno. Izvadiću majci potvrdu o državljanstvu. A, poslije toga, moram i ocu. Da ne leže jedno kraj drugog bez tog papira. Tako država kaže da treba. I tako će biti... Mada, moj otac i majka baš i ne poznaju ovu Dejtonsku Bosnu. Ali, oni znaju domovinu. Svoju Bosnu. Zemlju svojih predaka. Zemlju kralja Tvrtka, po kojem sam dobio ime. I znali su uvijek da će joj se vratiti… Zauvijek."

A, u Kaknju Jozo čeka svoju Faniku. A, ona uz osmijeh, kao da govori: “Sačekaj još malo da me zagrliš. Ljubavi. Ko se je rodio i umrijeće. Ko je umro, zemlju će okušati. Nas dvoje svakako kakanjsku… A, duša Bosni. U vječnost. Do sudnjeg dana."