Bosna i Hercegovina: Model za cijelu planetu

 

Kako izgleda Bosna u očima turiste, pročitajte u tekstu Richarda Bangsa, legendarnog avanturiste, čiji su članci objavljivani u raznim časopisima, i autora 19 nagrađivanih knjiga, objavljenom na stranici NBCNews.com, koji vam prenosimo u cjelosti .

"Jedno od onih mjesta gdje dođete kao gost, odete kao poznanik, vratite se kao prijatelj" - Nenad Veličković.

Bosna kakvu znamo iz slika rata - bombardovane i izrešetane zgrade, ožiljci 1.200 dana duge opsade Sarajeva - održali su sliku kakvu ne znamo, zemlje gdje priroda donosi darove. Zemlja opisana kao srce između usta dva lava, domaćin je za dvije najveće stare šume u Europi, biološke razlikosti bez premca, planina koje čekaju da budu osvojene, dubokih klanaca koji tek trebaju biti pređeni, divljih rijeka tako čistih da se možete napiti iz njih, zemlje jedne od najvećih koncentracija divljeg života i doma možda zadnjih gorštačkih polunomadskih ljudi na kontinentu. Na više načina Bosna je danas ono što je ostatak Europe izgubio.

Laura Hubber, novinarka BBC-ja, koja je 1990-ih radila u Sarajevu kao učiteljica, i ja krenuli smo u Bosnu na šetnju, rafting i penjanje. Počeli smo "pohod" sa Nacionalnog parka "Sutjeska", koji je od Sarajeva udaljen dva sata vožnje. Park je površine 17.500 hektara, veći od nekih manjih država. Kada smo stali među ovu bukovinu i borove imali smo osjećaj da smo vjerovatno jedini ovdje.

Turizam je još uvijek ovdje tajna. Popeli smo se na najviši vrh Bosne, 7.828 stopa (2.386 metara) visoku planinu Maglić na granici sa Crnom Gorom, zadnji veliki uzdah Alpa, koji se šire južno iz Švicarske. Odatle smo krenuli u šetnju u potrazi za medvjedima, vukovima i divokozama. Prije rata Bosna je imala drugu najveću koncentraciju smeđih medvjeda na svijetu nakon Kanade, i možda najveći broj vukova u Europi. Divokoze su bile toliko pristune da su nekada preskakale planinare. Sada niko ne zna koliko ih je preostalo, ali neki pretpostavljaju da je ostalo oko 1.000 medvjeda, šta Bosnu i dalje održava na prvom mjestu u regji.

Ali mi nismo pronašli nikakve medvjede u našem pohodu, ni divlje koze, ni vukove. Samo polja divljih cvjetova i mirisni alpski vjetar. Ali i to je dobro, ljepota je sjajna, gotovo opojna i sjedio sam sat ili više vremena u nekom stanju blaženstva.

Stari Most neretvanski Golden Gate


Stari Most u Mostaru, foto: Arhiv

Kako sunce prži ostatke dana, zaputili smo se u jednu od prvih ekoloških koliba u zemlji, motel Sunce, na kraju dugog prašnjavog puta na vjetrovitoj visoravni Podveležje ispod zapanjujuće planine Velež. Koliba je skromna i staromodna. Hrana se uzgaja organski i osoblje je iz okolice. Ovdje vam kao strancu neće izvući novac. Nakon što smo pojeli organski uzgojene paprike punjene teletinom i rižom, tradicionalnu salatu, supu sa super ukusnim povrćem, farmerski sir i čašicu domaće hercegovačke rakije, imali smo osjećaj da smo konačno našli smiraj u divljini donjeg dijela Bosne.

Rijeka Neretva je Nil Bosne. Stoljećima je ona put od mora do unutrašnjosti zemlje i riječni put kojim su provili istraživači, došljaci, trgovci i osvajači od Ilira,  Rimljana, Otomana, Austrougara do Srba i Hrvata u pokušaju da zauzmu ovu zemlju. I kako Nil ima piramide, Temza Londonski most, Siena Eiffelov toranj, San Francisco Golden Gate, tako Neretva ima Stari Most, gracioznu vezu preko ove rijeke.

