Bijeli kamion UN-a u Srebrenici: "Još uvijek imam osjećaj bespomoćnosti"

Nakon što je Vojska bosanskih Srba zauzela Srebrenicu jula 1995. godine, masa žena, djece i staraca slila se u Potočare, dok su vojnosposobni muškarci mahom krenuli kroz šume ka Tuzli. Samo mali broj izbjeglica je uspio ući u prostor UN-ove baze koju su držali vojnici holandskog bataljona iz sastava mirovnih snaga, piše u reportaži Deutsche Wellea.

Kada su srpski vojnici stigli u Potočare i počeli razdvajati muškarce i starije dječake od žena sa djecom, holandski vojnici su to nemoćno gledali. 

Prije dvije godine petoro holandskih vojnika, veterana iz tadašnjeg holandskog bataljona (Wim Sanders, Sjarg vam de Laer, Marlen Bek, Stephanie Pothef i Alice Schutte) po prvi put nakon rata, su se vratili u svoju bivšu bazu u kojoj su boravili od januara do jula ratne 1995. godine. To je u njima probudilo dosta emocija i sjećanja. Oživjele su slike iz tih dana i oni su došli na jednu ideju.

Bijeli kamion

U hali, u moru izbjeglica, ostao je  samo jedan bijeli kamion četvorotonac sa oznakama UN-a. Ta slika se posebno urezala u sjećanje tih petoro vojnika koji su tako došli na ideju da kamion iz Holandije vrate u Srebrenicu i postave ga na isto mjesto. Uz pomoć Holandske mirovne organizacije PAX, Ministarstva odbrane Holandije i uz saradnju Muzeja genocida u Memorijalnom centru Potočari želja im se ostvarila i kamion je stigao početkom ove sedmice - sada kao eksponat u Muzeju genocida, sa izloženih još 15 fotografija iz tog vremena.

Teretno vozilo holandskog bataljona uručeno Memorijalnom centru Srebrenica

U Memorijalnom Centru Srebrenica-Potočari danas je izvršena primopredaja vozila, takozvanog "četverotonca". Ovo vojno teretno vozilo je donacija holandske vlade Memorijalnom Centru Srebrenica-Potočari. "Četverotonci" su imali važnu ulogu za vrijeme misije UN-a u Srebrenici. Oni nisu bili angažovani samo za prevoz potrepština za vojnike UN-a nego i kao sredstvo za transport i distribuciju (jednog dijela) humanitarne pomoći.

Nakon ceremonije primopredaje sjećanja su oživjela i proradile su emocije. Bilo je i suza, a za DW je pristalo da govori dvoje od ovih petoro vojnika.

"Nismo mogli ništa"

Na pitanje kakav osjećaj ima kada dođe na ovo mjesto holandski vojnik u mirovnoj misiji UN-a 1995. godine Wim Sanders kaže: "To je vrlo emotivan osjećaj. Uvijek osjećam i određenu napetost kad god dođem ovdje, jer tu nisam prvi put. Još uvijek imam taj osjećaj bespomoćnosti, nemoći kakav sam imao u vrijeme kada se to dešavalo ovdje prije 24 godine, jer mi nismo mogli da uradimo ništa".

Na pitanje kako se nosi s tim Sanders dodaje: "To nije bilo na nama kao pojedincima da odlučujemo šta će se raditi. Zaista smo svi imali veliku volju i bili odlučni da uradimo sve što je našoj moći, ali nažalost bili smo bespomoćni. I nakon 24 godine još uvijek imam taj osjećaj vezanosti za ovo mjesto. To je vrlo intezivan osjećaj".

Sanders je bio dio socijalne patrole Holandskog batljona koja je imala zadatak da pri odlasku u grad stupa u kontakt i razgovara sa lokalnim stanovništvom. "Tako smo bili pozivani u kuće da sa lokalcima popijemo neko piće ili nešto pojedemo. To mi je  ostalo upečatljivo i to nosim u sjećanju, posebno tu veliku gostoljubivost kojom su nas prihvatali".

"Mi još uvijek svaki dan živimo s tim"

Alice Schutte je takođe bila pripadnica mirovne misije UN-a i u Memorijalnom centru se najprije dobro isplakala, nakon čega navodi da se osjeća kao da se ponovo vratila u istoriju. 

