Almir Pehlić objašnjava zašto je sa islama prešao na kršćanstvo

 Mogli bismo reći da u Karlovcu postoje dva Almira Pehlića, iako je s takvim imenom i prezimenom – jedan jedini. No, kako drukčije nego tako u jednoj rečenici opisati čovjeka koji je za Isusa Krista prvi put čuo iz Kur'ana, a danas spava s Biblijom? Ili, recimo, koji je ukrao samo jednom u životu – i to Svetu knjigu. 

U rubrici 'Šta drugi pišu' prenosimo tekst objavljen na portalu Jutarnji.hr

Piše: Mario Pušić

Nekada je po stadionima tukao Demone (navijači Istre), a danas nema problema s demonima ni u kojem obliku, ni ljudskom ni duhovnom, dok ruke na nekoga diže samo kada ga krsti. Pio je puno piva, ali ga je zamijenio misnim vinom.

Almirov je život, dakle, satkan od suprotnosti, pa kad je o njemu riječ, sasvim normalnim možemo nazvati nekoga ko dopodne izrađuje pištolje, a popodne propovijeda Kristovu ljubav. 

On je zapravo, zajednički smo došli do tog zaključka, “vitez vjere”, baš kako uporne tragače za Bogom naziva danski filozof Soren Kierkegaard. U potrazi ga nije spriječila sva trnovitost i nepredvidljivost koja mu se ispriječila. Doista, početak njegova životnog puta 29 godina ranije ni u najluđem filmu ne bi nagoviještao da će Almir postati pastor Protestantske reformirane kršćanske crkve, te se upisati u povijest Karlovca kao čovjek koji je u grad na četiri rijeke vratio protestantizam nakon punih 350 godina.

Sobica u najmu

Sjedimo u prvom od četiri reda stolica u sobici u najmu u centru grada, u kojoj drži mise. Samo kada iz Osijeka dolazi biskup Jasmin Milić, ubacuje se još jedan red sjedalica, jer je gužva. Oltar je sveden na stol, križ, dvije svijeće i Bibliju. Na zidu dva raspela i dvije slike, portret Krista i Posljednja večera. Almir na sebi ima talar – svećeničku halju, oko vrata kolar, a ispod njega pločice, nazovimo ih mašnama koje simboliziraju Stari i Novi zavjet, odnosno njegov autoritet dok pričamo o vjeri.

Almir je rođen u radničkoj obitelji, mama radnica u posrnulom karlovačkom DIP-u bila je, priča nam pastor, katolička ateistica, a otac, majstor za šivaće strojeve, musliman koji nije previše držao do vjere. Baka, tatina majka, poučavala ga je Kur'anu. Ona mu je prva pričala o Isusu Kristu, ne kao o Božjem sinu, jer ga takvoga islam ne poznaje, već kao o velikom proroku, čudotvorcu, dobrom čovjeku i Muhamedovu navješteniku.

"Ideja Isusa Krista potpuno me zaokupila. Sa sedam godina vidio sam njegovu sliku na naslovnici knjige prijatelja mojih roditelja koji su bili Jehovini svjedoci. Ukrao sam je da bih je mogao čitati, ne znam, možda sam više gledao sve one lijepe sličice, ali se od nje nisam odvajao. Otišao sam u crkvu Svetog Trojstva i ta tajnovitost sakralnog objekta potpuno me osvojila. Tražio sam majku da me upiše na vjeronauk. Ispunili su mi roditelji želju misleći da se radi samo o hiru, no baka se tada još nadala da će me odgajati kako je i započela – u islamu. Samo i jedino ja iz obitelji išao sam na svete mise i primio sve sakramente, krenuvši od krštenja. Sa svojih 12 godina uhvatio sam svećenika za rukav i pitao ga: “Šta trebam učiniti da postanem svećenik poput vas?” Nije me obeshrabrio čak ni njegov ozbiljan odgovor: “Moraš puno učiti!” – priča nam pastor Almir.

Pitanja za svećenike

Nakon krizme, a takve se stvari i inače događaju u tinejdžerskim glavama, počela su mu se rojiti pitanja, a on nije puno razmišljao, već ih je prosljeđivao direktno svojim svećenicima.

"Zanimalo me sve pa sam tako pitao svoje franjevce da mi pojasne kako je to Krist prisutan u elementima kruha i vina, a umjesto odgovora dobio sam prijekor da nisam dobar vjernik, da sam lažljivac koji je vjeru došao ismijavati. A zapravo sam samo bio jedini klinac koji je htio ući dublje, u samu srž vjere. Shvatio sam da oni nemaju odgovore na moja pitanja ili ih ne žele dati, da žele poslušnike, a ne mlade koji razmišljaju. Bilo je to pogrešno, smatram da mlade ne treba sputavati, treba ih usmjeravati, pokazati im kako proširiti i produbiti svoje misli, a ne ih stopirati – priča pastor.

