Baronesa Arminka Helić: Državnom sahranom Ratku Mladiću, Srbija je grob pretvorila u svetilište

Baronesa Arminka Helić, ugledna članica Doma lordova Ujedinjenog Kraljevstva, objavila je autorski tekst u časopisu The House – Parliamentary Magazine i na portalu PoliticsHome.com, u kojem govori o evropskoj perspektivi Bosne i Hercegovine i aktuelnim izazovima na putu ka članstvu u Evropskoj uniji. 

Tekst uz dozvolu baronese Helić portal Radiosarajevo.ba objavljuje u cijelosti: 

Piše: Baronesa Arminka Helić

Trending

Nestala čitava naselja: Najnovije satelitske snimke pokazaju razmjere razaranja Gaze

Postoji razlog zbog kojeg neki od najozloglašenijih zločinaca u historiji nemaju grob.

Eichmann i Bin Laden 

Nakon što je Adolf Eichmann pogubljen u Izraelu 1962. godine, njegov pepeo rasut je po Sredozemnom moru, izvan izraelskih teritorijalnih voda.  I Osama bin Laden sahranjen je u moru. Zločinci i njihovi zločini bili su potpuno različiti, ali ishod je bio isti: nijedan nije imao grob koji bi mogao postati mjesto hodočašća. 

Srbija je izabrala drugačiji put u slučaju osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića. 

Mladić je umro 27. augusta, u zatvoru u Hagu, gdje je služio kaznu za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine - presude koje je donio međunarodni tribunal i koje su potvrđene u žalbenom postupku.  Uprkos svemu, njegov povratak u Srbiju ličio je na doček nacionalnog heroja. Vlada je poslala avion po njegove posmrtne ostatke. Vojnici su nosili njegov kovčeg prekriven zastavom. 

Komemoracija je održana u službenom vojnom objektu. Njegovoj sahrani prisustvovale su hiljade ljudi, uključujući ministre u vladi i lidere iz bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska (RS). Patrijarh Porfirije, poglavar Srpske pravoslavne crkve, predvodio je obred. To su bili izbori koji imaju svoju težinu i značenje.  

Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju proglasio je Ratka Mladića krivim za kampanju protjerivanja nesrpskog stanovništva sa teritorija na koje su bosanski Srbi polagali pravo; za snajpersko djelovanje i granatiranje koje je terorisalo civile Sarajeva tokom 1.425 dana opsade; za genocid u Srebrenici; te za vezivanje pripadnika UN-a za mostove, skladišta municije i radarske stanice kako bi se odvratili zračni napadi NATO-a 1995. godine. 

Ipak, srbijanska vlada odlučila je da ovog čovjeka primi kao heroja. Mladićeva porodica imala je puno pravo da za njim tuguje privatno. Ali sahrana koju sponzorira država nije čin privatne žalosti; ona predstavlja javno odavanje počasti. Stoga bi bilo za očekivati da pokaže moralnu i pravnu odgovornost države da osudi zločine, a ne da odaje počast onima koji su ih počinili. 

Trideset i jednu godinu nakon masakra u Srebrenici, Srbija šalje jasnu poruku preživjelima da se međunarodne presude mogu formalno priznati, a istovremeno simbolički odbaciti. 

Republiku Srbiju još uvijek čeka njen trenutak Wilia Brandta^[1], koji bi novu generaciju oslobodio tereta da brani zločine koje nije počinila. Umjesto toga, od nove generacije se traži da Mladića slavi kao branioca nacije, namećući joj kolektivnu krivicu povezivanjem države s nekim od najtežih zločina u Evropi od 1945. godine. 

Ovo pitanje nadilazi Srbiju. U Bosni i Hercegovini negiranje genocida i veličanje osuđenih ratnih zločinaca i dalje truju međuetničke odnose i podstiču podjele. Spektakl iz Beograda odjekuje širom regije u kojoj je mir postignut, ali pomirenje i dalje nije dovršeno. 

To također postavlja pitanje za Brisel, Washington i London. Srbija je kandidat za članstvo u EU od 2012. godine, ali članstvo zahtijeva više od tržišta i pregovaračkih poglavlja - ono podrazumijeva prihvatanje političkog poretka zasnovanog na pravu, odgovornosti i ljudskom dostojanstvu. Evropski lideri bili su u pravu kada su slike nazvali šokantnim; i naša vlada bila je u pravu kada je pozvala otpravnika poslova Srbije na razgovor.

Ali, osudu bi trebale pratiti promjene politike i stvarne posljedice. EU bi trebala jasno staviti do znanja da Srbija ne može napredovati ka članstvu dok njene institucije pokušavaju proglasiti svetim čovjeka osuđenog za genocid. 

Proširiti ciljane sankcije 

Washington i London trebali bi ponovo uvesti i proširiti ciljane sankcije protiv zvaničnika RS-a koji veličaju ratne zločince, negiraju genocid ili podrivaju Daytonski sporazum - kao i protiv srbijanskih zvaničnika koji su Mladićevu sahranu pretvorili u revizionizam pod pokroviteljstvom države. 

Prije 1 dan

Baronesa Helić: Alarmantno! Zašto Ukrajina i Moldavija napreduju prema EU, a BiH i Srbija stagniraju

Zemlje koje su se obavezale da učestvuju na EXPO 2027 u Beogradu, uključujući Ujedinjeno Kraljevstvo, trebale bi preispitati svoje učešće. Ne možemo mirne savjesti nastaviti kao da se ništa nije dogodilo - posebno imajući u vidu temu EXPO-a "Igraj za čovečanstvo", koja je u tako očiglednoj suprotnosti s veličanjem ratnog zločInca i principa čovječanstva. 

Nevolja nije u tome što Mladić ima grob - već u tome što bi taj grob mogao postati svetilište. Eichmannu i bin Ladenu uskraćeni su grobovi jer društva prepoznaju moć simbola: sahrane mogu odrediti način na koji se historija pamti. Znamo šta je Mladić učinio; sudovi su to utvrdili van razumne sumnje.  Pitanje je šta nam njegova sahrana govori o današnjoj Srbiji, ali i o nama - o našoj spremnosti da branimo vrijednosti za koje tvrdimo da ih zastupamo. 

Ako se naš odgovor svede na osudu nakon koje se nastavlja poslovanje kao i obično, pouka će biti jasna: čak se i genocid, uz dovoljno vremena i političke pogodnosti, može relativizirati.

^{[1] 1970., tokom posjete Varšavi, Njemacki Kancelar Brandt je iznenada kleknuo pred spomenikom žrtvama ustanka u Varšavskom getu. Taj čin, poznat kao Kniefall von Warschau, postao je snažan simbol njemačkog priznanja odgovornosti za zločine nacističkog perioda i pomirenja s Poljskom.}