'Solfatara': 'Trebamo se naučiti smijati vlastitoj muci i strahovima'

Večeras u okviru festivala MESS imamo priliku gledati predstavu 'Solfatara', katalonske trupe Atresbandes, koju čine Mònica Almiral, Miquel Segovia i Albert Pérez Hidalgo.

''Šta se dešava kad vaš strah svrati na večeru, a vaše najdublje i najcrnje misli ne žele da se pritaje? Solfatara, izraz koji označava vulkansko grotlo koje emituje vrele gasove visoke koncentracije sumpora. Ovakvih geografskih pojava ima na svakom ćošku, tj. otvora koji dozvoljavaju onome što je unutra da izbije na površinu. Bolno domišljata i do suza smiješna predstava katalonske trupe Atresbandes, dobitnica prve nagrade i nagrade publike na Be Festivalu u Birmingemu, kao i nagrada za najbolju režiju i najboljeg glumca na kosovskom festivalu Skena UP'', riječi su iz najave za predstavu 'Solfatara' koju će posjetitelji MESS-a moći pogledati večeras u Kamernom teatru 55 s početkom u 19 sati.

Druženje sa glumcima održano je u okviru programa MESSpresso, novog koncepta kojim MESS od ove godine nastoji umjetnike, goste Festivala predstaviti na malo drugačiji, neformalniji način - kroz druženje uz kafu i kroasane u Delikatesnoj radnji.

Predstava 'Solfatara' propituje duboka čovjekova osjećanja, postavljajući si pitanje koji su to naši svakodnevni strahovi. Ona donosi priču o mladom paru koji se nalazi u bezizlaznoj situaciji bez nade, nudeći i drugu perspektivu na tu situaciju.

''Trudimo se da preispitujemo sve čime smo okruženi. To je upravo stvar koja je dominantna u našem pristupu savremenom teatru'', kažu članovi trupe Atresbandes.

Jedan dan u životu para je predstavljen je kroz jednostavan koncept, uz pomoć trećeg karaktera koji ih tjera na djelovanje. S druge strane, ističu članovi trupe Atresbandes, ona je vrlo jasna, te u njoj nema misterije – publika odmah vidi na čemu je i prihvata igru.

''Radi se o bolnoj iskrenosti prema sebi i bavljenju sobom na način da se pokušavamo šaliti na vlastiti račun i u svemu vidjeti i tu drugu, humorističnu stranu. Važno je naučiti se smijati vlastitoj bijedi i muci, otići u ekstrem u kojem, nakon silnog plakanja, na kraju počneš da se smiješ. Važno je ne uzimati život previše ozbiljno'', objasnio je glumac Albert Pérez Hidalgo.