Bio je to period njegova života u kojemu je, kaže, polako, ali sigurno ulazio u kaljužu solipsizma i nihilizma, ali ga ideja o Bogu nikada, pa čak ni tada, nije napuštala.

"Upisao sam Tehničku školu, jer sam želio praviti robote, ali sam ubrzo shvatio da za takvo što trebam puno učiti fiziku i matematiku, a to mi baš nije odgovaralo. Bio sam loš učenik i često sam bježao s nastave – na utakmice NK Karlovca ili u knjižnicu čitati Stephena Kinga. Pisao sam poeziju i prozu. Umjesto odvijačima, bavio sam se Tinom Ujevićem, A. B. Šimićem, Blakeom i Ginsbergom, te Jimom Morrisonom, sve samim književnim antijunacima. Književnost je ušla u mene toliko da me obuzela, a Biblija, koja u svojoj biti i jest poetski tekst, bila je logična nadogradnja. Bilo je to vrijeme i mojeg lutanja, vrijeme odrastanja i ludovanja. Pio sam previše. S Liscem, Vrićom i Kundićem bio sam jedan od osnivača Gademza (navijačka skupina NK Karlovca), a zbog vruće glave iz tog vremena jednu sam noć prespavao u zatvoru jer sam udario policajca koji me spriječio da idem tući suparničke navijače. Mladenačka kriza, revolt, stručnjaci valjda znaju kako se to naziva. Ipak sam nekako završio srednju školu i zaposlio se u HS Produktu, krenula je moja četverogodišnja avantura za CNC strojem na kojem sam u tvornici proizvodio cijevi za pištolje. Ali, i dalje sam tragao za svojim Bogom. Proučavao sam Kur'an, pa onda i hinduističke spise, bio član anabaptističkih zajednica.

Isprobao sam sve što sam mogao naći u Karlovcu, a onda se našao u nečemu čega u Karlovcu nije bilo. S protestantizmom sam se susreo kad sam imao 21 godinu, i to preko knjiga Martina Luthera u Gradskoj knjižnici Karlovac. Tražio sam izvorište u kršćanstvu, zanimalo me kako je to bilo neposredno nakon Krista i to sam tada tamo našao – kaže Almir.

Upisao je u Osijeku izvanredni studij teologije, opće ekumenske, jer protestantske nije bilo, no bilo mu je, kaže nam, prilično naporno uskladiti posao u tvornici i studij.

Spajanje smjena

"Često sam spajao smjene pa bih radio i po 16 sati kako bih sutradan mogao pristupiti ispitu. U međuvremenu sam se prebacio u Zagreb, bio sam vrlo uspješan student pa mi je dekan ponudio stipendiju. Prihvatio sam je, dao otkaz u tvornici i sve vrijeme posvetio studiranju i proučavanju vjere – kaže Almir, koji je na kraju i diplomirao na Protestantskom teološkom učilištu Mihael Starin.

I baš poput svetog Augustina shvatio je da je toliko posvuda tražio Boga, a onda uvidio da je on cijelo vrijeme bio u njemu.

Vratio se u svoj grad, biskup Milić i on složili su se da je najbolje da upravo ovdje Almir zametne novo sjeme protestantizma, baš kako su to davne 1579. godine učinili graditelji Karlovca.

"To je nešto što ne zna puno ljudi, da su protestanti udarili temelje Karlovca. Luterani i kalvini imali su novac, slali su ovdje vojnike i činovnike. Prvi svećenik koji je stigao u grad na četiri rijeke bio je protestant, a u to vrijeme službu su držala dvojica, jedan na njemačkom, a drugi na hrvatskom jeziku. Imali smo crkvu, školu, groblje. Karlovac je bio ekumenski grad, pa su Zrinski i Frankopani, kao reformisti, u okolnim dvorcima skrivali naše svećenike od progona kada su nas zabranili. Prestale su navale Turaka, katoličko vodstvo grada smatralo je da im više ne trebamo i tada je počeo kraj protestantizma. Nisu ti ljudi zapravo nikamo otišli, već su prešli na katoličanstvo. Škola i crkva su uništene pa od 1650. godine više nema nijednog zapisa o protestantizmu u Karlovcu. Šteta, radi se o vrlo lijepoj povijesti našeg grada – žali pastor Almir.

U povijesnim spisima ne piše tko je bio posljednji karlovački protestant, ali u budućima će pisati tko je bio prvi – 350 godina poslije. U tim, prvim mjesecima svojeg službovanja bio je i jedini pripadnik svoje vjerske zajednice. Danas je soba u kojoj je nekada sam molio – pretijesna.