Započet naređenjem Sulejmana Veličanstvenog 1559. godine završen je sedam godina kasnije. Elegantni luk je izdržao zemljotrese, poplave, bitke i dva svjetska rata, ali devetog novembra 1993. hrvatske snage granatirale su most tenkovima i nakon dugog opiranja pao je kao ponosan ratnik u plač Neretve.  Na trenutak su ljudi na svim stranama bili su ujedinjeni u žalosti nad ovim vrijednim spomenikom. Srca hiljada ljudi potonula su zajedno sa kamenom.

Ali 22. jula 2004. godine, devet godina nakon kraja rata, most se ponovo otvorio i nebo je bio osvijetljeno ne eksplozijama već vatrometom - pirotehnikom mira. Most nad etničkim razdjelom, koji povezuje istok i zapad, crkvu sa džamijom, prošlost s budućnošću vratio je ponosnu tradiciju koja vuče korjenje još iz perioda Otomana: mostarske skakače.

Mostarski čuvari mosta


Skokovi sa Starog Mosta, foto: Bh-news.com

Mostarci su originalni čuvari mosta koji su čuvali 30 metara visok luk i naplaćivali prolaz od onih koji su preko mosta prelazili. U 17. stoljeću turski putopisac je opisao kako su mladići skakali sa 20 metara visokog mosta u ritualu prolaza. Mostarci danas skaču za turiste i njihove eure.

Na ulazu u Mostarski klub skakača, na zapadnom zidu Mosta, sreli smo Ermina Sarića, jednog od osam oficijelnih skakača, što znači da on skače profesionalno, to je njegov posao. On skače od 14. Godine, sada su mu 24 godine i kaže da ćeskakati koliko god dugo može. On misli da tijelo može podnijeti udar do pedesete godine, kada bi šok od hladne vode mogao izazvati srčani udar. Ermin kaže da jedno ili dvoje ljudi umre svake godine skačući i da ima mnogo povreda, ali i da su svi nastradali neprofesionalci, turisti hvalisavci, lokalci željni dokazivanja i pijanice subotnje večeri. Koliko se Ermin sjeća nije bilo smrtnih slučajeva unutar kluba, jer oni znaju kako skočiti pravilno.

Ermin se ponudio da demonstrira. Otkako je most priznat kao mjesto Svjetske baštine, broj posjetitljea se povećao, kao i sreće za skakače. Dok stoji na najvišoj tački mosta kvasi glavu i udove u hladnom vodom iz flaše da pripremi tijelo za ledenu Neretvu. On se penje preko mreže metalnih rešetki koje štite od padanja i "ulazi u svijet ronjenja". Leptirići su u njegovom stomaku i još uvijek moraju otići nakon svih godina i bezbrojnih skokova. Tada je raširio ruke kao da će poletjeti i skačio u zrak.

Nakon dvije trećine skoka on skuplja ruke i noge, prislanja bradu uz prsa i ispravlja noge ka vodi koja se približava velikom brzinom. Tada pogađa rijeku "kao metak", sa zvukom lomljavine stakla i nestaje u vodi. Neugodna tišina nastaje dok svi posmtatrači drže dah, nakon čega Erminova glava izlazi na površinu, te on pliva ka obali. Ako postoji potražnja Ermin će skočiti šest ili sedam putadnevno.

Ne postoji zdravstvena njega ili osiguranje za njegov posao. Ali Erminu je drago što je Mostarac i priznaje da lokalne žene nisu skakači, ali da se dive skakačima, tako da on nikad nije bez djevojaka.

Iako je Mostar najpoznatije mjesto na Neretvi, u blizini je i njen vodopad. Kratka vožnja dovodi nas do delte gdje seNeretva počinje ulijevati u Jadran, tačno na bosansko-hrvatskoj granici. Ne samo da su armije plovile ovih vodenim putem, već i hiljade ptica koje godišnje migriraju iz Afrike, preko Mediterana, pa ovim putem u Europu i onda opet nazad. Najveći rezervat ptica u Europi smješten je uz obale ove rijeke.

Dalje uz rijeku je Počitelj, umjetnička kolonija među smokvama, u sjeni zidova Sahat kule, otomanske utvrde strateški postavljene iznad Neretve, kako bi posmatrači kilometrima mogli vidjeti nadolazeće osvajače. Džamija u utvrdi je obnovljena nakon što je razorena tokom rata i najveća kula dozvoljava pogled na rijeku čistu kao lokalni konjak.

