Berači željeza u minskim poljima

Borba za komadom željeza, od čije prodaje žive mnogi ljudi u BiH, čini potragu za ovom sirovinom sve opasnijom. 

Tekst u rubrici Šta drugi pišu prenosimo bez intervencija sa prijateljskog portala Al Jazeera.

Zuhdija i Selmir, otac i sin iz mjesta Pribava pokraj Gračanice, svako jutro oblače svoja odijela i s kolicima odlaze da “beru” staro željezo i drugi otpad na opasnim obalama rijeke Spreče. 

Ta nekadašnja linija razdvajanja u ratu danas je entitetska linija prekrivena neoznačenim minskim poljima. Međutim, za devetočlanu porodicu Šiko, u kojoj su svi nezaposleni, to je mjesto zarade, ali i bolni podsjetnik na tragediju koju su doživjeli.

Prije nepunih godinu dana bračni par Šiko tu je izgubio desetogodišnjeg sina, tražeći staro željezo koje je izbacila rijeka, kako bi ga prodali i kući donijeli novac.

“Teško mi je da se vraćam tamo, ne mogu ni da pogledam to mjesto, ali moram. Otpada više nema nigdje drugo, jer su ljudi sve prečistili”, priča Selmir koji je, kaže, bio pola metra od sina kada je mina eksplodirala.

U njihovom mjestu mnogo je “berača željeza”, stoga sirovine i otpada nestaje, a potraga i utrka za komadom željeza postaje sve opasnija.

“Borba je to. Nećemo da krademo, ovo je jedini način”, dodaje Selmir. 

Mi danas govorimo o evropskom putu Bosne i Hercegovine, a ovo ovdje je naša surova realnost. 

Njegova supruga Nahida u šestom je mjesecu trudnoće. Većinu vremena šuti i gleda u pod, a kada podigne pogled, oči su joj pune suza. Odlazi provjeriti svog trogodišnjeg sina koji spava u maloj sobi njihove trošne kuće izgrađene prije više od jednog stoljeća.

“Puno mu fali brat, maloprije ga je opet dozivao. Nedostaje mi moj sin”, tiho govori Nahida, koja zbog tragičnog gubitka prolazi kroz komplikacije u trudnoći te često mora ići u bolnicu u Gračanici i Tuzli.

Međuentitetska borba za željezo

Selmir i njegov otac Zuhdija spremaju se da ponovo idu u ‘berbu’. U blatnjavom dvorištu pokazuju nam nagomilani otpad oko kojeg kljuca nekoliko horoza.

Ipak, stari bicikli, gume, dijelovi frižidera i ostale tehinke koje su uspjeli sakupiti prethodnih dana njihova su ‘zlatna koka’. Kažu, za kilu željeza, ako ga uspiju naći, dobiju između 30 i 40 feninga.

“Nekada zaradimo 20 maraka [10 eura], nekada deset, a nekada ništa kada ne nađemo. Lim je jeftiniji, pa je zarada manja”, objašnjava Zuhdija, dok njegov sin vuče kolica i stavlja ih u auto.

Odlazimo na teren prekriven minama, koji se nalazi odmah preko entitetske linije, u mjestu Karanovac u entitetu Republika Srpska.

“Nekada dođu ovi iz RS-a i kažu nam šta ćete vi ‘vamo, jer i oni kupe. To je bukvalno borba ko će prije nešto naći”, govore.

Međutim, danas će porodica Šiko ostati bez zarade. Objašnjavaju da zbog blata i mulja trenutno nije moguće da prođu kolicima i traže željezo.

Selmir pokazuje mjesto udaljeno nekoliko metara gdje je mu je nastradao sin. “Kod ovog drveta se to dogodilo. Malo mi je teško govoriti o tome ovdje, tuši me…”

Počinje plakati i pokazuje gelere od mine u rukama i nogama, koji su ga pogodili tog tragičnog dana. Prisjeća se da je samo čuo eksploziju i nakon toga sina koji ga je dozivao.