Fakultet, ali ne i posao

"Moja sestra Ana, koja upravo postaje socijalna radnica jer je položila svoj posljednji ispit, bila je prva koja mi se pridružila. Onda su ljudi počeli dolaziti, prilaziti mi na ulici, propitivati se. Istraživali bi protestantizam pa me jednostavno “izguglali”. Moja majka, koja nikada nije bila vjernica, došla je na moje propovijedi i ostala ganuta, prišla nam je i ona, kao i tata koji je odgajan u islamu. Sada, ni godinu nakon mojeg zaređenja, mogu reći da u Karlovcu ima 30 ljudi koji se deklariraju protestantima. Ako ćemo slagati profil prosječnog karlovačkog protestanta, mogu reći da se radi o osobi koja je završila fakultet i nema posao. Uglavnom se radi o osobama koje su do sada bile ateisti ili agnostici, a bilo je i pripadnika drugih vjera koji tamo nisu našli Boga. Ja sam tu da prenesem poruku, da služim, a ne da bilo koga odvajam. Najviše ih privlači propovijed, razotkrivanje riječi. Kada se čovjek iz 21. stoljeća koji je odrastao uz Facebook sretne s arhaičnim tekstovima iz Biblije, bez nekog suvremenog konteksta, neće ništa razumjeti. No, to ne znači da će u ovoj crkvi ikada dobiti naputak za koga bi trebao glasati na sljedećim izborima – šali se Almir.

Dodaje da ipak nijedan od njegovih sljedbenika nije iz skupine navijača Gademz ili iz njegove ekipe iz “luđih dana”.

"Volio bih da dođu, ali nije došao nijedan. Haha. Sretne me na ulici moja ekipa pa pitaju dečki: “Almire, pa kaj ti je došlo?” A ja odgovaram: “Pa znaš da sam uvijek bio lud i drugačiji od vas!” Neki od njih ne vole crkvu, neki je mrze, ali drago mi je što mene i dalje prihvaćaju. Prijateljstvo iz tih dan nije umrlo, dapače, i dalje izlazim, nedavno sam bio na koncertu “Udara groma”, ali poštujem neke granice. Ranije je bilo loših stvari, ali ništa ne zamjeram Almiru iz 2005. godine, jer, tko zna bih li, da nije bilo tako, danas uopće bio svećenik ili bih proizvodio pištolje u HS Produktu – priča svećenik koji i dalje sluša hard rock glazbu.

Gotovo sva Almirova rodbina s očeve strane je iz Velike Kladuše u BiH, oni su muslimani, aktivni u vjeri, neki su čak islamski teolozi. Na obiteljskim ručkovima Pehlićevih zna biti vrlo zanimljivo.

Bog nam je dao razum

"Da se razumijemo, mi za njih nismo pravi vjernici. Pričamo, ali znamo granice do kojih se može doći. A kada se do njih dođe, prelazimo na druge teme. Iako formalno nikada nisam bio uveden u islam, ja sam za njih dio islama. I nemamo problema dok pričamo o Kristu sve dok ja ne spomenem da je u njemu utjelovljena riječ Božja, da je on sam sin Božji. Pa onda dobijem kontru kako Bog nema sina, a ja onda ublažim retoriku pa kažem da je to sin Kraljevski. I to su već trenuci kada moramo prijeći na drugu temu – priča pastor prisjećajući se pokojne bake čiju želju da slijedi islam ipak nije mogao ispuniti.

"U nekakvim općim okvirima osjećam se katolikom i nemam ništa protiv ljudi koji vole svoju vjeru, dapače, ali molim da svatko promišlja o onome u što vjeruje. Bog nam nije dao samo ruke i noge da nekoga slijedimo, već i razum. Zato nisam pripadnik katoličke crkve, jer u Bibliji piše “uzmite i jedite, ovo je moje tijelo”, a nigdje ne piše “klanjajte se”. Štovanje svetaca je problem, to bi značilo da oni moraju biti sveznajući i sveprisutni kako bi znali što govorimo, a to su već atributi koji pripadaju samom Bogu. No, moja misa izgleda u potpunosti jednako kao katolička. Doduše, na Drugom vatikanskom saboru protestantski teolozi utjecali su na razvoj mise, pozvani su da promijene način bogoslužja, pa je i ovo što se služi u katoličkoj crkvi zapravo naša misa. No, nećemo o tome, da se s nekim ne posvađam, a ne želim se svađati ni s kime, već približiti. Trebamo svi produbljivati ono što nam je zajedničko, zanemarivati ono u čemu se razlikujemo – navodi karlovački pastor.

On mjesečno zaradi jedva 3000 kuna, pola iznosa potroši na stan u gradskoj četvrti Gaza u kojem je u najmu, a ostalo ode za hranu i sitne potrepštine. O autu može samo sanjati pa uglavnom sve poslove po gradu obavlja pješice. Zato ga se često može vidjeti na gradskim ulicama, a Karlovčani, onako na prvu, i ne vide preveliku razliku između njega i nekog katoličkog svećenika, pa ga uredno pozdrave sa: Hvaljen Isus i Marija! Iako je smatraju Bogorodicom, zbog poznatog stava prema “svecima”, protestanti ne priznaju taj njezin “status” i ne mole se Djevici Mariji. Ipak nijedan Almirov sugrađanin neće ostati bez očekivanog odzdrava: “U vijeke”, a još će dobiti i osmijeh.