Andrija Števanić, interpretator sevdalinke: "Mujo kuje konja po mjesecu" pjeva se 300 godina

Uvrštavanje sevdalinke na UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva je zapravo davanje njene lične karte i stavljanje na mjesto gdje treba, rekao je Andrija Števanić, jedan od najboljih bh. interpretatora sevdaha.

"To je lična karta, pečat sevdalinci. Hvala Bogu da se sevdalinka vratila kući. Svagdje su je svojatali i onaj ko zna i onaj ko ne zna. I danas čak ne znaju ko je napisao neku sevdalinku, ko je odsvirao ili ko je otpjevao, ali pojedini daju sebi za pravo da je svojataju. Dobro je što se krenulo od toga i hvala Bogu što je nekome rodila se ideja da shvate značaj sevdalinke.

Svi su se rugali sevdalinci. Kakva sevdalinka, govorili su. Ali, nema pjesme i veselja bez sevdalinke. Htjeli mi to priznati ili ne. Možemo mi pjevati svašta. Ima lijepih pjesama, da se razumijemo. Ali, to je rijetko. A, sevdalinka je ta, kao slamka za utopljenika. Ona uvijek pliva negdje u sredini. Tako se 300 godina pjeva Mujo kuje konja po mjesecu. To se pjevalo prije nego su Amerikanci išli na mjesec, Mujo je imao radionicu. To znači da je sevdalinka mnogo toga prošla, što bi rekli sito i rešeto. Mnogi su odbacili sve što nevalja, dodali što je lijepo i tako se radilo. Tako da ono što je lijepo to će ostati. A, to je sevdalnika", kaže Števanić.

Trending

Poznato stanje povrijeđenih u školi u Zagrebu: Učiteljica je imala 31 ubodnu ranu

U BiH se stidimo sevdalinke

Pjevati sevdalinku, kaže, to je isto kao da ste završili fakultet s dvije desetke.

"Toliko je sevdalinka teška. Izgleda lagana. Ali je vrlo teška. Bez ljudi kao što su Sejo Huseinbegović, Enes Čengić, s kojima sam sarađivao, kao i Zaim Imamović, Jovica Petković, Ismet Alajbegović - Šerbo i ostale plejade ništa ne bi bilo od svega. Pjevam, ali ne znam gdje griješim. Kad me čuje Šerbo on kaže ovdje nije dobro i to ispraviš. Sada kada mladim ljudima kažeš 'ovo nisi dobro pjevao', kaže 'on je ljubomoran'. Ne daju sebi ništa reći. Imam internet, znam sve. Ma ne znaš. Pjesma se uči dok si živ. Ljudi su zaradili penziju i jedan i drugi i Sejo Huseinbegović i Enes Čengić radeći sa svjetskim muzičarima, Šerbo je pojam i treba ustati pa ga spomenuti. Kad ti oni kažu da je to uredu, znači da je dobro. Ne možete vi ej, je li ti sviraš, hajde dođi ovamo. Ne može", navodi Števanić.

04.12.24. 11:44

Konačno: Sevdalinka upisana na UNESCO listu

No, na žalost sevdalinci se, veli, ne pridaje dovoljna važnost u Bosni i Hercegovini.

"To je zato što se ljudi ovdje, ja sam to više puta rekao javno, ljudi se stide sevdalinke ovdje. Više vole sevdalinku u Beogradu nego u Sarajevu. Trebalo bi da bude obratno. Odnosno izvorno da ovo ovdje, u Sarajevu, bude mapa kako će da se pjeva sevdah. Kada sam još išao u školu uvijek sam slušao Zaima Imamovića. Mislio sam uvijek da taj čovjek pjeva pravo. I stvarno je tako", veli Števanić.

Iako rođen u Pakracu, u Hrvatskoj, Števanić je oduvijek želio pjevati sevdalinku. Kako je krenuo s tim, bio je posve čudan put.

"U Zadru gdje sam bio u školi prišao sam Nadi Mamuli i pitao je - kako se postane pjevač sevdalinke? Ona mi je jasno rekla 'dijete moje, treba da odeš u Radio Sarajevo'. Što znači moraš biti tamo odakle sevdalinka potiče. Ne potiče sevdalinka iz Srbije ili iz Hrvatske, da se razumijemo", veli Števanić.

Radio je kaže sa Zaimom Imamovićem, ali i s njegovim sinom Nedžadom je bio veliki prijatelj.

"Bili smo kućni prijatelji i kod njih sam jako puno snimao. Rekao sam mu sve što je tvoj babo snimio to će postati evergrin i to se obistinilo", kaže Števanić.

Sevdalinku treba voljeti

Smatra da će sada, nakon što je sevdalinka dobila pečat i u UNESCO-u i došla tamo gdje treba da dođe, biti nešto bolje.