“Kada smo došli u hitnu, pitao sam doktora je li živ moj sin. On je rekao da nije. Nisam bio ni na dženazi. Nisam mogao jer sam ležao u bolnici”, prepričava Selmir kroz suze dok pokušava da dođe do daha.

Njegov otac dovikuje da se moraju vratiti nazad. “Ne možemo kroz blato. Ako nema danas, biće sutra ili prekosutra.”

Naša surova realnost

Ovaj put praznih ruku vraćaju se kući, koja je u ratu nekoliko puta bila oštećena od granata, a sada se dio krova urušava.

Jasmin Jukan, sekretar Mjesne zajednice Pribava, živi u blizini. Objašnjava da njegove komšije nisu jedine koje iz očaja odlaze na opasne terene i sakupljaju željezo.

“Mnogo je porodica koje to rade, prinuđeni su. Mi danas govorimo o evropskom putu Bosne i Hercegovine, a ovo ovdje je naša surova realnost. Ovo je prava slika kako se živi u našoj državi”, ističe, ukazujući na nebrigu vlasti za obične ljude.

Kaže da takve porodice imaju samo jednokratnu pomoć, ali da je sve to kratkog daha.

“Oni ne traže milostinju, hoće da rade, ali im niko ne daje posao. Njima je gore nego u ratu. Tada je dolazila neka pomoć, a sada nemaju ništa.”

Navodi i kako su ljudi u toj opštini još “preponosni da kažu u kakvoj su situaciji”.

“A dovedeni su do očaja, nemaju ni marke dnevno. Recimo, Merhamet ima javnu kuhinju u kojoj se hrani 400 ljudi.”

Međutim, Pribave nisu jedino mjesto gdje ‘berači željeza’ stavljaju vlastiti život na kocku kako bi zaradili.

Razni poligoni na koje se odlažu neeksplodirana sredstva iz proteklog rata te minska polja postaju ‘radna mjesta’ na koja ujutro idu građani širom BiH u potrazi za kakvom-takvom zaradom.

Jedno od njih je i minsko polje na mjestu stare kasarne JNA u opštini Hadžići.

Išao sam pošteno da zaradim, a izgubio sam sina.

“Ne mogu reći da ljudi tu ne dolaze iz očaja, ali oni svjesno ulaze u označena minska polja”, kažu nam iz Službe civilne zaštite ove opštine.

"Stalno nalazimo razvaljene prepreke koje postavljamo kako bi ih spriječili da ulaze. Oni to rade na svoju ruku, a mogu izgubiti glavu u sekundi.”

Kradu se i željezni mostovi

Ipak, oni koji ne žele riskirati, umjesto u berbu odlaze u krađu. Željezo i druge sekundarne sirovine stalno su na meti kradljivaca koji pune policijske izvještaje i crnu hroniku.

Nestaju šahtovi, oluci sa vjerskih objekata, dijelovi pruga, saobraćajni znakovi, kablovi sa dalekovoda, pa čak i cijeli željezni mostovi.

Iz firme Modernizacija iz Gradačca, koja se bavi otkupom i preradom željeza, lima, barka, mesinga, kažu nam da su zbog toga od policije dobili fotografije i imena ljudi koji kradu te sirovine.

“Prije su znali donijeti komad pruge, ali više ne, jer znaju da ćemo ih prijaviti policiji. Jedino primamo takve stvari ako nam pokažu ugovor sa željeznicama”, tvrde iz ove kompanije.

“Znalo se desiti da nam donesu ispravnu mješalicu ili kazan za rakiju. To odmah vidimo da je ukradeno i zovemo policiju”, dodaju.

Međutim, kako kažu radnici, svaki dan im dolaze ljudi koji su “očajni i po cijeli dan sakupljaju željezo i lim”.

“Mi dajemo za kilu željeza između 35 i 40 feninga. Ti ljudi stvarno nemaju kako drugačije da prežive. Donesu to u kolicima i zarade pet maraka”.

Jedan od njih je i Selmir iz Pribave, koji svoje željezo, kaže, nikada ne bi mogao ukrasti.

“Uzeo bih štrik i objesio se, da su me nečije suze stigle. Ovako sam išao pošteno da zaradim, a izgubio sam sina.”