Religijski turizam


Velagića kuća, foto: Assistem.com

Uz rijeku Bunu, pritoku Neretve, blizu Mostara, postoji kraška pećina koja kao da u sebi ima čuvane tajne i kao da sama proizvodi glas. Sa njene strane sijaVelagića kuća, derviška tekija iz 17. stoljeća, pored koje teče voda pročišćenja poroznim stijenama. Ovo je dio Bosne koji je vrtlog rata poštedio. Drveće stoji uspravno, vode teku čiste,  tekija sija kako je sijala i prije 400 godina i to je slika kakva je Bosna bila i kakva će biti u budućnosti.

Niže niz cestu je Međugorje, poznato po Djevici Mariji koja se ukazala djeci 1981. godine, što je dovelo bezbroj hodočasnika, pokrenuvši religijski turizam. Manje poznate su vinarije u toj regiji, uključujući neke nastarije u Europi kao što je Vinarija Stankela Stanko. Spuštajući se u 400 godina star vinski podrum, gdje su po zidovima poredane flaše u zemljanim posudama, vlasnik Vasilj Stanko prouzvodi najveće čaše za degustaciju na svijetu i puni ih sa svojim 90 godina starim vinom.

On nudi sir, hljeb i šunku na pladnju dok uživamo u gostoprimstvu. Ali prije nego donesemo zaključak on nam donosi još jedan specijalitet, Extra Lozu, lokalni konjak od grožđa nakon čega smo ponudili da kupimo cijeli gepek njegovih vina i krenuli dalje u sunce.

„Hercegovački Himalaji“


Veliki Kuk, foto: Geolocation.ws

U planinskoj smo dolini Neretve, u kamenom srcu Dinarskih Alpa. Iza nas je Veliki Kuk, najveća stijena na Balkanskom poluotoku, visoka preko 3.400 stopa (1.036 metara), viša od El Capitana u Nacionalnom parku Yosemite. Prekriven je divljom smokvom i borom, a neki lokalni stanovnici ga zovu "Hercegovački Himalaji". Ovo je nekad bilo lovište za Tita i njegovu komunističku elitu na muflone, divokoze, veprove i medvjede.

Nastavljamo put Neretvom, staklenog sjaja od krečnjačkog korita. U Konjicu, mjestu u kojem se proizvodi jedan od najboljih drvenih namještaja, sjedamo u restoran uz obalu rijeke i srećemo se sa Samirom Krivićem, vlasnikom Rafting Europe, vodičem za rafting na sjeveru Une.

Nakon čaše "Rafterice" (konjaka koji je proizveo ovaj bivši olimpijski trener), Samir nudi da nas povede na 14 milja (22 kilometra) dug put niz Neretvu, za koju kaže da je najbolji rafting spust na svijetu. On je sada učitelj fizičkog obrazovanja u osnovoj školi zimi, a ljeti se bavi raftingom, kombinujući to dvoje koliko god često može, učeći studente okolini tokom nastave i vodeći ih na rijeku tokom vikenda.

Samir se hvali kako je spust klase tri do četiri, sa jednim skokom pete klase koji ga stavlja u isti rang sa Roguem, Selwayom, Tuolumneom i mnogim divljim vodama američkog zapada.

Nekoliko minuta kasnije vozimo se kroz kanjon. Plovidba je kao iz snova niz plavo-sivi krečnjak sa bazenima punim pastrmke. Ma jednom dijelu Samir ubire divlju mentu iz zemlje, mrvi palčevima, te miješa sa čistom hladnom vodom praveći instant ledeni čaj ili mohito bez ruma. Ne postoji rijeka u SAD-u gdje pijenje vode ne može dovesti do Giardia Lamblie ili nekog drugog parazita, ali jeo vdje voda pitka i svi smo je pili.

Na kraju plovimo ka brzacima koji srećom nisu toliko strašni kakvim ih je Samir opisao. Ali ono što Neretva nema u snazi ona nadoknadi onim što je napravila: visokim zidovima i vodopadima, vrtovima divljeg cvijeća i drvećem koje hladi od toplog zraka sa obale.

Ako neko kaže da je voda nova nafta – globalna sirovina u ograničenim količinama, onda će se Bosna obogatiti izvozom svježe vode."