"Kao da ta istorija nije otišla već je i dalje prisutna tu. Biti ovdje danas zajedno sa majkama i ženama Srebrenice je zaista vrlo emotivno, što evo i vidite", kazuje Alice dok joj licem teku suze i nastavlja:" Mi smo vidjeli to, ali nismo nažalost mogli pomoći. Vidjeli smo šta se desilo, ali nismo mogli da im pomognemo. Ono kako sam to ja doživjela i osjetila je da smo mi, sada govorim lično o sebi i mojim kolegama, učinili ono što je bilo u našoj moći, a toga zaista nije mnogo bilo što smo mogli da učinimo".

Na pitanje kako se danas osjeća zbog tadašnjeg osjećaja nemoći Alica odgovara: "Mi još uvijek svaki dan živimo i nosimo se s tim što se desilo u Srebrenici. Još uvijek je prisutan težak osjećaj da si ustvari izdan, da nisi dobio podršku da ipak nešto uradiš",  kaže Alice.

Zauvijek će joj kaže u sjećanju ostati odlasci kamionom iz bazedo grada Srebrenice da bi od tamo dovezla žene koje su radile za Holandski bataljon ili da povremeno, kad stigne humanitarna pomoć, odveze brašno do pekare. To je, kaže bio dobar osjećaj koji pamti, ali se prisjeća i jednog neobičnog prijateljstva sa osmogodišnjim dječakom:

"Ostalo mi je upečatljivo i drago sjećanje na malog, osmogodišnjeg dječaka koji bi svakog dana dolazio do ograde oko naše baze. Mi smo se tako sprijateljili i ja sam mu ponekad davala ono što bih imala, neke čarapice, sportski šorc i slično. U nekom trenutku kada ni mi ovdje u bazi nismo imali dovoljno hljeba on je to znao i donosio mi je vruć hljeb. On kao da me stalno pratio, kad bih bila na jednom ili drugom kraju baze on bi me dozivao Alice, Alice dođi!".

Alice navodi da se ne može sjetiti njegovog imena, ali da će te momente pamtiti zauvijek.

Kada Hotić: "U smrt pod zaštitom UN-a" 

Na Ceremoniji primopredaje kamiona bili su prisutni predstavnici Mirovne organizacije Pax iz Holandije koji već duže vremena sarađuju sa Memorijalnim centrom Potočari i pomažu u formiranju Muzeja genocida. Bio je prisutan i ambasador Holandije u BiH, Reinout Vos koji je u kratkom obraćanju novinarima kazao i ovo: "Drago mi je da holandski veterani pomažu i mogu da doprinesu daljem razvoju ovog muzeja, jer mi nikada nećemo zaboraviti".

Primopredaji kamiona za postavku Muzeja genocida u Srebrenici prisustvovala je pored veterana i grupa žena iz Udruženja Majke Srebrenice, te iz Udruženja Pokret majki enklava Žepa i Srebrenica. U jednom momentu, mimo protokola, skupu se obratila jedna od njih, Kada Hotić, koja je dobila aplauz uz zvanično upozorenje da se u tom prostoru ne aplaudira. Evo šta je pored ostalog kazala:

"Vozila koja su ovdje bila stacionira za mnoge koji su ušli u ovu halu, kojima je bilo dozvoljeno da uđu, jer nije nam svima bilo dozvoljeno, mene su vratili sa vrata, valjda nije bilo mjesta, bila su nada da će ih ova vozila izvesti odavde i spasiti im živote. To je bila samo nada, a oni su morali, na svojim nogama izaći krvniku u ruke da bi bili odvedeni u smrt, a među njima i moj sin, muž, dva brata, 56-toro drugih iz moje familije i moj narod iz Srebrenice. Otišli su u smrt pod zaštitom UN-a. Ja vjerujem da bi holandski vojnici što su bili ovdje bili sretni da su uspjeli spasiti taj narod, ali oni su morali slušati naredbe svog komandanta i desio se genocid. Neka ovo vozilo služi za sjećanje da su se Ujedinjene nacije ovdje obrukale i dozvolile da se desi genocid", kazala je Hotićeva uz aplauz prisutnih.