"Ako mi ne podržavamo, ako je stalno ne pjevamo, ako prihvatamo neke tuđe gluposti i pjevamo, normalno da nećemo uspjeti. Tu su i muzički urednici odgovorni. Ono što se pjeva to mladi ljudi slušaju i to je tako. Mislio sam da se u Sarajevu sevdalinka pjeva na svakom ćošku. Međutim, to nije istina. Bio je pojam pjevati sevdah. Sve su ove, sada zvijezde obilazile na kilometar Radio Sarajevo, jer nisu smjeli otići na audiciju gdje je bio Ismet Alajbegović Šerbo. Sada snimi tamo nešto, možda mu i psuje, ko zna, ne znaš šta znači taj tekst. Mora se znati porijeklo pjesme, ko su autori, šta svaka riječ znači. Dok to ne savlada nema ništa od pjesme. Jer nema emocija. Nema te ljepote. Recimo 'jao što si lijepa curo, a ružna kao lopov'", rekao je Števanić.

Dodao je da se danas radi samo "reda radi"

"Moraju ti, nazovi umjetnici, prestati s tim - jao kakva sevdalinka, od toga se ne može živjeti. Nije istina. Može se živjeti. Ali, treba znati. Sevdalinku ne može svako pjevati. To dobro znaju moje kolege i drugovi Sejo Huseinbegović i Enes Čengić s kojima sam proveo punih 50 godina na radiju", ističe Števanić.

Veli da je nedostatak festivala na kojim bi se prezentovala sevdalinka također jedna od manjkavosti, ali i razumijevanja od organizatora šta i kako treba pjevati.

"Ljudi se stide sevdalinke. Dođete na festival, 2017. godine sam pjevao pjesmu o Zaimu Imamoviću koju je napisao Enver Šadinlija, etnomuzikolog Damir Imamović napravio je muziku na radiju. S njom sam trebao da se takmičim. Rekli su mi to nije pjesma za takmičenje. To je dokaz, dokument. Ja sam je pjevao van konkurencije. Hoću reći, ako ljudi ne razumiju sevdalinku i tamo postave na binu slike pa umjesto da stave prvog Zaima Imamovića ili Nadu Mamulu, oni ga stave posljednjeg kao da je posljednja rupa na svirali. Ne ide to. Jer, to nije postalo od ovih mlađih, nego od Zaima i onih koji su vodili računa da baštine sevdalinku, da donesu sevdalinku, da se nešto događa.

Sevdalinku smatram u narodnoj muzici kao što je u pozorištu opera. Tu nema vulgarnosti, nema ničega lošeg. Evo svaki tekst koji je napisao naš Jasenjin, čuveni Safet Kafedžić to je praznik, to je knjiga. Pjevač Himzo Polovina snimi pjesmu i u jednoj strofi pjesme kaže - I od jedared kad ne bidne niko živ, vi vidite kao da prođe čitav film u jednoj jedinoj rečenici. Sevdalinka je toliko širokogrudna, lijepa. Samo je treba zagrliti i voliti", poručuje Števanić.

Kaže kako je prije bilo puno bolje vrijeme za sve.

"Bolje smo razumijevali ne samo sevdah nego i folk muziku. Osam godina sam radio u kafani, po objektima, imao sam i svoj orkestar s kojim sam radio 15 godina koji se zvao Jugofrula. Mi smo radili. Znao sam niti jednu pjesmu ne otpjevati besplatno. Dobijem toliko bakšiša za jedno veče da mogu kupiti automobil Fiću. Ljudi su tada cijenili pjesmu. A, sada samo mobitel i igrice i ništa drugo. Nema, sevdalinka se ne prezentuje na pravi način. Hvala Bogu da je sada ovo krenulo, jedna stepenica više, da dobije ta prava vrijednost smisao", kaže Števanić.

Za arhiv Muzičke produkcije RTV BiH snimio je čak 570 snimaka.

"To je ljubav. Treba voljeti sevdalinku. Ne može zabavnjak pjevati sevdalinku, da se razumijemo. Otpjevat će on nju, ali nije to to. On nema filing za narodnu muziku. Nema tu ljepotu, nema te trilere. Kada sam čuo pjesmu 'Baš mi se kahva pije' koju su Sejo Huseinbegović i Nedžad Imamović otpjevali u duetu ja sam se smrznuo. Mnogi su poslije pokušali, ali nisu uspjeli. Znači moraš biti Bogom dat za sevdalinku. Meni su se smijali i govorili, ti se uhvatio samo Zaima Imamovića. Pa ono što mi se sviđa ja sam to pjevao.

