30. godišnjica opsade Sarajeva: Nepokoreni grad – „prkosan od sna“

I ako Grad padne, a preostane jedan

on će nositi Grad u sebi putevima izgnanstva

On će biti Grad

Trending

Lijepe vijesti iz Bosne i Hercegovine: Voljom i empatijom prema životinjama spašena roda

(Izvještaj iz opsjednutog grada, Zbigniew Herbert)

Dok Sarajevo obilježava 30. godišnjicu svoje opsade, najduže u modernoj historiji, samo nekoliko stotina kilometara od sjevera naše zemlje, u Ukrajini, svjedočimo novim opsadama gradova.

Licemjerno: „Nikad više“, i poslije Sarajeva je izdano. Zato Sarajevo ima pravo da propituje moralnu budnost Evrope i svijeta, onih koji su ga ostavili da bez oružja, hrane, vode, struje, plina… svega što znači normalan život – polako umire 44 mjeseca.

Ali, Sarajevo je preživjelo!

Upravo zbog toga, zbog sebe i zbog drugih, Sarajevo ne smije dozvoliti da se ostvari prognoza velikog bh. slikara Affana Ramića, koju je jednom tokom opsade saopćio našem književniku Marku Vešoviću: "Doći će vrijeme kada će se rat stati, ja i ti ćemo ovako hodati, a ja ću tebi tek na uho smjeti šapnuti: Sjećaš li se ono kada su nas četnici granatirali?"

Piše: Faruk Vele

Ove riječi, podsjetimo, zapisao je Senad Pećanin u specijalnom izdanju Magazina Dani iz aprila 2002. godine pod naslovom "Sjećaš li se Sarajeva?", koje se može svrstati među ono što je ponajbolje napisano i objedinjeno o opsadi glavnog grada Bosne i Hercegovine.

Milomir, Olga, Suada, Ramo…

Na današnji dan pale su i prve žrtve opsade glavnoga grada. Građni su stradali tokom mirnih demonstracija  ispred Skupštine BiH.

Iako je glavni grad pamti rahmetli Ramu Bibera, čuvara Trebevičke žičare, ili maloljetnog Kenana Demirovića u Vogošći, koji su ubijeni i prije 5. aprila, Suada Dilberović i Olga Sučić postale su tokom proteklih decenija simbol stradanja za voljeni grad.

Ubili su ih SDS-ovi ekstremisti, oni koji su u ime ranije proglašene tzv. srpske republike BiH okrenuli cijevi prema Bosni i Hercegovini, potpomognuti bivšom JNA, u već započetoj agresiji iz Beograda.

Kap moje krvi poteče i Bosana ne presuši, ispisano je na mostu Vrbanja, gdje su ove heroine stradale…

"Ja sam majka dvoje djece i branit ću ovaj grad", kazala je 34-godišnja Olga Sučić neposredno prije tragičnih hitaca.

"Zar je ovo Sarajevo?", pitala je u smrtnom hropcu Suada Dilberović.

U više navrata sam razgovarao sa Norom, kćerkom Olge Sučić. Duboko poštujemo njezinu bol, kao i bol porodice Dilberović, koji pate i poslije tri decenije, jer su nepravedno uskraćeni za trenutke sa njihovim najmilijima.

Upravo zbog toga razumijemo i Norina pitanja: „Za šta je poginula moja mama ukoliko će se poslije 20 i više godina ponovo ratovati?!".

Zato je obaveza da pamtimo njihove žrtve.

Sarajevo se sjeća i Milomira Vučijaka, gospodina iz ulice Obale 27. jula (danas Aleja lipa), koji je tog dana, jednog od najtežih u dugoj historiji Sarajeva, također, stradao.

Na čika Mišu, kako su ga zvala djeca tog dijela grada, pucali snajperisti koji su bili pozicionirani u objektu naspram benzinske pumpe kod Vrbanja mosta.

I Milomir i Olga i Suada, ali i Ramo i Kenan, bili su Bosna, koja je tada napadnuta.

Bio je to pucanj u njezino srce.

Specijalci pod vodstvom Milenka Karišika, a po naredbi zamjenika ministra unutrašnjih poslova Karadžićeve paradržave Momčila Mandića, isti dan napadaju i Centar za obuku kadrova MUP-a RBiH, odnosno Školu unutrašnjih poslova (danas Policijska akademija FMUP-a) na Vracama. Bio je to napad na državu.

Školu brane profesori, među njima i prof. dr. Dževad Termiz, kao i dio učenika. Svi pod vodstvom prošle godine preminulog direktora Huseina Balića.