Nisam pjevao šta se nekome sviđa. Ja sam vjerovao u sebe. Vjerovao sam u to da ću ja ipak, jer u ono vrijeme bilo je meni, to je moje mišljenje, biti solista Radio Sarajeva nego gradonačelnik nekog grada. Toliko je to meni djelovalo. I onda kad god ja nešto snimim, a uvijek sam snimao Zaimove pjesme, gospoda iz orkestra to otprati i na TV bude prezentovano kao da Bog pošalje Zaima Imamovića predame, on kaže, dobro si to otpjevao. To je meni bio vjetar u leđa, kada vam jedna takva veličina kaže dobro je ili nije dobro. Ali, to je iskreno. Ili valja ili ne valja. Međutim, sada neki ono valja zaborave, a ono nevalja uzmu kao prioritet. To nije dobro. Osam godina sam pjevao na estradi. Kada sam došao na Radio Sarajevo tada sam vidio da ništa ne znam. I onda od početka sam počeo učiti, od nule krenuti dalje", navodi Števanić.

Važno imati uzor 

Kad je došao u ruke Spase Beraka tek je vidio kako i šta.

"Na Mejtašu smo imali mali studio. I ne ide. Ja kažem Spaso, ne ide, ovo ne valja. Meni kada se ne sviđa kako će se vama sviđati. Kaže, ne pričaj, izlazi napolje. Popijemo kafu i za pet minuta ide kao mlijeko. Hoću da kažem, ne može se sevdalinka pjevati kad god hoćeš, nego kada se rodi ideja, raspoloženje, emocija", ističe Števanić.

Brojne CD-ove je posvetio velikanima sevdaha Ismetu Alajbegoviću Šerbi, Jozi Penavi, Zaimu Imamoviću, Spasi Beraku... Takvi ljudi, kaže, sada nedostaju.

"Nedostaju koliko i sloboda za svakog čovjeka. Vi ste od njih mogli nešto naučiti. Ovi sada gledaju samo svoj interes i samo gledaju, evo kad je u pitanju snimanje, da vam uzmu novac i nije ga briga da li je to tehnički uredu, baš ga briga. Nema tu ljubavi, nema tu istinskog osjećanja. Šerbo nije bio takav. U njega ili je valjalo ili nije valjalo. A Jozo Penava je jako lijepo rekao na jednoj audiciji, bio sam prisutan, kad kaže - frajeru, ko je tebi rekao da znaš pjevati? Mani se čorava posla, to nije za tebe. E, to je to. Kaže zgodna cura. Mora biti zgodna cura ako hoće da se lijepo uda. Ako je ružna ona se neće udati. Ako lijepo pjevaš to će neko čuti ko to zna i ko razumije više nego drugi", ističe Števanić.

Ako mi ne upražnjavamo ono što vrijedi sve nam je uzalud kaže Števanić.

"Ako vam danas kaže ovo je crno i stoti put vam kaže da je crno, povjerovat ćete. Hoću da kažem, ne može, sve bude i prođe, zaboravi se. Treba njegovati sevdah. Ljubav mora postojati. Ako nemaš filinga zalud ti sve", poručuje.

Za mlade ima jednostavnu poruku.

"Da imaju dobrog uzora. Nema pjevanja bez profesora. Mora biti profesor da kaže to valja, to ne valja. Sad kad mu kažeš to nije dobro, kaže ljubomoran. Na šta ću biti ljubomoran, imam više snimaka nego ti kose na glavi. Ali, ja ne čujem kada pjevam gdje griješim. Ali, čuje Spaso, čuje Šerbo, čuje Rade Banovac, čuje Ivan Bernadić, čuje Jozo Penava. Kažu nije dobro. Onda klepim ušima i ono što se kaže pretvorim se u slušalice da to ispravim i naučim da bude kako treba", ističe Števanić.

Svoje uzore Nadu Mamulu i Zaima Imamovića je, kaže, gledao kao nešto posebno.

"Ja sam Nadu Mamulu i Zaima Imamovića smatrao za gromade, ljudi od deset metara krupni. Tako sam ih vidio. Uzmete radio i pitate se kako stane taj toliki čovjek tu i pjeva. Kada je izašla pjesmu Volio sam Đulu plavu od Zaima Imamovića, bio je koncert u BKC-u, kupio sam kartu za prvi red u sredini i toliko sam aplaudirao da je on to primjetio. Ali, Zaim kad pjeva to je takva ljepota. Nema disharmonije, distonacije, nema mijenjanja teksta, nema gluposti", ističe Števanić.

Navodi da smo se velikanima bh. sevdaha odužili kao društvo samo deset posto.

"Treba njihova djela što više baštiniti. Treba snimati te pjesme što više. Svakom sam se od tih muzičara s kojim sam sarađivao na neki način odužio što sam snimio CD sa njihovim pjesmama. Sada radim svoj 25. CD iz opusa Zaima Imamovića gdje ću odužiti se i Ismetu Alajbegoviću Šerbi i Jovici Petkoviću i Jozi Penavi. Prošle godine bilo je Kiseljačko ljeto, ja sam snimio CD posvećen Jozi Penavi i odnio ga njegovoj unuci, koja je plakala. To nekakvo poštovanje bez toga nema", poručuje Števanić.