Dileme nije bilo. Bio je to tragičan uvod u 1.425 danas opsade Sarajeva. Za to vrijeme ubijena je 11.541 osoba u gradu, među kojima i 1.601 djete, a više od 50.000 civila je bilo lakše ili teže ranjeno.
Procjenjuje se da je oko 500.000 projektila ispaljeno na grad za vrijeme opsade, dok je zabilježeno da je 22. jula 1993. godine na grad ispaljeno rekordnih 3.777 projektila. Na grad je dnevno u prosjeku ispaljivano 329 granata.

Da bi im se, kako će reći, zločinac osuđen za genocid Ratko Mladić, zapovjednik srpskih snaga, "razvukla pamet".

Osuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić, prvi lider RS-a, reći će ranije da će Sarajevo biti "karakazan za 300.000 muslimana". I bio je. Ali ne samo bosanskih muslimana, već svih Sarajlija! Stradali su Bošnjaci, srbi, Hrvati, Jevreji, Bosanci...

Prof. Ivo Komšić posvjedočio je kako je Karadžić na nekim pregovorima kazao da Srbi koji ginu u Sarajevu i nisu Srbi – jer su ostali u Sarajevu! To govori o bezumnosti zla koje je krenulo na glavni grad i državu BiH.

Razvuci im pamet

No, branioci su bili odlučni da čuvaju nepokoreni grad.

Dragan Vikić, heroj odbrane Sarajeva - kojem će ovog aprila biti presuđeno pred Sudom BiH, iako optužnice za opsadu grada sramno čekaju - o stravičnom će početku opsade u godinama poslije rata reći:

"Taj 5. april ću pamtiti dok sam živ! Jednostavno, neke se slike ne mogu izbrisati iz sjećanja, a jedna od njih je i napad na školu na Vracama kada je sve i počelo. Dobro se sjećam, bio je sunčan dan, drugi dan Bajrama. Slike ljudi ispred Skupštine na Marijin-Dvoru se ne zaboravljaju.

Ne želimo rat, hoćemo da živimo u slozi, poruka je na hiljade građana Sarajeva koji su se okupili tog dana. Svi smo tu, ne damo Bosnu i Hercegovinu, čuje se sa svih strana. Dobro se sjećam i govora za Yutel, poruke da se ovo zlo koje se krenulo mora zaustaviti. Tog 5. aprila je jednostavno ljudima "iscurio fitilj".

Tog dana smo svi rekli uglas: "Ne želimo rat, ne damo Bosnu!".

Međutim, već je bilo kasno. Prve žrtve već su pale... Sjećam se onog stampeda na Vrbanja mostu, rafala s Vraca, pucnjave s okolnih zgrada na Marijin-Dvoru... Nažalost, tada su mučki ubijene Olga Sučić i Suada Dilberović.

Krv je bila prolivena, agresor je poslao jasnu poruku šta nam se sprema. Sjećam se aviona JNA koji su letjeli iznad naših glava svega na stotinjak metara iznad Sarajeva. Strašili su ljude, probijali zvučni zid. To je bio znak da više ništa neće biti kao prije. Srpski nacionalisti su imali jasan cilj, a to je stvaranje velike Srbije. Morali smo se boriti"...

(...) Toga dana sam vidio u očima ljudi da Sarajevo neće pasti, da ćemo zaustaviti tu snažnu mašineriju, iako goli i bosi. I tako je bilo. Sarajevo se u prvi mah odbranilo, jer da je palo, ko zna šta bi sa nama bilo. Bosna i Hercegovina više ne bi ni postojala"...

Šta je priznao Karadžić

Kolika je odlučnost u odbrani krasila građane Sarajeva i branioce BiH svjedočio je i sam Karadžić.
"...Neprijatelj (..) raznovrsno ratuje i izdržlјiv je strašno, nikada Srbi ne bi izdržali ono što muslimani izdržavaju u Sarajevu ili Mostaru npr. Mi bi digli ruke i rekli daj samo šta…", kazat će zočinac u januaru 1994. godine obraćajući se skupštini u vezi rasprave o platformi za pregovore u okviru Ženevske konferencije.

Senad Pećanin će zapisati: Sudbina ovog grada potvrđuje da je stijena mekana u odnos na biljku koja se zove čovjek.

Oružana opsada Sarajeva grada od strane srpskog agresora koja je počela na današnji dan - završila se tek 29. februara 1996. godine.

Od 2019. godine, 5. april se, odlukom Gradskog vijeća Sarajeva, i zvanično obilježava kao Dan početka opsade Sarajeva.

Topovi su utihnuli, ali ne i agresija na Bosnu i Hercegovinu.

Zato i danas, kada smo suočeni s novim strahovima i pitanjima, ostaje jedna velika istina:

Sarajevo će biti – sve drugo će proći...

Bosna neće pasti!